Odgajanje djece u Africi u teškim vremenima

ISPRIČALA CARMEN MCLUCKIE

Bila je 1941. Bjesnio je drugi svjetski rat. Ja sam bila 23-godišnja majka iz Australije, a sada smo se moja petomjesečna beba i ja nalazile u zatvoru u Gwelu, Južna Rodezija (današnji Gweru, Zimbabve). Suprug mi je bio u zatvoru u Salisburyu (današnji Harare). Za našu ostalu djecu — jedno je imalo dvije, a drugo tri godine — brinulo se dvoje moje pastorčadi tinejdžerske dobi. Dozvolite mi da vam objasnim kako sam se našla u toj situaciji.

ŽIVJELA sam s mamom i tatom u Port Kembli, oko 50 kilometara južno od Sydneya (Australija). Godine 1924. Clare Honisett posjetila je majku i izazvala je njen interes za biblijska učenja postavivši joj pitanje shvaća li značenje Gospodinove molitve. Clare je objasnila što znači svetiti Božje ime i onda je rekla na koji će način Kraljevstvo ispuniti Božju volju na Zemlji (Matej 6:9, 10). Mama je bila oduševljena. Usprkos očevom protivljenju, majka je počela dublje kopati po tim biblijskim istinama.

Ubrzo nakon toga preselili smo se u jedno predgrađe Sydneya. Majka i ja otamo smo pješačile oko pet kilometara da bismo došle na sastanke Istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Iako otac nikada nije postao Svjedok, dopustio je da se u našem domu održavaju biblijski studiji. Dvojica njegove braće — Max i Oscar Seidel — postali su Svjedoci, kao i neki članovi Maxove obitelji te moj mlađi brat Terry i moja mlađa sestra Mylda.

Godine 1930. Društvo Watch Tower kupilo je jedrilicu dugu 16 metara koja je kasnije dobila ime Lightbearer. Taj je brod dvije godine bio usidren na kraju našeg imanja, u rijeci Georges. Tamo ga se popravljalo da bi ga Jehovini svjedoci mogli koristiti u djelu propovijedanja po indonezijskim otocima. Moja sestra Coral i ja ponekad smo čistile kabinu i palubu, pa smo znale posuditi lampu s vrha jarbola da bismo mogle loviti rakove.

Odlazak u Afriku i brak

Sredinom 1930-ih Australija se nalazila u ekonomskoj krizi, pa smo majka i ja otputovale u Južnoafričku Republiku da vidimo bi li bilo dobro da se naša obitelj tamo preseli. Georgeu Phillipsu, koji je tada nadgledao djelo propovijedanja u južnoj Africi, nosile smo pismenu preporuku iz australske podružnice Jehovinih svjedoka. George je čekao naš brod na pristaništu u Cape Townu. U znak prepoznavanja pod pazuhom je nosio knjigu Bogatstvo, koju je izdalo Društvo Watch Tower. Istog dana, 6. lipnja 1936, upoznao nas je s petoricom članova osoblja podružnice, a jedan od njih bio je Robert A. McLuckie.a Bertie — kako smo ga svi zvali — i ja vjenčali smo se za godinu dana.

Godine 1817. Bertieov pradjed William McLuckie došao je u Afriku iz Paisleya (Škotska). Na svojim prvim putovanjima William je upoznao Roberta Moffata, čovjeka koji je razvio pisani oblik čwana jezika i preveo Bibliju na taj jezik.b U tim ranim danima William i njegov suradnik Robert Schoon bili su jedini bijelci kojima je vjerovao Mzilikazi, istaknuti ratnik vojske slavnog Zulu poglavice, Shake. Zbog toga su William i Robert bili jedini bijelci kojima je bilo dozvoljeno ući u Mzilikazievo selo, gdje se danas nalazi grad Pretoria (Južnoafrička Republika). Mzilikazi je kasnije postao državnik te je sredinom 19. stoljeća mnoga plemena ujedinio u centralizirano afričko kraljevstvo.

Kad sam upoznala Bertiea, bio je udovac s 12-godišnjom kćerkom Lyall i 11-godišnjim sinom Donovanom. Bertie je prvi put čuo za biblijske istine 1927, nekoliko mjeseci nakon što je umrla njegova supruga Edna. Tokom sljedećih devet godina propovijedao je dobru vijest o Božjem Kraljevstvu na otocima Mauricijusu i Madagaskaru, kao i diljem Nyasalanda (današnji Malavi), Portugalske Istočne Afrike (današnji Mozambik) i Južnoafričke Republike.

Nekoliko mjeseci nakon što smo se Bertie i ja vjenčali, s Lyall i Donovanom preselili smo se u Johannesburg, gdje je Bertieu bilo lakše pronaći posao. Neko sam vrijeme služila kao pionir, kako se nazivaju punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka. Nakon toga sam zanijela Petera.

Preseljenje u Južnu Rodeziju

Bertieov brat Jack na koncu nas je pozvao da mu se pridružimo u pustolovini traženja zlata blizu Filabusia, u Južnoj Rodeziji. Bertie i ja otputovali smo tamo s Peterom, koji je tada imao godinu dana, dok je moja majka privremeno čuvala Lyall i Donovana. Kad smo stigli do rijeke Mzingwani, jako je nabujala i trebali smo je prijeći u sanduku koji se užetom povlačilo s jedne obale rijeke na drugu. Bila sam u šestom mjesecu trudnoće s Pauline, a Petera sam morala čvrsto privinuti na svoje grudi! Bilo je strašno, naročito kad je uže skoro dotaknulo vodu nasred rijeke. Osim toga, bila je mrkla noć i pljuštala je kiša! Kad smo prešli rijeku, morali smo pješačiti oko dva kilometra da bismo došli do kuće jednog rođaka.

Kasnije smo unajmili staru kuću na ranču koja je bila puna termita. Imali smo jako malo namještaja — neki je bio napravljen od kutija za dinamit i fitilje. Pauline je često obolijevala od krupa, a nismo imali novca za lijek. Osjećala sam se shrvano, no bili smo zahvalni što je Pauline svaki put ostala živa.

Bertie i ja u zatvoru

Jednom mjesečno putovali smo u grad Bulawayo, koji je bio udaljen oko 80 kilometara, da bismo prodali svoje zlato u banci. Išli smo i u Gwandu, gradić u blizini Filabusia, kako bismo kupili hranu i sudjelovali u službi propovijedanja. Godine 1940, godinu dana nakon početka drugog svjetskog rata, naše je djelo propovijedanja bilo zabranjeno u Južnoj Rodeziji.

Nedugo nakon toga uhapšena sam dok sam propovijedala u Gwandi. U to sam vrijeme bila trudna s trećim djetetom, Estrellom. Dok se moja žalba razmatrala, Bertie je bio uhapšen zbog propovijedanja i zatvoren u Salisburyu, udaljenom više od 300 kilometara od našeg mjesta prebivanja.

Evo kako je u to vrijeme izgledala naša situacija: Peter je bio u bolnici u Bulawayu zbog difterije i život mu je visio o koncu. Ja sam upravo bila rodila Estrellu, pa me jedan prijatelj odvezao iz bolnice u zatvor da bih Bertieu pokazala njegovu novu kćerkicu. Kasnije, kad je moja žalba odbijena, jedan imućan Indijac, vlasnik dućana, ljubazno je platio kauciju za mene. Nakon nekog vremena, u rudnik su došla tri policajca da bi me odvela u zatvor. Dali su mi da biram. Mogla sam svoju petomjesečnu bebu nositi u zatvor ili je ostaviti našim tinejdžerima, Lyall i Donovanu. Odlučila sam je uzeti sa sobom.

Moj je zadatak bio popravak odjeće i čišćenje. Dobila sam i dadilju koja mi je pomagala oko Estrelle. Bila je to mlada zatvorenica imenom Matossi, koja je služila doživotnu robiju jer je ubila svog supruga. Matossi je plakala kad su me oslobodili jer se više nije mogla brinuti za Estrellu. Zatvorska čuvarica me odvela kod sebe na ručak i onda me ukrcala na vlak da posjetim Bertia u zatvoru u Salisburyu.

Dok smo Bertie i ja bili u zatvoru, za malog Petera i Paulinu brinuli su se Lyall i Donovan. Iako je Donovan imao samo 16 godina, nastavio je s radom u rudniku. Kada je Bertie bio pušten iz zatvora, odlučili smo se preseliti u Bulawayo budući da nam je posao u rudniku slabo išao. Bertie se zaposlio na željeznici, a ja sam našem budžetu doprinosila koristeći novostečeno umijeće šivanja.

Bertieov posao zakivača na željeznici smatrao se neophodnim, pa je bio oslobođen vojske. U tim se ratnim godinama dvanaestak bijelaca Svjedoka iz Bulawaya sastajalo u našoj kućici s jednom spavaćom sobom, a nekolicina naše braće i sestara crnaca sastajala se na nekom drugom mjestu u gradu. Međutim, sada u Bulawayu ima više od 46 skupština Jehovinih svjedoka koje se sastoje i od crnaca i od bijelaca!

Poslijeratna služba

Kad je rat završio, Bertie je zamolio željeznicu da ga premjesti u Umtali (današnji Mutare), prelijepi grad na granici s Mozambikom. Željeli smo služiti tamo gdje je potreba za propovjednicima Kraljevstva veća, a Umtali je izgledao kao savršeno mjesto, budući da nije imao nijednog Svjedoka. Tokom našeg kratkog boravka, članovi obitelji Holtshauzen, koja je imala pet sinova, postali su Svjedoci. Sada u tom gradu ima 13 skupština!

Godine 1947. naša je obitelj razmatrala mogućnost Bertieovog ponovnog stupanja u pionirsku službu. Lyall, koja se vratila iz Južnoafričke Republike, gdje je bila pionirka, bila je za. Donovan je u to vrijeme bio pionir u Južnoafričkoj Republici. Pa, kad je podružnica u Cape Townu saznala da Bertie ponovno želi biti pionir, zamolili su ga da umjesto toga otvori skladište literature u Bulawayu. Zbog toga je dao otkaz na željeznici i mi smo se ponovno preselili u taj grad. Nedugo nakon toga u Bulawayo su stigli prvi misionari u Južnoj Rodeziji, a to su bili Eric Cooke, George i Ruby Bradley, Phyllis Kite i Myrtle Taylor.

Godine 1948. Nathan H. Knorr, treći predsjednik Društva Watch Tower, zajedno sa svojim tajnikom Miltonom G. Henschelom, posjetio je Bulawayo i dogovorio da skladište postane podružnica koju će nadgledati brat Cooke. Sljedeće godine rodila se naša kćerka Lindsay. Nakon toga je, 1950, podružnica preseljena u Salisbury, glavni grad Južne Rodezije, pa smo se i mi tamo preselili. Kupili smo veliku kuću u kojoj smo živjeli godinama. Kod nas su uvijek dolazili pioniri i posjetioci, pa je naš dom postao poznat kao hotel McLuckie!

Bertie i ja smo 1953. posjetili međunarodni kongres Jehovinih svjedoka u New Yorku na stadionu Yankee. Taj događaj nikada neću zaboraviti! Pet godina kasnije Lyall, Estrella, Lindsay i 16-mjesečni Jeremy bili su s nama svih osam dana na velikom međunarodnom kongresu koji je 1958. održan na stadionu Yankee i obližnjem Polo Groundsu. Javnom predavanju, koje je održano zadnji dan, prisustvovao je rekordan broj osoba, više od četvrt milijuna!

Novi propovjednički zadatak

Bertie je oko 14 godina redovito odlazio raditi u podružnicu u Salisburyu, no onda smo odlučili služiti na Sejšelima, gdje je potreba bila veća. Prodali smo svoju kuću i namještaj, a ono što nam je ostalo spakirali smo u opel karavan. S 12-godišnjom Lindsay i 5-godišnjim Jeremyem putovali smo oko 3 000 kilometara, po izuzetno lošim prašnjavim cestama, preko Sjeverne Rodezije (današnja Zambija), Tanganyike (danas dio Tanzanije) i Kenije da bismo na koncu stigli u lučki grad Mombasu.

U Mombasi je bilo nesnošljivo vruće, no bilo je i predivnih plaža. Naš smo automobil ostavili kod jednog Svjedoka i krenuli na trodnevno putovanje brodom do Sejšela. Kad smo stigli, upoznali smo se s Normanom Gardnerom, čovjekom kojem je osnovnu spoznaju o biblijskoj istini prenio jedan Svjedok u Dar es Salaamu (Tanganyika). Pomogao nam je da u tjesnacu Sans Soucia unajmimo kuću, koja je sagrađena radi policije koja je čuvala Makarija, patrijarha Grčke pravoslavne crkve. Makarij je protjeran s Cipra 1956.

Budući da je ta kuća bila na toliko izoliranom mjestu, nakon mjesec dana preselili smo se u kuću na obali mora u Beau Vallonu. Tamo smo pozivali ljude na predavanja koja je Bertie održavao na našoj verandi. Počeli smo biblijski studij s Bindschedlerovima, a nekoliko mjeseci kasnije Bertie je krstio njih i njihovu usvojenu kćerku te Normana Gardnera i njegovu suprugu. Norman nas je svojim brodom također vozio na otok Cerf, gdje je Bertie održavao biblijska predavanja u jednom spremištu za čamce.

Nakon što smo na Sejšelima proveli oko četiri mjeseca, šef policije nam je rekao da će nas deportirati ako ne prestanemo propovijedati. Financijski smo loše stajali, a ja sam ponovno ostala trudna. Odlučili smo nastaviti javno propovijedati. Uostalom, znali smo da ćemo ionako uskoro otići. I kad je iz Indije stigao sljedeći brod, oko mjesec dana kasnije, bili smo deportirani.

Povratak pun opasnosti

Kad smo stigli u Mombasu, otišli smo po svoj automobil i krenuli pješčanom cestom uz obalu, prema jugu. Kad smo došli do Tange, pokvario nam se motor. Nismo imali skoro ništa novca, no pomogli su nam jedan rođak i još jedan Svjedok. Dok smo bili u Mombasi, jedan brat nam je ponudio da će nas financirati ako odemo propovijedati na sjever u Somaliju. Međutim, ja se nisam osjećala dobro, pa smo se željeli što prije vratiti kući u Južnu Rodeziju.

Prešli smo iz Tanganyike u Nyasaland i putovali uz zapadnu stranu jezera Nyasa, koje se danas zove jezero Malawi. Bilo mi je toliko loše da sam molila Bertiea da me ostavi pored ceste da umrem! Nalazili smo se blizu grada Lilongwea, pa me je odveo u tamošnju bolnicu. Injekcije morfija malo su mi pomogle. Budući da nisam mogla nastaviti putovanje automobilom, Bertie i djeca otišli su oko 400 kilometara dalje, do Blantyrea. Jedan mi je rođak pomogao da nekoliko dana kasnije dotamo odem avionom, kako bih im se pridružila. Od Blantyrea do Salisburya također sam išla avionom, dok su Bertie i djeca preostali dio puta do kuće prevalili automobilom.

Kako li smo svi odahnuli kad smo stigli u Salisbury u dom naše kćerke Pauline i njenog supruga! Godine 1963. rodilo nam se zadnje dijete, Andrew. Zakazalo mu je jedno plućno krilo i nije se očekivalo da će preživjeti, no nasreću jest. Na koncu smo se preselili u Južnoafričku Republiku i napokon smo se skrasili u Pietermaritzburgu.

Blagoslovljena s obitelji punom ljubavi

Bertie je 1995. tiho preminuo u 94. godini i otada sama živim ovdje u našem domu. No nipošto nisam usamljena! Lyall i Pauline služe Jehovi zajedno sa svojim obiteljima ovdje u Južnoafričkoj Republici, a neki od njih žive baš ovdje u Pietermaritzburgu. Lindsay i njena obitelj nalaze se u Kaliforniji (SAD), gdje su svi aktivni Svjedoci. Naša dva najmlađa sina, Jeremy i Andrew, preselili su se u Australiju, gdje su obojica sretno oženjeni i služe kao starješine svaki u svojoj skupštini.

Sve osmero naše djece povremeno je sudjelovalo u pionirskoj službi, a šestero je služilo u podružnicama Društva Watch Tower. Donovan je diplomirao u 16. razredu Biblijske škole Gilead Društva Watchtower u veljači 1951, a prije nego što se vratio u podružnicu u Južnoafričkoj Republici služio je kao putujući nadglednik u Sjedinjenim Državama. Sada je kršćanski starješina u Klerksdorpu, oko 700 kilometara od Pietermaritzburga. Estrella sa svojim suprugom Jackom Jonesom živi u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York).

Peter, moj prvenac, nekoliko je godina proveo u punovremenoj službi, kako u pionirskoj službi tako i u podružnici Watch Towera u Rodeziji. Međutim, rastužilo me to što je prije nekoliko godina napustio zajednicu kršćanske skupštine.

Kad razmislim o svom životu, mogu reći da sam uistinu sretna što sam kao tinejdžerka otišla u Afriku sa svojom majkom. Istina, život nije uvijek bio lak, no imala sam prednost služiti kao podrška svom suprugu i podizati obitelj koja je pomogla u predvođenju propovijedanja dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu u južnoj Africi (Matej 24:14).

[Bilješke]

[Karta na stranicama 22 i 23]

(Vidi publikaciju)

JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA

Cape Town

Pietermaritzburg

Klerksdorp

Johannesburg

Pretoria

ZIMBABVE

Gwanda

Bulawayo

Filabusi

Gweru

Mutare

Harare

ZAMBIJA

MOZAMBIK

MALAVI

Blantyre

Lilongwe

TANZANIJA

Dar es Salaam

Tanga

KENIJA

Mombasa

SEJŠELI

SOMALIJA

[Slika na stranici 20]

S Peterom, Paulinom i Estrellom, prije nego što sam s Estrellom otišla u zatvor

[Slika na stranici 21]

Lyall i Donovan ispred naše kuće na ranču u blizini Filabusia

[Slika na stranici 23]

Bertie, Lyall, Pauline, Peter, Donovan i ja 1940.

[Slike na stranici 24]

Carmen s petero svoje djece (slijeva, u smjeru kazaljke na satu): Donovanom, kad je 1951. bio u Gileadu, te Jeremyom, Lindsay, Estrellom i Andrewom danas