Suvremena medicina — što može postići?

MNOGA djeca rano nauče da ako žele ubrati jabuku koju ne mogu dohvatiti, trebaju se popeti na ramena svog prijatelja. Nešto slično dešava se i na području medicine. Istraživači s područja medicine postižu sve veće uspjehe oslanjajući se na ono što su postigli istaknuti liječnici prije njih.

Među tim liječnicima iz prošlosti su i dobro poznate osobe poput Hipokrata i Pasteura te neki čija su imena mnogima nepoznata — Vezal i William Morton. Što suvremena medicina duguje tim ljudima?

U drevna vremena umijeće liječenja često nije imalo baš puno veze sa znanošću, već uglavnom s praznovjerjem i vjerskim ritualima. U knjizi The Epic of Medicine, koju je izdao dr. Felix Marti-Ibañez, stoji: “U borbi protiv bolesti (...) stanovnici Mezopotamije pribjegavali su mješavini medicine i religije jer su vjerovali da je bolest kazna bogova.” Egipatska medicina, koja se razvila kratko nakon toga, također vuče korijene iz religije. Tako su ljudi već od samog početka osjećali prema iscjelitelju neku vrstu religioznog divljenja.

U svojoj knjizi The Clay Pedestal dr. Thomas A. Preston navodi: “Mnoga vjerovanja drevnih naroda ostavila su traga u medicini i zadržala se sve do današnjeg vremena. Jedno od tih vjerovanja je da bolesnik ne može utjecati na svoju bolest i da jedino liječnik posjeduje čudotvornu moć koja može pomoći bolesniku da se oporavi.”

Postavljanje temelja

Međutim, s vremenom je znanost postajala sve zastupljenija u medicini. Najglasovitiji antički liječnik koji je medicini pristupio sa znanstvene strane bio je Hipokrat. Taj se liječnik rodio oko 460. pr. n. e. na grčkom otoku Kosu i mnogi ga smatraju ocem zapadnjačke medicine. Hipokrat je postavio temelj racionalnom pristupu medicini. Odbacio je predodžbu o bolesti kao kazni nekog božanstva i tvrdio da bolest ima prirodnog uzročnika. Primjerice, epilepsiju se dugo vremena nazivalo svetom bolešću jer se vjerovalo da je samo bogovi mogu izliječiti. No Hipokrat je napisao: “U vezi s bolešću koju se naziva Sveta: čini mi se da nije ništa više božanskog porijekla niti išta svetija od drugih bolesti, već da ima prirodnog uzročnika.” Hipokrat je isto tako prvi liječnik za kog se zna da je pratio simptome različitih bolesti i zapisao ih kako bi se kasnije mogao poslužiti tim podacima.

Stoljećima kasnije Galen, grčki liječnik koji se rodio 129. n. e., također se bavio znanstvenim istraživanjem i došao do nekih novih spoznaja. Galen je secirao ljude i životinje te na temelju toga izradio udžbenik anatomije kojim su se liječnici služili stoljećima! Andreas Vezal, rođen 1514. u Bruxellesu, napisao je knjigu O ustrojstvu čovječjeg tijela. Ta knjiga naišla je na protivljenje budući da je pobijala mnoge zaključke do kojih je Galen došao, ali je i utrla put suvremenoj anatomiji. Knjiga Die Grossen (Velikani) kaže da je Vezal tako postao “jedan od najvažnijih istraživača svih naroda i svih vremena s područja medicine”.

Galenove teorije o srcu i cirkulaciji krvi također su s vremenom opovrgnute.a Engleski liječnik William Harvey utrošio je godine na seciranje ptica i drugih životinja. Primijetio je kako funkcioniraju srčani zalisci, izmjerio volumen krvi u svakoj srčanoj klijetki i procijenio količinu krvi u tijelu. Svoja otkrića Harvey je objavio 1628. u knjizi pod naslovom Anatomska rasprava o pomicanju srca i krvi u životinja. Drugi su ga kritizirali, suprotstavljali mu se, napadali ga i vrijeđali. No njegov rad značio je prekretnicu u medicini — otkriven je krvotok!

Od brijača do kirurga

Ogroman napredak postignut je i na području kirurgije. U srednjem vijeku kirurške zahvate često su izvodili brijači. Stoga ne čudi što neki kažu da je otac suvremene kirurgije Francuz iz 16. stoljeća Ambroise Paré — jedan od prvih brijača-kirurga, koji je služio četvorici francuskih kraljeva. Paré je ujedno izumio neke kirurške instrumente.

Jedan od najvećih problema koji su još uvijek mučili kirurge u 19. stoljeću bio je taj što nisu znali kako ublažiti bol prilikom operacije. No 1846. zubar William Morton otvorio je put širokoj upotrebi anestetika u kirurgiji.b

Godine 1895. tijekom eksperimenta s elektricitetom njemački fizičar Wilhelm Röntgen zapazio je kako neke zrake prolaze kroz meso, ali ne i kroz kosti. Budući da nije znao otkud te zrake potječu, nazvao ih je x-zrake, kako ih se još uvijek naziva u nekim dijelovima svijeta. (Kod nas su poznatije kao rendgenske zrake.) U knjizi Die Großen Deutschen (Znameniti Nijemci) stoji da je Röntgen rekao svojoj ženi: “Ljudi će reći: ‘Röntgen je poludio.’” Neki su baš to i rekli. No njegovo otkriće dovelo je do revolucionarnih promjena u kirurgiji. Kirurzi više nisu morali rezati pacijente da bi vidjeli što je unutar njihovog tijela.

Pobjeda nad bolestima

Kroz sve vjekove zarazne bolesti, poput velikih boginja, uvijek su iznova poprimale epidemijske razmjere te sijale užas i smrt. Ar-Razi, Perzijanac iz devetog stoljeća kojeg neki smatraju najvećim liječnikom islamskog svijeta tog vremena, prvi je dao točan medicinski opis velikih boginja i zapisao ga. No tek je stoljećima kasnije britanski liječnik Edward Jenner pronašao lijek za njih. Jenner je primijetio da osoba koja preboli kravlje boginje — jednu bezopasnu bolest — postaje imuna na velike boginje. Iskoristivši ovo zapažanje, Jenner je uzeo komadiće tkiva s rana na koži oboljelih od kravljih boginja i napravio cjepivo protiv velikih boginja. To je bilo 1796. Kao i prethodni inovatori s područja medicine, i Jenner je naišao na kritike i protivljenje. No zahvaljujući metodi cijepljenja koju je otkrio ta je bolest na kraju suzbijena, a medicina je dobila djelotvorno novo oružje za borbu protiv bolesti.

Francuz Louis Pasteur koristio je cjepivo u borbi protiv bjesnoće i antraksa. Također je dokazao da su mikroorganizmi jedan od glavnih uzročnika bolesti. Godine 1882. Robert Koch otkrio je bakteriju koja uzrokuje tuberkulozu, bolest koju je jedan povjesničar nazvao “najvećim ubojicom među bolestima u devetnaestom stoljeću”. Otprilike godinu dana kasnije Koch je otkrio i bakteriju koja uzrokuje koleru. U časopisu Life stoji: “Radovi Pasteura i Kocha utrli su put mikrobiologiji i doveli do napretka na području imunologije, sanitarnih mjera i higijene, što je više od ijednog znanstvenog postignuća u proteklih 1 000 godina doprinijelo produženju ljudskog životnog vijeka.”

Medicina dvadesetog stoljeća

Početkom 20. stoljeća medicina se oslanjala na postignuća ovih i drugih briljantnih liječnika. Od tog vremena medicina napreduje ogromnim koracima — spomenimo samo otkriće inzulina za dijabetes, kemoterapije za rak, hormonske terapije za poremećaje u radu žlijezda, antibiotika za tuberkulozu, klorokina za određene vrste malarije, dijalize za kronične bolesti bubrega te operacije na otvorenom srcu i transplantaciju organa.

No danas, kad se nalazimo na početku 21. stoljeća, mogli bismo se pitati koliko se medicina približila zadanom cilju postizanja i jamčenja “zadovoljavajućeg zdravstvenog stanja za sve ljude svijeta”?

Nedostižan cilj?

Djeca znaju da čak i ako se popnu na ramena svog prijatelja to ne znači da će moći dohvatiti svaku jabuku. Neke od najsočnijih jabuka nalaze se na samom vrhu stabla, daleko izvan njihovog dosega. Slično tome, i medicina je napredovala postižući jedan uspjeh za drugim i tako se, slikovito rečeno, penjala sve više i više. No onaj najdragocjeniji cilj — zdravlje za sve — i dalje ostaje izvan dohvata na vrhu drveta.

Premda je 1998. Evropska komisija podnijela izvještaj u kojem se navodi da “Evropljani nikada nisu živjeli duže i zdravije”, u istom je izvještaju stajalo: “Svaka peta osoba umrijet će prije navršene 65. godine života. Za otprilike 40% tih smrtnih slučajeva bit će odgovoran rak, a daljnjih 30% bit će posljedica kardiovaskularnih bolesti (...). Nužno je osigurati bolju zaštitu od novih prijetnji zdravlju.”

Njemački medicinski časopis Gesundheit izvijestio je u studenom 1998. da zarazne bolesti poput kolere i tuberkuloze predstavljaju sve veću prijetnju. Kako je to moguće? Antibiotici su “sve manje djelotvorni. Sve je više bakterija otporno na barem jedan standardni lijek; a mnogo je i onih koje su otporne na više njih.” No pored toga što se stare bolesti vraćaju, pojavljuju se i nove, primjerice AIDS. Farmaceutska publikacija Statistics ‘97 koja izlazi u Njemačkoj podsjeća nas: “Za dvije trećine svih poznatih bolesti — oko 20 000 njih — još ne postoji lijek protiv samih uzročnika.”

Je li rješenje u genskoj terapiji?

Istina, stalno se pronalaze nove metode liječenja. Naprimjer, mnogi smatraju da bi rješenje što se tiče boljeg zdravlja moglo ponuditi genetičko inženjerstvo. Nakon istraživanja koja su 1990-ih u Sjedinjenim Državama proveli liječnici među kojima je i dr. W. French Anderson, genska je terapija nazvana “najinteresantnijim novim područjem medicinskog istraživanja”. U knjizi Heilen mit Genen (Liječenje genima) stoji kako bi s genskom terapijom “medicina mogla doprijeti nadomak novih pionirskih otkrića. To se naročito odnosi na liječenje bolesti koje su sve dosad bile neizlječive.”

Znanstvenici se nadaju da će s vremenom biti u stanju liječiti urođene genetske bolesti dajući pacijentima injekcije koje sadrže korektivne gene. Možda će se čak moći prouzročiti da se štetne stanice, primjerice stanice raka, same unište. Već je danas moguće izvršiti genetsko testiranje i tako otkriti kojim je bolestima neka osoba sklona. Neki kažu da je farmakogenomika — prilagođavanje lijekova pacijentovoj genetskoj građi — sljedeće otkriće na području medicine. Jedan istaknuti istraživač ukazao je na to da će liječnici jednoga dana moći “dijagnosticirati pacijentima bolesti i dati im odgovarajuću dozu molekularnih niti [DNK] kao lijek”.

Međutim, nisu svi uvjereni da genska terapija nudi rješenje za sve bolesti, takozvani ‘čudotvorni lijek’ budućnosti. Ispitivanja su pokazala da se neki ne bi ni željeli podvrći analizi genetske građe. Mnogi se isto tako boje da bi genska terapija mogla predstavljati opasno uplitanje u zakone prirode.

Vrijeme će pokazati hoće li genetičko inženjerstvo ili neke druge metode liječenja uz pomoć najsuvremenije tehnologije ispuniti svoja neskromna obećanja. No bilo bi mudro izbjegavati prekomjerni optimizam. U knjizi The Clay Pedestal opisan je dobro poznati razvoj događaja: “Svaka nova metoda liječenja oduševljeno se pozdravlja na medicinskim savjetovanjima i na stranicama stručnih časopisa. Oni koji ih otkriju postaju slavni u krugu svoje profesije, a mediji hvale njihova postignuća. Nakon razdoblja euforije u kojem se iznose nepobitni dokazi u prilog tom izvanrednom načinu liječenja postepeno nastupa period razočaranja, koji traje od nekoliko mjeseci do nekoliko desetljeća. Tada se otkriva novi lijek i gotovo preko noći zamjenjuje onaj stari, koji se onda po kratkom postupku odbacuje kao beskoristan.” Da, mnogi medicinski postupci koje većina liječnika odbacuje kao neučinkovite još su nedavno pripadali standardnim načinima liječenja.

Premda današnji liječnici više nemaju vjersku ulogu kakvu su imali iscjelitelji u drevno doba, neki su ljudi ipak skloni pripisivati gotovo božanske moći medicinskim stručnjacima i zamišljati da će znanost neminovno pronaći lijek za sve bolesti koje pogađaju čovječanstvo. Međutim, stvarnost na bolan način pokazuje da smo daleko od ostvarenja tog ideala. U svojoj knjizi How and Why We Age dr. Leonard Hayflick napominje: “Godine 1900. u Sjedinjenim Državama umrlo je 75 posto ljudi prije navršene šezdeset pete godine života. Danas statistički podaci pokazuju gotovo obrnuti omjer: oko 70 posto ljudi umre nakon navršene šezdeset pete godine života.” Što je uzrok ovom zamjetnom produženju životnog vijeka? Hayflick objašnjava da se to “velikim dijelom može pripisati manjoj smrtnosti novorođenčadi”. Pretpostavimo sada da medicina uspije iskorijeniti glavne uzročnike smrti kod starijih osoba — srčane bolesti, rak i moždani udar. Bi li to značilo da bismo postali besmrtni? Ne bi se baš moglo reći. Dr. Hayflick navodi kako bi čak i tada “većina ljudi živjela otprilike sto godina”. On dodaje: “Ti stogodišnjaci ipak ne bi bili besmrtni. Ali od čega bi umrli? Jednostavno bi sve više slabili dok konačno ne bi umrli.”

Usprkos svesrdnim naporima koji se ulažu na području medicine, odstranjenje smrti još je uvijek nedostižan cilj. Zbog čega je to tako? Je li zdravlje za sve samo san koji se nikada neće ostvariti?