Više od igračke

EGIPĆANI su ih pravili od drva, Japanci od papira, Nijemci od porculana, a Eskimi od tuljanove kože. Odrasli ih sakupljaju. Djeca ih jako vole. O čemu je riječ? O lutkama.

The World Book Encyclopedia kaže: “Većina predmeta iz drevnog doba koji izgledaju poput lutaka koristila se u magijskim ili vjerskim obredima, a ne za igru.” Stari Egipćani pravili su lutke od plosnatih drvenih lopatica na koje su slikali šarene haljinice. Glave su im ukrašavali nizovima glinenih kuglica, koje su predstavljale kosu. Te su lutke polagali u grobnice svojih pokojnika vjerujući da će im one služiti u zagrobnom životu. Osvetoljubivi stanovnici karipskih otoka zabadali su igle u vudu-lutkice, vjerujući da će time nanijeti zlo svojim neprijateljima.

U mnogim kulturama lutke su se povezivale s obredima plodnosti. Naprimjer, u staroj Grčkoj djevojke su kratko prije nego što bi se udale ostavljale svoje lutke na žrtveniku Artemide, božice plodnosti. Žene iz plemena Ašanti, koje živi u afričkoj državi Gani, još i danas za pojasom nose lutkicu, vjerujući da će im to pomoći da rode lijepu djecu. U Siriji neke djevojke objese lutke na svoje prozore kako bi prolaznicima dale do znanja da su spremne za udaju.

U Japanu se 3. ožujka svake godine slavi praznik Hina Matsuri, ili Dan lutaka. Taj se praznik naziva i Dan djevojčica, a “potječe od nekoliko različitih običaja”, piše u djelu Japan—An Illustrated Encyclopedia. “Jedan od njih je kineski obred čišćenja koji se vršio na obali rijeke početkom trećeg lunarnog mjeseca. Tijekom razdoblja Heian (794-1185) dvorani su trećeg dana trećeg mjeseca zvali vračare da istjeraju iz njih svu nečistoću i prenesu je na papirnate likove (...), koje su potom bacali u rijeku ili more.”

Lutke za igru

U Japanu su se u razdoblju Edo (1603-1867) počele izrađivati lutke za djecu koje su izgledale kao pravi ljudi i imale su raznovrsnu odjeću. Neke druge vrste lutaka mogle su se pokretati pomoću žica, opruga, kolotura i drvenih zupčanika. Jedna je lutka čak mogla donijeti gostu šalicu čaja i odnijeti praznu šalicu!

U zapadnim zemljama sve do 18. stoljeća “djeca u biti nisu imala pravo djetinjstvo”, kaže jedna enciklopedija. “Na njih se gledalo kao na odrasle osobe u malom, pa se očekivalo da se tako i ponašaju.” Lutke su se izrađivale i za odrasle i za djecu. No u 19. stoljeću uvidjelo se da igra ima važnu ulogu u djetetovom razvoju. Tako je u Europi naglo porasla proizvodnja lutaka.

Godine 1824. njemački proizvođači izumili su lutke koje su mogle reći “mama” i “tata”. Tijekom 19. stoljeća proizveli su i lutke koje hodaju. Američki izumitelj Thomas Edison čak je napravio minijaturni gramofon koji je stvarao dojam da lutke govore. U to vrijeme Francuzi su proizveli lutku koja je mogla jesti, a nazvali su je Bébé Gourmand (što znači “lutka koja voli jesti”). Francuzi su bili poznati i po svojim otmjenim lutkama koje su bile odjevene u elegantne kostime. Za te su se lutke mogli kupiti i posebni dodaci, kao što su češljevi, krzno, lepeze i pokućstvo.

U 20. stoljeću proizvodnja lutaka doživjela je neviđeni porast. Četrdesetih godina počele su se proizvoditi lutke od plastike, koje su bile jeftine, a vrlo lijepe i zanimljive. Plastična lutka Barbie pojavila se 1959. i otad je najtraženija lutka na tržištu. Dosad je prodano više od milijardu popularnih “barbika”, a samo 1997. proizvođač je na njima zaradio 1,8 milijarde dolara.

Lutke kao pomoć u učenju

Pueblo Indijanci s jugozapada Sjedinjenih Država učili su djecu o svojim plemenskim bogovima služeći se kachinama, lutkama koje su izrađivali od korijena kaktusa ili bora. Za vrijeme jednog posebno svečanog obreda neki pripadnik plemena prerušio bi se u jednog od bogova te bi se ponašao poput njega. Nakon toga roditelji bi svojoj djeci dali lutku s likom tog boga. Igrajući se s lutkom, djeca bi se upoznala s bogom kojeg ona predstavlja.

Igra s lutkom “pomaže djetetu da se oslobodi povrijeđenih osjećaja, ljutnje i drugih frustracija”, kaže The World Book Encyclopedia. “Djeca puno toga mogu naučiti dok se s lutkama igraju onog što bi željela postati kad odrastu.” Jedna lutka koja se u Japanu može vidjeti na proslavi Dječjeg dana, koja se održava u svibnju svake godine, prikazuje mladog ratnika odjevenog u tradicionalni japanski vojni oklop. Lutka se predstavlja kao uzor za dječake koje se, u skladu s tamošnjom kulturom, potiče da postanu hrabri, uvaženi članovi društva.

Budući da se djeca jako vežu za svoje igračke, mudri roditelji ozbiljno razmišljaju o tome kako lutke mogu utjecati na razvoj njihovog djeteta. Naprimjer, ima ljudi koji kažu da neke lutke samim svojim izgledom i mnoštvom odjeće koja se za njih može kupiti mogu štetno utjecati na djevojčice. Jedna pobornica tog gledišta kaže da takve lutke mogu iskvariti “djevojčice plitkim porukama kroz koje se provlači misao da je izgled važniji od osobnosti”.

Svakome tko je vidio djecu kako se igraju s lutkama, bile one izrađene od tkanine, papira, drva, plastike ili nekog drugog materijala, sasvim je jasno da lutka nije samo igračka. Ona je djetetu divan prijatelj s kojim se igra i uz kojeg odrasta.