U potrazi za vodom koja život znači

Nabatejci, tadašnji stanovnici Petre, nisu imali hidrofore. Nisu gradili velike brane. No znali su kako sakupljati i čuvati vodu. Ogromna vodovodna mreža koju su sačinjavali maleni rezervoari, nasipi, kanali i cisterne omogućavala im je da brižljivo sakupljenu vodu sprovedu do grada i svojih malenih vrtova. Pazilo se na svaku kap. Njihovi bunari i cisterne tako su dobro sagrađeni da ih beduini još i danas koriste.

“Umjetnost raspolaganja vodom skrivena je ljepota Petre”, rekao je jedan zadivljeni hidrolog. “Ti su ljudi bili pravi genijalci.” Izraelski stručnjaci odnedavno nastoje iskoristiti iskustvo i znanje Nabatejaca, koji su se poljoprivredom bavili i u Negebu, gdje godišnje rijetko padne više od 100 milimetara kiše. Agronomi istražuju ostatke tisuća malih poljoprivrednih imanja Nabatejaca, koji su u zimskom periodu vješto iskopanim kanalima dovodili kišnicu do svojih malih terasastih polja.

Ono što se dosad naučilo iz primjera Nabatejaca koristi poljoprivrednicima u sušom izmučenim afričkim zemljama na području Sahela. Međutim, i suvremene metode za što racionalnije korištenje vode mogu biti jednako djelotvorne. Na Lanzaroteu, jednom od Kanarskih otoka koji se nalaze nedaleko od afričke obale, poljoprivrednici su naučili uzgajati vinovu lozu i smokve tamo gdje praktički nema kiše. Vinovu lozu ili stabla smokve posade na dnu okruglih udolina, a zatim zemlju prekriju slojem vulkanskog pepela koji spriječava isparavanje vode. Rosa polako prodire do korijenja i dovoljna je da se osigura dobar urod.

Jednostavna rješenja

Slična iskustva o prilagođavanju suhoj klimi mogu se pronaći u svim dijelovima svijeta — među Bišnoima, narodu koji živi u indijskoj pustinji Thar, pripadnicama naroda Turkana koji živi u Keniji i Navaho Indijancima u Arizoni (SAD). Što se tiče osiguravanja dovoljne količine vode koja je potrebna u poljoprivredi, metode sakupljanja kišnice koje su ovi narodi stoljećima usavršavali pokazuju se puno pouzdanijim rješenjem od zadivljujućih visokotehnoloških rješenja.

Dvadeseto stoljeće bilo je doba izgradnje brana. Ljudi su obuzdali i iskoristili velike rijeke te izgradili ogromne sustave za navodnjavanje. Jedan znanstvenik procjenjuje da čovjek na ovaj ili onaj način kontrolira tok 60 posto svjetskih rijeka. Iako od takvih projekata ima određene koristi, ekolozi naglašavaju štetu koja je nanesena prirodi, a posebice kako se to odrazilo na milijune ljudi koji su zbog njih ostali bez svojih domova.

Pored toga, usprkos dobrim namjerama, koristi od tih projekata rijetko kada imaju poljoprivrednici kojima je voda očajnički potrebna. Govoreći o gradnji sustava za navodnjavanje u Indiji, nekadašnji premijer Rajiv Gandhi rekao je: “Već 16 godina u to ulažemo ogromne količine novca. Ljudi zauzvrat nisu dobili ništa, ni navodnjavanu zemlju, ni vodu, proizvodnja nije ništa veća, a pomoć ne osjećaju ni u svom svakodnevnom životu.”

S druge strane, jednostavna rješenja pokazala su se korisnijima i manje štetnima za okoliš. Malena umjetna jezera i brane koje su napravili sami mještani pokazali su se veoma dobrim rješenjem u Kini, gdje je sagrađeno šest milijuna takvih sustava. U Izraelu su ljudi ustanovili da se uz malo domišljatosti jedna te ista voda može prvo koristiti za pranje, zatim za odvođenje otpadnih tvari i na kraju za navodnjavanje.

Još jedno praktično rješenje je navodnjavanje kapanjem, metoda kojom se štiti tlo i troši samo 5 posto vode u odnosu na uobičajenu metodu navodnjavanja. Mudro raspolaganje vodom podrazumijeva i biranje kultura kojima pogoduje suha klima, kao što su sirak i proso, umjesto onih koje treba obilno zalijevati, primjerice šećerna trska i kukuruz.

Domaćinstva i industrija također mogu uz malo truda smanjiti potrošnju vode. Primjerice, kilogram papira moglo bi se proizvesti uz potrošnju od oko samo jedne litre vode kada bi tvornice više puta koristile istu vodu — što predstavlja 99-postotnu uštedu. U Ciudad de Mexicu klasične zahodske školjke i vodokotlići zamijenjuju se onima koji troše dvije trećine manje vode. Grad je isto tako financirao jednu informativnu kampanju čiji je cilj značajno smanjiti potrošnju vode.

Što je potrebno da bi se riješilo problem

Da bi se riješilo probleme s vodom — i većinu ekoloških problema — ljudi moraju promijeniti svoje stavove. Ljudi trebaju surađivati, a ne biti sebični, trebaju se žrtvovati u razumnoj mjeri kada je to potrebno i čvrsto odlučiti da će se brinuti za Zemlju kako bi je sačuvali za njene buduće stanovnike. U svojoj knjizi Last Oasis—Facing Water Scarcity, Sandra Postel u vezi s tim kaže: “Potrebne su nam etičke norme koje bi definirale naš odnos prema vodi — neka vrsta vodiča koji bi nam omogućavao da se ispravno postavimo prilikom donošenja teških odluka u vezi s prirodnim sustavima koje ne razumijemo niti možemo u potpunosti razumjeti.”

No uvođenju takvih ‘etičkih normi koje bi definirale naš odnos prema vodi’ trebalo bi pristupiti na široj razini. Zemlje, a naročito one susjedne, trebaju surađivati jer rijeke ne poštuju državne granice. “Problem količine vode i njene kvalitete — na koji se nekada gledalo kao na dva zasebna problema — sada se mora rješavati na svjetskoj razini”, navodi Ismail Serageldin u svom referatu pod naslovom Beating the Water Crisis.

No pridobiti zemlje na suradnju u rješavanju svjetskih problema nije jednostavan zadatak, priznaje generalni sekretar UN-a Kofi Annan. “U današnjem globaliziranom svijetu”, kaže on, “raspoloživa sredstva za globalno djelovanje tek su u početnoj fazi razvoja. Krajnje je vrijeme da se učini nešto konkretnije u pravcu ostvarivanja ideje o ‘međunarodnoj zajednici’.”

Naravno, dovoljne zalihe čiste vode — mada su prijeko potrebne — nisu jedino što nam je potrebno za zdrav i sretan život. Ljudi prije svega moraju postati svjesni svoje obaveze prema Onome koji im je dao i vodu i sam život (Psalam 36:9; 100:3). Umjesto da kratkovidno iskorištavaju Zemlju i njeno prirodno bogatstvo, trebali bi je, u skladu s onim kako je naš Stvoritelj poučio naše praroditelje, ‘obrađivati i čuvati’ (1. Mojsijeva 2:8, 15, St; Psalam 115:16).

Jedna važnija vrsta vode

S obzirom na to da je voda životno važna, ne čudi da u Bibliji ima simbolično značenje. Stoga, da bismo se radovali životu kakav nam je bio namijenjen, moramo upoznati izvor te simbolične vode. Također moramo naučiti pokazivati isti stav kakav je imala jedna žena iz prvog stoljeća, koja je Isusa Krista zamolila: “Gospodine, daj mi te vode” (Ivan 4:15). Pogledajmo što se dogodilo.

Isus se zaustavio pored dubokog bunara nedaleko od današnjeg Nablusa — po svoj prilici onog istog bunara koji još i danas često posjećuju ljudi iz čitavog svijeta. U to je vrijeme na bunar došla i jedna Samarićanka. Poput mnogih žena iz prvog stoljeća i ona je nesumnjivo redovito dolazila na to mjesto kako bi svoje domaćinstvo opskrbila potrebnom vodom. No Isus joj je rekao da od njega može dobiti “živu vodu” — izvor vode koji nikada neće presušiti (Ivan 4:10, 13, 14).

Razumljivo je da je to pobudilo ženin interes. No, naravno, ‘živa voda’ o kojoj je govorio Isus nije bila doslovna voda. Isus je mislio na ono što ljudima u duhovnom pogledu stoji na raspolaganju, a pruža im mogućnost da dobiju vječni život. Međutim, postoji veza između simbolične i doslovne vode — obje su nam potrebne da bismo u potpunosti uživali u životu.

Bog je više puta pomogao svom narodu kada mu je ponestalo doslovne vode. Posluživši se čudom, pribavio je vodu velikom mnoštvu izbjeglih Izraelaca koje je na putu prema Obećanoj zemlji prolazilo kroz Sinajsku pustinju (2. Mojsijeva 17:1-6; 4. Mojsijeva 20:2-11). Božji prorok Elizej očistio je izvor u Jerihonu koji je bio zatrovan (2. Kraljevima 2:19-22). A kada se ostatak pokajničkih Izraelaca vratio iz Babilona u svoju postojbinu, Bog ih je vodio do ‘vode u pustinji’ (Izaija 43:14, 19-21).

Našoj planeti danas je hitno potreban neiscrpni izvor vode. Budući da je naš Stvoritelj, Jehova Bog, već rješavao probleme povezane s vodom koji su se javljali u prošlosti, neće li takvo što ponovo učiniti u budućnosti? Biblija nam jamči da hoće. Opisujući stanje kakvo će vladati u njegovom obećanom Kraljevstvu, Bog kaže: “Otvoriću rijeke na visovima, i izvore usred dolina, pustinju ću obratiti u jezero vodeno, i suhu zemlju u izvore vodene. Da vide i poznadu i da promisle i razumiju da je to uradila ruka Jehovina” (Izaija 41:18, 20).

Biblija nam obećava da u to vrijeme ljudi “neće biti gladni ni žedni” (Izaija 49:10). Zahvaljujući novoj upravi nad Zemljom problemi s vodom bit će u potpunosti riješeni. Ova uprava — Kraljevstvo za koje nas je Isus Krist učio moliti — vladat će “sudom i pravdom odsada dovijeka” (Izaija 9:6, 7; Matej 6:9, 10). To će svim ljudima na Zemlji omogućiti da konačno u punom smislu postanu zajednica raznih naroda (Psalam 72:5, 7, 8).

Ako već sada tražimo vodu života, možemo radosno očekivati dan kada će uistinu biti dovoljno vode za svakoga.