Naučili smo oslanjati se na Boga u nevolji

ISPRIČALA ROSIE MAJOR

U petom mjesecu moje prve trudnoće svekrva je primijetila da su mi noge neobično otekle. Toga dana u ožujku 1992. moj suprug Joey i ja nismo ni slutili da ćemo u događajima koji slijede biti iskušani što se tiče oslanjanja na Jehovu.

TJEDAN dana kasnije liječnica koja je pratila moju trudnoću otkrila je da imam veoma visoki tlak. Kad mi je preporučila da ostanem u bolnici radi nekih pretraga i pregleda, razumljivo je da sam se zabrinula. Pretrage su pokazale da se radi o preeklampsiji, potencijalno smrtonosnoj komplikaciji u trudnoći.a

Liječnica u bolnici odlučno je savjetovala da se odmah izazovu trudovi kako bi se zaštitilo mene i bebu. Moj suprug i ja bili smo zatečeni. “Ali beba je jedva navršila 24 tjedna!” rekla sam zaprepašteno. “Postoje li ikakve šanse da naša beba preživi izvan maternice?” “Pa dobro, probat ću to odgoditi kako bismo dobili na vremenu”, ljubazno je odgovorila liječnica. “No, ako vam se stanje pogorša, morat ću vas poroditi.” Prošlo je trinaest dana i moje se stanje naglo pogoršavalo. Liječnica je pozvala mog muža na razgovor, pa smo zajedno donijeli tešku odluku da se beba rodi.

Porođaj

Dan prije porođaja pedijatar McNeil sastao se uvečer s nama kako bi nam objasnio koje bi komplikacije mogle nastupiti kod bebe koja se rodi puno prije roka — eventualno oštećenje mozga, pluća bi mogla biti tako slabo razvijena da ne mogu normalno funkcionirati, kao i čitav niz drugih teških komplikacija. Molila sam se za “Božji mir koji nadilazi svaku misao” i za snagu da se mogu pomiriti i izaći na kraj sa svime što se dogodi (Filipljanima 4:7). Idućeg jutra naša je beba rođena carskim rezom. Bila je teška samo 700 grama. Dali smo joj ime JoAnn Shelley.

Pet dana kasnije otišla sam kući praznih ruku. Moja je kćerkica ostala u bolnici na posebnom odjelu za njegu dojenčadi i tamo se borila za život. Nakon dva tjedna JoAnn je dobila upalu pluća. Bili smo sretni kad joj se stanje poboljšalo, no samo nekoliko dana kasnije oboljela je od neke crijevne infekcije, te je morala biti premještena u sobu za intenzivnu njegu. U narednih šest dana JoAnn se donekle oporavila i čak je počela malo dobivati na težini. Bili smo presretni! Međutim, naša radost nije dugo trajala. Dr. McNeil nam je rekao da je JoAnn anemična. Predložio nam je da joj pokušamo nabaviti sintetički hormon eritropoetin (EPO), koji bi stimulirao proizvodnju crvenih krvnih zrnaca. Naša podružnica Jehovinih svjedoka na Bahamima stupila je u vezu s predstavnicima Službe za bolničke informacije u Brooklynu (New York). Oni su odmah pružili dr. McNeilu najnovije informacije o mogućnosti nabavljanja i primjene EPO-a i on je potom započeo tretman.

Predstoje problemi

Nekoliko tjedana prošlo je u teškoj neizvjesnosti. Sada se JoAnn borila s crijevnom infekcijom, napadajima koji su s vremena na vrijeme uzrokovali apneju (prestanak disanja), niskom razinom hemoglobina i bronhalnom upalom pluća. Strahovali smo da bi bilo koji od tih problema mogao biti kap koja će preliti čašu. No JoAnn se ipak polako oporavila. U dobi od tri mjeseca još uvijek je bila u bolnici i težila je samo 1 400 grama. No sada je prvi put u životu počela disati vlastitim plućima, bez dodatnog kisika. Hemoglobin joj je porastao na normalnu razinu. Liječnik je rekao da je možemo odvesti kući ako dobije na težini još pola kilograma.

Tri tjedna kasnije JoAnn je imala tešku epizodu apneje. Testovi nisu otkrili uzrok napadaja. Apneje su postale učestale i uvijek su imale veze s hranjenjem. Na kraju je ustanovljeno da JoAnn boluje od želučano-jednjačkog refluksa. Jednjak joj se nije zatvarao nakon jela, tako da joj se hrana vraćala iz želuca u grlo. Tada bi joj se zatvorili dišni putevi i počela bi se gušiti.

Početkom listopada JoAnn je na dječjem odjelu dobila neku virusnu zarazu. Od nje je tamo umiralo mnogo nedonoščadi. JoAnn je tako iscrpljena doživjela vjerojatno najdužu epizodu apneje u životu. Svi pokušaji reanimacije disanja bili su bezuspješni. Pedijatar ju je već htio proglasiti mrtvom, kad je neobjašnjivo opet počela disati — s tim da su se odmah vratili i napadaji. Ponovo je bila priključena na aparat za umjetno disanje i bili smo uvjereni da je to kraj za JoAnn. No ipak se izvukla i bili smo zahvalni Jehovi.

Naučili smo pokazivati veće pouzdanje u Jehovu

Problemi s kojima smo se suočili prije JoAnninog rođenja mogli bi se usporediti s time da smo pali s broda nedaleko od mola, na mjestu odakle se lako može doplivati do obale. No sada nam je sve to izgledalo kao da smo pali s broda negdje nasred oceana i da nigdje na vidiku nema kopna. Razmišljajući o prošlom vremenu, uviđamo da smo se prije JoAnninog rođenja ponekad previše oslanjali na sebe. No kroz sve ono što smo s njom proživjeli naučili smo pouzdati se u Jehovu u situacijama kad ljudi ne mogu dati nikakvo rješenje. Naučili smo postupati onako kako je Isus savjetovao — rješavati dnevne brige onako kako dolaze (Matej 6:34). Naučili smo oslanjati se na Jehovu, iako ponekad čak nismo znali za što bismo se konkretno molili. Sada zahvaljujemo Jehovi za mudrost koju crpimo iz Biblije i ‘snagu koja nadilazi uobičajenu’, za ono što nam omogućava da se nosimo s izuzetno teškim problemima (2. Korinćanima 4:7).

U kritičnim trenucima često mi je bilo teško zadržati kontrolu nad svojim emocijama. Nisam mogla misliti ni o čemu drugom osim o JoAnn. Moj suprug Joey pružio mi je izuzetno dragocjenu duhovnu ravnotežu. Zbog toga sam mu jako zahvalna.

JoAnn dolazi kući

JoAnnino se zdravlje postupno poboljšavalo. Jednog je dana doslovno istrgnula iz usta cijev aparata za umjetno disanje. Dr. McNeil je smatrao da JoAnn sada može otići kući. Bili smo oduševljeni! U sklopu priprema za njen dolazak kući naučili smo kako ćemo je hraniti pomoću infuzije. Pripremili smo i rezerve kisika, posudili aparat za kontroliranje rada srca i pluća te smo pohađali tečaj reanimacije u hitnim slučajevima. JoAnn je konačno 30. listopada 1992. otpuštena iz bolnice. Njoj je, kao i nama, to bio 212. dan proveden na posebnom odjelu za njegu dojenčadi.

Članovi naše obitelji i skupštine Jehovinih svjedoka pokazali su se od samog početka kao pravi dar od Jehove. Dolazili su nam čistiti kuću i dvorište, kuhali su nam, pomagali nam da odemo u bolnicu te su čuvali JoAnn kako bih se ja mogla malo naspavati. Kako je vrijeme prolazilo imali smo prilike vidjeti krasne crte njihove osobnosti za koje prije nismo ni znali. Naprimjer, neki su podijelili s nama duhovne misli koje su im pomogle kad su i sami proživljavali teške situacije.

Naš život danas

Još uvijek dajemo sve od sebe kako bismo osigurali najbolju medicinsku pomoć za JoAnnine mnoge zdravstvene probleme. Kad je imala 19 mjeseci, saznali smo da boluje od cerebralne dječje paralize — posljedice oštećenja mozga. Potom je u rujnu 1994. bila na teškoj operaciji zbog želučano-jednjačkog refluksa. Godine 1997. JoAnn je počela dobivati napadaje koji su bili opasni po život. No zahvaljujući nekim promjenama u ishrani napadaji su na svu sreću prestali. JoAnn je zbog zdravstvenih problema zaostala u fizičkom razvoju. Međutim, sada ide u školu s posebno prilagođenim programom i dobro napreduje. Ona ne može hodati i prilično slabo govori, no ipak ide s nama na sve naše kršćanske sastanke i u službu propovijedanja od kuće do kuće. Izgleda sretno.

Jehova nam je pružio veliku utjehu u tim teškim vremenima. Čvrsto smo odlučili nastaviti ‘radovati se u Jehovi’ i oslanjati se na njega unatoč neočekivanim problemima (Habakuk 3:17, 18; Propovjednik 9:11). Željno očekujemo Božju obećanu rajsku Zemlju, kad će naša draga JoAnn imati savršeno zdravlje (Izaija 33:24).

[Bilješka]

[Slika na stranici 18]

Naša kći JoAnn

[Slika na stranici 20]

Unatoč svojim ograničenjima JoAnn je sretno dijete