Banke sjemenja u trci s vremenom

NAŠ život ovisi o biljkama. One nam služe za hranu. Od njih dobivamo odjeću, gorivo, građevne materijale i lijekove koji nam mogu spasiti život. Sisavci, ptice i kukci također ovise o biljkama. Međutim, prema mišljenju nekih znanstvenika, četvrtini biljnih vrsta na svijetu prijeti opasnost da u idućih 50 godina izumru. Projekt Milenijska banka sjemenja predvodi u trci s vremenom u kojoj se nastoji spriječiti izumiranje tih vrsta.

Na jugu Engleske u kompleksu vrijednom preko 130 milijuna eura, o kojem se govori kao o “Noinoj arci za biljke” ili pak “životnom osiguranju naše planete”, bit će pohranjeno na stotine milijuna sjemenki nekih od najugroženijih biljnih vrsta na svijetu.

Što je banka sjemenja?

Jeste li ikada stavili novac ili neke druge dragocjenosti u banku na čuvanje sve dok vam ponovo ne zatrebaju? Banka sjemenja ima sličnu ulogu. To je jednostavan i ekonomičan način da se očuva bilo koju biljku sjemenjaču, od najsitnije travčice do najvišeg drveta. Pohranjeno sjemenje uopće ne zahtijeva puno pažnje. Većina ne zauzima ni puno prostora. Naprimjer, u jednu malu staklenku stane čak milijun sjemenki orhideje! U slučaju mnogih drugih biljnih vrsta u običnu staklenku stane jednako mnogo sjemenki koliko ima ljudi u nekom višemilijunskom gradu. Nakon posebne obrade te se potencijalne nove biljke može čuvati desetljećima ili čak stoljećima — mnogo duže nego što bi opstale u prirodi.

Pohranjivanje sjemenja nije ništa novo, no u prošlosti se najviše pažnje pridavalo pohranjivanju sjemenja komercijalnih kultura. Godine 1974. znanstvenici iz Royal Botanic Gardensa u Kewu (London) počeli su istraživati način na koji bi u objektima na imanju Wakehurst Place u Sussexu pohranili sjemenje nekih samoniklih biljaka. Nakon što su pohranili sjemenje 4 000 biljnih vrsta iz raznih dijelova svijeta, shvatili su da treba pokrenuti puno veći projekt kako bi se diljem svijeta spriječilo izumiranje biljaka i uništavanje njihovih prirodnih staništa. Godine 1998. Kew Gardens je započeo izgradnju veće banke sjemenja na imanju Wakehurst Place.

Ostvarenje ciljeva

Prvi cilj, koji se planiralo ostvariti čak i prije završetka gradnje, bio je da se do 2000. pohrani sjemenje svih vrsta drveća, grmlja, trava i divljeg cvijeća koje raste na području Velike Britanije. Od 1 440 samoniklih vrsta, 317 se nalazi u opasnosti od izumiranja. Kew Gardens već je bio pohranio sjemenje 579 vrsta, a tim od preko 250 profesionalnih botaničara i amatera nastavio je pretraživati zemlju u potrazi za preostalim vrstama. Ti su se entuzijasti penjali po brdima, spuštali niz strme stijene i gazili kroz ledenu vodu ne bi li pronašli te dragocjene biljke. Sjeme svih tih biljaka, izuzev sjemena nekoliko rijetkih vrsta, pohranjeno je u predviđenom roku.

Sada je glavni cilj da se u razdoblju od 2000. do 2010. prikupi i pohrani sjeme 10 posto biljaka sjemenjača iz čitavog svijeta (preko 24 000 vrsta), posebno onih koje rastu u zemljama gdje ima vrlo malo oborina. U tim vrućim i sušnim područjima živi petina svjetskog stanovništva, a tim ljudima život ovisi o biljkama. Međutim, zbog širenja pustinje svake se godine izgube velike površine obradive zemlje. U nekim su zemljama ekspedicije sakupljača sjemenja započele s radom početkom 1997. Do veljače 2001. botaničari iz Kewa sakupili su 300 milijuna sjemenki iz 122 zemlje, što znači da je ostalo gotovo 19 000 vrsta čije sjemenje tek treba pohraniti.

Pohranjivanje sjemenja

Vrtlari i poljodjelci od davnina sakupljaju sjeme raznih biljaka. No, sjemenje koje se čuva u Milenijskoj banci sjemenja održat će se puno duže nego što bi se održalo u prirodi. Tajna je u načinu na koji se ono suši i zamrzava.

Nakon što se sakupi dovoljna količina sjemenja, ono se čisti i stavlja u papirnate ili platnene vrećice, pa čak i u plastične boce, kako bi se osušilo prije nego što se pošalje u Veliku Britaniju. U isto vrijeme sakupljači suše i prešaju primjerke biljaka s kojih je uzeto sjeme, tako da se u Kewu može službeno identificirati o kojoj je vrsti sjemena riječ. Zahvaljujući podacima dobivenim putem navigacijskih satelita bilježi se točna lokacija na kojoj su biljke pronađene.

Po dolasku u Wakehurst Place sjemenje prolazi dvije važne faze sušenja, s time da nakon prve faze slijedi i čišćenje. Sjemenje se najprije drži u jednoj prostoriji u kojoj je relativna vlažnost zraka manja nego u većini pustinja, a zatim u prostoriji u kojoj je vlažnost zraka još manja nego u prvoj. Na taj se način koncentracija vlage u sjemenju smanjuje s najmanje 50 posto na otprilike 5 posto. Time se sprečava oštećivanje sjemenja pri zamrzavanju te se toliko usporavaju biološki procesi da sjemenje dolazi u stanje mirovanja, u kojem može ostati veoma dugo. Prije nego što se sjemenje pohrani, nekoliko se sjemenki rendgenski pregleda kako bi se vidjelo jesu li zdrave ili su možda oštećene zbog napada štetočina. Osim toga, od svake vrste uzme se po nekoliko sjemenki te ih se odmrzne da bi se vidjelo mogu li proklijati. Ustvari, svakih deset godina uzimat će se uzorci na kojima će se vršiti takva testiranja. Ako proklije manje od 75% sjemenki, trebat će prikupiti novo sjemenje.

Istraživanja se uglavnom usredotočuju na stjecanje znanja o tome kako sjemenje reagira nakon što je dugo vremena bilo pohranjeno u banci sjemenja i kako ga nakon toga potaknuti da proklije. U završnoj fazi sjemenje se stavlja u hermetički zatvorene staklenke i sprema u jedan od dva ogromna podzemna zamrzivača koji se nalaze u velikom betonskom trezoru. Tamo se staklenke uredno slažu na police, nakon čega počinje njihov dugačak san na temperaturi od minus 20 Celzijevih stupnjeva.

Je li ta metoda djelotvorna? Itekako! Kad je prije nekoliko godina testirano 3 000 sjemenki raznih biljaka koje su deset godina bile čuvane u banci, 94 posto ih je proklijalo.

Kod nekih vrsta biljaka ipak postoje problemi. Sjemenje tih vrsta uništi se ako mu se previše smanji koncentracija vlage. To se, naprimjer, dešava s nekim sjemenkama hrasta (Quercus), kakaovca (Theobroma cacao) i kaučukovca (Hevea brasiliensis). No ako se zamrznu dok u njima još ima vlage, te će se sjemenke uništiti jer se voda pri smrzavanju širi i uzrokuje pucanje staničnih stijenki. Znanstvenici nastoje pronaći rješenje za taj problem. Jedno od mogućih rješenja sastoji se u tome da se iz sjemena izvadi klicu te da je se brzo osuši i pohrani u tekući dušik, čija je temperatura izuzetno niska.

Tko će sve imati koristi?

Poput banke koja se bavi financijskim transakcijama, Milenijska banka sjemenja također vrši neke transakcije i stoji na usluzi svojim korisnicima. Uzorci sjemenja koriste se za vršenje raznih istraživanja. Četvrtina svih lijekova izrađuje se od biljaka, no četiri petine svjetske flore još uvijek nije istraženo. Tko zna kakve ćemo sve lijekove pronaći u budućnosti! Dosad je otkriveno da se od jedne mediteranske vrste grahorice (Vicia faba) može dobiti protein za zgrušavanje krvi koji pomaže u otkrivanju rijetkih bolesti ljudske krvi. Možda će biti otkrivene i neke nove biljke koje će nam služiti za hranu ili pak kao gorivo i izvor prirodnih vlakana.

Znanstvenici iz inozemstva ostaju u banci sjemenja u Kewu i uče o metodama pohranjivanja sjemenja te poticanja klijanja kako bi po povratku u svoju zemlju mogli osnovati iste takve banke sjemenja. Svaka zemlja koja šalje uzorke sjemenja u banku u Kewu ujedno ima pravo zadržati dobar dio tog sjemenja te će se na ravnopravan način moći okoristiti rezultatima istraživanja i dobiti dio eventualne zarade.

Budući da se uzorci sjemenja koriste za obnavljanje uništenog tla i povećanje zaliha sjemenja krajnje ugroženih vrsta, znanstvenici se nadaju da će ova strategija očuvanja biljnih vrsta pomoći da se zaustavi trend brzog izumiranja svjetske flore i mnogih životnih oblika koji su ovisni o njoj.

Kako riješiti problem?

Nitko ne može poreći da se čovječanstvo nalazi u teškoj situaciji. Roger Smith, ravnatelj odjela za čuvanje sjemenja u Kewu, navodi tri razloga zbog kojih je pokrenut taj projekt: “Prvi je izravno korištenje sjemenja. Znamo li tako mnogo o svakoj biljci da ćemo, ukoliko ona izumre, biti svjesni koliko je možda bio važan taj izvor hrane ili lijekova koji smo izgubili? Drugi je razlog složenost odnosa u biljnom i životinjskom svijetu. Zamislite da sve žive vrste svijeta čine jednu veliku mrežu i da je svaka vrsta jedan čvor u toj mreži. Koliko čvorova možete oštetiti prije nego što uništite mrežu? Najjači argument koji govori u prilog ovom projektu jest naša odgovornost da se brinemo za biljni i životinjski svijet. S kojim pravom današnja generacija oduzima budućim generacijama mogućnost da uživaju u raznolikosti živih vrsta i zašto uništava ono što je jednom i sama naslijedila?”

Problemi koji nam prijete u budućnosti zaista su veliki. Koordinator projekta Steve Alton kaže: “Možete imati sjemenja koliko god hoćete, no ako ga nemate gdje posijati, nema ga smisla ni pohranjivati.” Je li moguće sačuvati biljne vrste kojima prijeti izumiranje i osigurati savjesno vođenje brige o našem planetu?

Utješan odgovor glasi: moguće je. Stvoritelj obećava: “Usjev [će] biti miran, vinova će loza nositi plod svoj, i zemlja će rađati rod svoj, i nebo će davati rosu svoju; i sve ću to dati u nasljedstvo ostatku toga naroda” (Zaharija 8:12).