Od života u kriminalu do nade u životu

ISPRIČAO COSTA KOULLAPIS

ZURIO SAM U PRLJAVE ZIDOVE SVOJE ZATVORSKE ĆELIJE I ZAKLJUČIO DA MORAM SMISLITI NEKI NAČIN DA SE DOKOPAM VELIKE SVOTE NOVCA KAKO BIH RASKINUO VEZE S KRIMINALOM I ZAPOČEO NOVI ŽIVOT.

DOK sam sjedio u ćeliji — sav jadan i snužden — prisjetio sam se da je prethodne godine umrlo 11 mojih prijatelja. Jedan je zbog ubojstva bio pogubljen vješanjem, drugi je počinio ubojstvo te je u očekivanju suđenja izvršio samoubojstvo, trojica su umrla od prevelike količine droge, dvojica su smrtno stradala u uličnim tučnjavama, a četvorica su poginula u automobilskim nesrećama. Povrh toga, nekoliko mojih prijatelja bilo je u različitim zatvorima na odsluženju kazne za teška krivična djela.

Tako sam se u mraku svoje zatvorske ćelije očajnički molio Bogu, tko god on bio, da mi pokaže izlaz iz svijeta kriminala. Nakon nekog vremena dobio sam odgovor na tu molitvu. U međuvremenu sam uspio izbjeći tešku optužbu za napad s namjerom nanošenja teških tjelesnih ozljeda. Isplatilo se to što sam se nagodio s tužiocem, pa sam se izvukao s blažom optužbom i dobio kraću zatvorsku kaznu. No dopustite mi da vam najprije objasnim kako sam se uopće našao u toj nezavidnoj situaciji.

Rođen sam 1944. u Pretorii (Južnoafrička Republika) i tamo sam odrastao. Moje rano djetinjstvo bilo je tužno i u obitelji je obično vladala jadna situacija zbog očeve nasilne naravi, a njegova česta opijanja samo su otežavala stvari. Otac je usto bio strastveni kockar i njegove nagle promjene raspoloženja dovodile su do toga da je sve nas, a najviše majku, teško verbalno i fizički zlostavljao. Da bih pobjegao od vječitih svađa, počeo sam živjeti kao uličar.

Put koji me odveo u kriminal

Zbog svega toga već me u vrlo ranoj dobi život mnogočemu naučio. Naprimjer, kad mi je bilo osam godina naučio sam dvije lekcije. Prvu sam naučio kad su me uhvatili s igračkama koje sam ukrao iz susjedove kuće. Otac me dobrano istukao. Još uvijek se sjećam kako mi je gnjevno zaprijetio: “Uhvatim li te još jednom u krađi, slomit ću ti vrat!” Tada sam nešto odlučio, no nije se radilo o tome da više neću krasti nego da više neću dopustiti da me itko uhvati u krađi. ‘Drugi put sakrit ću ono što ukradem i nitko me neće otkriti’, pomislio sam u sebi.

Druga lekcija koju sam naučio još kao prilično mlad nije imala nikakve veze s kriminalom. U školi nas je na satu vjeronauka učiteljica naučila da Bog ima osobno ime. Iznenadili smo se kad je rekla: “Bog se zove Jehova i on će saslušati svaku vašu molitvu ukoliko se molite u ime njegovog Sina, Isusa.” To je snažno utjecalo na moj mladi um, premda me nije spriječilo da zaglibim u kriminal. Kad sam krenuo u srednju školu, već sam bio pravi stručnjak za provale i krađe po trgovinama. Moji školski prijatelji nisu mi pružali dobar primjer, budući da su mnogi od njih zbog raznih krivičnih djela već prije bili u popravnim domovima.

Godine su prolazile, a ja sam postajao okorjeli kriminalac. Još prije nego što sam navršio dvadeset godina sudjelovao sam u bezbrojnim pljačkama, provalama, krađama automobila i grubim fizičkim napadima na ljude. Budući da sam stalno zalazio u lokale gdje se igra biljar i kojekakve kafiće te obavljao sitne poslove za svodnike, prostitutke i kriminalce, nisam završio čak ni prvi razred zanatske škole.

Stalno sam se družio s okorjelim kriminalcima koji nisu prezali od toga da osakate svakoga tko bi ih izdao. Naučio sam da je najbolje da držim jezik za zubima i da se nikad ne hvalim onim što sam učinio niti da se razmećem novcem. To bi bilo kao da sam govorio na sva usta da je počinjen neki zločin, a time bih svratio na sebe pažnju policije te bi uslijedila neugodna ispitivanja. Što je još gore, mogli bi se zaredati i neočekivani posjeti drugih kriminalaca koji bi tražili dio plijena.

Unatoč tim mjerama opreza, ipak sam povremeno bio pod prismotrom kad bi policija sumnjala da sam upleten u neke protuzakonite aktivnosti. Pazio sam da nikad nemam kod sebe nešto na temelju čega bi me mogli povezati sa zločinom ili krivično goniti. Jednom je policija napravila pretres u našem domu u tri sata ujutro. Dvaput su pretražili čitavu kuću tražeći tehničku robu — nekom je trgovcu bilo pokradeno skladište. Nisu ništa pronašli. Odveli su me u policijsku stanicu radi usporedbe otisaka prstiju, no nisu podigli optužnicu.

Upoznavanje sa svijetom droge

Kad mi je bilo 12 godina počeo sam redovito uzimati halucinogene droge. Time sam si počeo upropaštavati zdravlje te sam u nekoliko navrata zamalo umro od prekomjerne doze. Ubrzo sam upoznao jednog liječnika koji je imao čvrste veze s podzemljem. Tako sam počeo preprodavati drogu te sam uskoro shvatio da nabavljanje droge za nekolicinu preprodavača predstavlja daleko manji rizik, budući da bih u tom slučaju bio na sigurnom, dok se drugi izlažu opasnosti.

Nažalost, neki ljudi kojima sam prodavao drogu umrli su od prekomjerne doze ili su pod utjecajem droge počinili teške zločine. Jedan moj “prijatelj” ubio je nekog poznatog liječnika. Vijest o tome osvanula je na naslovnim stranicama novina diljem zemlje. Moj je “prijatelj” potom pokušao mene uplesti u taj zločin, no ja nisam ni čuo što se dogodilo sve dok mi policija nije došla na vrata. Policajci su i inače često znali doći i ispitivati me o raznim zločinima.

No jednog sam dana učinio nešto što je zaista bilo apsurdno. Nakon sedmodnevnog drogiranja i pijančevanja razbjesnio sam se zbog nekog nesporazuma te sam napao dva muškarca i nanio im teške ozljede. Oni su me idućeg jutra prepoznali, pa sam bio uhapšen i optužen za napad s namjerom nanošenja teških tjelesnih ozljeda. Tako sam završio u zatvoru.

Obogatiti se, a potom početi pošteno živjeti

Nakon što sam bio pušten iz zatvora, doznao sam da je jedna tvornica farmaceutskih proizvoda raspisala natječaj za radno mjesto kontrolora u skladištu. Prijavio sam se i uvjerio poslodavca da sam prava osoba za taj posao. Jedan moj prijatelj koji je već radio u toj tvornici pomogao mi je svojom preporukom da dobijem posao. Mislio sam da ću na taj način zaraditi mnogo novca kako bih mogao nekamo otići i započeti čestiti život. Stoga sam odmah počeo učiti svakojake detalje u vezi s poslom te sam svake noći do sitnih sati učio nazive svih tih farmaceutskih preparata. Bio sam siguran da je to put koji vodi u novi život.

Moj plan sastojao se u tome da čekam pravi trenutak i da u međuvremenu steknem povjerenje svojih poslodavaca. Potom bih, kad mi se ukaže prilika, provalio u firmu i ukrao veliku količinu lijekova za koje sam znao da imaju veoma visoku cijenu na crnoj burzi. Lijekove bih prodao i tako bih se preko noći prilično obogatio. Smislio sam i alibi, koji je po mom mišljenju bio savršen, kako bih si osigurao slobodu i novi život.

Stiglo je vrijeme da provedem svoj plan. Jedne sam noći oprezno ušao u skladište i pogledom prešao po policama na kojima su se nalazili lijekovi vrijedni stotine tisuća dolara. U njima sam vidio priliku da započnem život koji neće imati nikakve veze s kriminalom i nasiljem. No prvi put u životu počela me uznemiravati savjest. Zašto sam odjednom osjetio grižnju savjesti kad sam već gotovo zaboravio da uopće imam savjest? Dopustite mi da vam ispričam kako se to dogodilo.

Nekoliko tjedana prije toga direktor poduzeća i ja poveli smo razgovor o smislu života. Odgovarajući na neku njegovu primjedbu, rekao sam da se čovjek može moliti kad mu ništa drugo ne preostaje. “Kome da se moli?” pitao me direktor. “Bogu”, odgovorio sam. “Ali ljudi se mole mnogim bogovima”, rekao je, “kojem bi se onda bogu ti molio?” Rekao sam mu: “Svemogućem Bogu.” “Tako znači”, nastavio je, “a kako se on zove?” “Kako to mislite?” pitao sam. “Pa, Svemogući Bog, jednako kao i ja i vi i svatko drugi, ima osobno ime”, glasio je njegov odgovor. To mi je bilo logično, no počeo sam gubiti strpljenje. Stoga sam ga nervozno upitao: “Pa, kako onda glasi to Božje ime?” “Svemogući Bog zove se Jehova!” odgovorio mi je.

Odjednom sam se u mislima vratio godinama unatrag i sjetio se lekcije koju sam naučio u školi kad mi je bilo samo osam godina. Iznenadio sam se vidjevši koliko me se dojmio razgovor koji sam vodio s direktorom. Sjedili smo i satima razgovarali o ozbiljnim stvarima. Sljedeći dan donio mi je knjigu Istina koja vodi do vječnog života.a Te sam noći pročitao cijelu knjigu i odmah sam bio uvjeren da sam pronašao istinu i pravi smisao života. Iduća dva tjedna nismo skoro ništa radili osim što smo razgovarali o raznim temama iz te izvanredne plave knjige.

Tako mi je sada, kad sam u mraku i tišini sjedio u skladištu, savjest govorila da su moji planovi da ukradem i prodam lijekove krajnje neispravni. Tiho sam izašao iz skladišta i otišao kući, čvrsto odlučivši da ubuduće više neću krasti.

Potpuna promjena

Tijekom sljedećih dana rekao sam članovima obitelji da sam odlučio započeti novi život te sam im počeo govoriti o nekim biblijskim istinama koje sam naučio. Otac me htio izbaciti iz kuće. No moj brat John stao mi je u obranu, rekavši ocu: “Ovo je prvi put da se Costa bavi nečim što nije protuzakonito, a ti ga sada hoćeš izbaciti iz kuće? Ja ću se malo više pozabaviti time.” Ugodno sam se iznenadio kad me John zamolio da s njim proučavam Bibliju. Otada je svatko tko bi došao k meni po drogu umjesto nje dobio knjigu Istina! Uskoro sam pomoću te knjige vodio 11 biblijskih studija.

Zatim sam saznao da direktor tvornice zapravo nije Svjedok. Njegova je žena bila Svjedokinja već nekih 18 godina, no on “nikad nije imao vremena da poduzme bilo kakve korake u vezi s istinom”. Stoga je našao jednog iskusnog Svjedoka koji je sa mnom redovito vodio biblijski studij. Proučavanje mi je ubrzo pomoglo da shvatim kako se trebam suočiti i s nekim drugim životnim problemima i uskoro me istina iz Božje Riječi počela oslobađati puteva kojima sam hodio dok sam bio u svijetu (Ivan 8:32).

Međutim, zbog naglih promjena koje su se desile za samo nekoliko tjedana odjednom sam se počeo osjećati kao da gubim tlo pod nogama. Preda mnom su još stajale velike promjene i počeo sam uviđati da me čeka veliki rat između tijela i duha nastavim li ići putem na koji me usmjerava proučavanje Biblije. S druge strane, bilo mi je jasno da mi vjerojatno predstoji smrt, ili da ću u najmanju ruku veći dio svog života provesti u zatvoru, ukoliko nastavim živjeti onako kako sam dotad živio. Stoga sam nakon mnogo razmišljanja i gorljivih molitvi odlučio slijediti put istine. Šest mjeseci kasnije, 4. travnja 1971, simbolizirao sam svoje predanje Jehovi Bogu krštenjem u vodi.

Nagrade za to što sam počeo živjeti poštenim životom

Ponekad kad se osvrnem unatrag duboko me gane pomisao na sve blagoslove koje sam dobio otkako sam odlučio napustiti kriminal. Od 11 osoba s kojima sam počeo proučavati u onih prvih nekoliko burnih tjedana, 5 ih još uvijek hodi putem istine. Moja je majka također prihvatila biblijski studij, postala krštena Svjedokinja te nastavila vjerno služiti Bogu sve do svoje smrti 1991. Dva moja brata predala su svoj život Jehovi i sada služe kao starješine. Osim toga, imao sam priliku pomoći svojoj tetki da upozna istinu i ona je već 15 godina u punovremenoj službi.

Direktor tvornice farmaceutskih proizvoda u kojoj sam radio bio je toliko ohrabren promjenama u mom životu da je počeo ozbiljnije gledati na biblijsku istinu. Godinu dana nakon mog krštenja on je također simbolizirao svoje predanje Bogu krštenjem u vodi. Kasnije je dugi niz godina služio kao starješina u jednoj skupštini Jehovinih svjedoka u Pretorii.

Sada sam oženjen s jednom predanom kršćankom. Leonie i ja preselili smo se 1978. u Australiju. Tamo su nam se rodila dva sina, Elijah i Paul. Mnogo snage crpim iz ohrabrenja koje mi pruža obitelj. Imam prednost služiti kao starješina u Canberri, glavnom gradu Australije. Svaki dan zahvaljujem Jehovi što me spasio od besmislenog života u svijetu kriminala, života koji je vodio u patnju i smrt. Što je još važnije, dao je smisao mom životu, pruživši meni i mojim voljenima istinsku nadu.

[Bilješka]

[Slika na stranici 18]

Kad mi je bilo 12 godina

[Slika na stranici 18]

Danas, sa svojom suprugom i dva sina