Lamu — otok na kojem je vrijeme stalo

MORSKI je povjetarac udarao u jedra i ona su se napela, tjerajući naprijed mali drveni brod. Visoko iznad palube, držeći se za jarbol, stražar je promatrao horizont u potrazi za kopnom, žmireći jer mu je smetalo blještavilo Indijskog oceana. Bilo je to u petnaestom stoljeću n. e., a ti mornari tražili su otok Lamu.

Zlata, bjelokosti, začina i robova — svega toga bilo je u Africi. Privučeni blagom Afrike i poticajima da je istraže, neustrašivi su muškarci iz dalekih zemalja plovili prema istočnoj obali Afrike. Mornari su se hrabro borili s uzburkanim morima i olujnim vjetrovima, tragajući za blagom. Natrpani u skučene drvene jedrenjake, odlazili su na jako duga putovanja.

Jedna mala skupina otoka, arhipelag Lamu, smještena na sredini istočne obale Afrike, za te je pomorce i njihove krhke brodove bila sigurna luka zaštićena koraljnim grebenima u dubokoj uvali. Mornari su u njoj mogli popuniti zalihe svježe vode i hrane.

Do 15. stoljeća otok Lamu bio je poznat kao prosperitetan trgovački i opskrbni centar. Portugalski mornari koji su stigli na njega u 16. stoljeću naišli su na bogate trgovce koji su nosili svilene turbane i široke kaftane. Zlatne narukvice krasile su ruke i gležnjeve namirisanih žena dok su prolazile uskim ulicama. Uzduž čitavog gata bili su čvrsto usidreni jedrenjaci sa smotanim latinskim jedrima, maksimalno nakrcani robom namijenjenom stranom tržištu. Robovi su, vezani jedan za drugog i natrpani u grupe, čekali da ih se ukrca na jedrenjake.

Rani evropski istraživači bili su iznenađeni kad su otkrili kako na Lamuu imaju dobar sanitarni čvor i lijepe građevine. Kuće koje su se nalazile uz obalu bile su sagrađene od koraljnih opeka koje su ručno isklesali mjesni klesari, a masivna drvena vrata, predivno izrezbarena, čuvala su prilaze kućama. Kuće su bile smještene u lijepo izvedenim nizovima da bi kroz uske uličice puhali svježi vjetrovi s mora i donosili osvježenje tijekom jake vrućine.

Domovi utjecajnijih stanovnika bili su veliki i prostrani. Kupaonice su imale slatku vodu koja je do njih stizala putem primitivne vodovodne mreže. Kanalizacija je također bila zadivljujuće izvedena i naprednija nego u mnogim evropskim zemljama tog vremena. Veliki kanali, isklesani u kamenu, spuštali su se prema moru i odnosili otpadne vode u duboke rupe iskopane u pijesku, daleko od pitke vode. U kamenim cisternama iz kojih su kuće dobivale svježu vodu živjele su male ribe koje su se hranile ličinkama komaraca i tako smanjivale broj tih insekata koji ubadaju.

Do 19. stoljeća na Lamuu su se oceanski jedrenjaci u obilnim količinama opskrbljivali bjelokosti, uljem, sjemenkama, životinjskim kožama, kornjačevinom, zubima vodenkonjâ i robovima. Međutim, s vremenom je bogatstvo Lamua počelo blijediti. Pošast, napadi neprijateljskih plemena i zabrana trgovanja robljem umanjili su Lamuovu ekonomsku važnost.

Povratak u prošlost

Današnje uplovljavanje u luku Lamu izgleda kao povratak u prošlost. S velikog plavog prostranstva Indijskog oceana stalno puše vjetar. Mali tirkizni valovi oplakuju bijele pješčane plaže. Drveni starinski jedrenjaci plove uz obalu, a njihova trokutasta bijela jedra podsjećaju na let leptira. Nakrcani ribom, voćem, kokosovim orasima, kravama, kokošima i putnicima plove prema luci Lamu.

Palme koje rastu na gatu šušte na toplom povjetarcu, stvarajući oskudan hlad ljudima koji iskrcavaju stvari sa svojih drvenih plovila. Tržnica vrvi ljudima koji bučno razmjenjuju robu. Ti trgovci ne traže zlato, bjelokost ili robove, već banane, kokosove orahe, ribu i košare.

U hladu velikog manga ljudi od vlakana sisal-konoplje pletu dugu užad i krpaju jedra koja služe kao pogonski motori njihovim drvenim jedrenjacima. Ulice su uske i pune ljudi koji idu na sve strane. Trgovci, koji na sebi imaju dugačke, široke bijele haljine, dozivaju iz svojih pretrpanih trgovina kupce, domahujući im da uđu i pogledaju njihovu robu. Magarac, jedva vukući drvena kola natovarena teškim vrećama žita, krči put kroz rijeku ljudi. Stanovnici Lamua s jednog kraja otoka na drugi idu pješice jer na njemu nema motornih vozila koja bi služila kao prijevozna sredstva. Na otok se može doći jedino brodom.

Kad Sunce u podne bude u zenitu, čini se kao da je vrijeme stalo. Na neizdrživoj se vrućini malo ljudi kreće, a čak i magarci mirno stoje te sklopljenih očiju čekaju da prođe ta vrućina.

Kako Sunce polako zalazi i temperatura pada, uspavani otok oživljava. Trgovci širom otvaraju svoja bogato izrezbarena vrata i ponovno počinju raditi, a njihove lampe gorjet će do kasno u noć. Žene kupaju svoju malu djecu i mažu ih kokosovim uljem dok im se koža ne zasjaji. Isto tako, sjedeći na prostiračima ispletenim od grana kokosovih palmi, one počinju pripremati hranu. Ovdje se još uvijek kuha na otvorenoj vatri, a spravljaju se ukusna riblja jela začinjena aromatičnim začinima i riža kuhana u kokosovom mlijeku. Ljudi su prijateljski raspoloženi, gostoljubivi i ležerni.

Iako je Lamu izgubio nekadašnji sjaj, na njemu i dalje cvjeta tradicionalna afrička kultura koja je postojala prije 20. stoljeća. Pod toplim tropskim suncem život se nastavlja kao i stoljećima dosad. Čovjek ovdje može u isti mah vidjeti prošlost i sadašnjost. Doista, Lamu je jedinstveni otok koji je preživio prošlost, otok na kojem je vrijeme stalo.