Od ričućeg lava do krotkog janjeta
ISPRIČAO ENRIQUE TORRES, ML.
RODIO sam se 1941. na karipskom otoku Portoriku, na kojem se govori španjolski. Moji su roditelji bili skromni rimokatolici, ali ni oni ni moje sestre ni brat (koji je umro dok je bio dijete), a ni ja, nikada nismo dobili nikakvu vjersku poduku i rijetko smo išli u crkvu.
Obitelj je 1949. napustila Portoriko i otišla u Sjedinjene Države. Nastanili smo se u Istočnom Harlemu, dijelu New Yorka koji je poznat pod imenom El Barrio. Tamo smo ostali do 1953. Bilo mi je teško priviknuti se na engleski jezik. Ta je barijera u meni stvorila osjećaj manje vrijednosti.
Utjecaji koji su doveli do buntovnosti
Naša se obitelj nakon toga preselila u dio Brooklyna koji se zove Prospect Heights. U tom sam razdoblju potpao pod utjecaj svog društva i postao član jedne ulične bande. Poslije su me imenovali za svog vođu. Nakon toga postao sam vođa jedne druge bande, koja je krala automobile. Ujedno sam za okolne kladioničare počeo raditi kao utjerivač dugova (naplaćivao sam nezakonite kockarske dugove). Zatim sam prešao na provale i prije nego što sam napunio 15 godina već sam bio nekoliko puta uhapšen. Dotada sam već napustio školu.
Kad sam imao 16, vlasti su me, u sklopu sudske nagodbe, na pet godina poslale u Portoriko. Poslali su me djedu i njegovoj obitelji. Njega su, kao umirovljenog policajca, dobro poznavali i poštovali. Međutim, djed me nakon godine dana vratio u Brooklyn zbog toga što sam se s društvom opijao i tukao, družio s nepoželjnim ljudima i vršio provale.
Očeva uloga u mom životu
Kad sam se iz Portorika vratio u New York, saznao sam da je moj otac počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. No, moj je život krenuo u suprotnom pravcu. Nastavio sam bezbožno živjeti, drogirao sam se i opijao. Postao sam član jedne bande koja je vršila provale i prepade, zbog čega sam 1960. bio uhapšen. Proglašen sam krivim, te sam osuđen na tri godine zatvora.
Godine 1963. uvjetno sam oslobođen. No uskoro sam ponovno bio uhapšen zbog provale, te sam odslužio dvije godine u zatvoru na Rikers Islandu (New York). Oslobođen sam 1965. Pa ipak, te sam iste godine bio uhapšen zbog ubojstva. Doista sam razvio okrutnu narav, nalik lavljoj!
Sud me osudio na 20 godina u Dannemori, u unutrašnjosti savezne države New York. Tamo sam počeo živjeti zatvorskim životom.
No, kako sam već spomenuo, moj je otac proučavao Bibliju s Jehovinim svjedocima. Poslije se krstio i služio kao starješina u jednoj skupštini u Harlemu. Često me posjećivao kad sam bio u zatvoru i uvijek bi mi pričao o Bogu, njegovom imenu i naumu.
Međutim, dok sam bio u zatvoru u Dannemori, ušao sam u jednu grupu lihvara koji su posuđivali novac uz visoke kamate. U to je vrijeme, 1971, u jednom drugom zatvoru, kazneno-popravnom domu Attica u saveznoj državi New York, izbila pobuna. Vijest o toj pobuni dospjela je u mnoge novine, a diljem svijeta televizija i radio izvještavali su o tome. Nakon te pobune upravitelj je smatrao da neke koji bi mogli loše utjecati na druge zatvorenike treba odvojiti kako bi spriječio da se dogodi nešto slično u Dannemori. Takve je izolirao u posebne ćelije.
Od 2 200 zatvorenika, oko 200 nas bilo je izolirano. Daljnja selekcija dovela je do toga da se neke izdvojilo, a potom pretuklo. Pored toga, kao dio onoga što je bilo nazvano “tretman promjene ponašanja”, u hranu se stavljala droga.
Nije to bio prvi put da sam dospio u samicu zbog buntovnog vladanja. Međutim, sad sam prvi put bio žrtva takve okrutnosti i to me duboko pogodilo. Ruke su mi bile u lisicama, noge okovane, a stražari su me jako tukli u različito vrijeme. Morao sam trpjeti i stalne rasne uvrede na račun svoje nacionalnosti. Zbog ponižavanja i batina odlučio sam štrajkati glađu tako da sam, dok sam bio u samici, jeo tek toliko da ostanem na životu, što je trajalo oko tri mjeseca. Zbog toga sam izgubio više od 20 kilograma.
Zatvorski službenici ignorirali su pitanja koja je moj otac postavljao s obzirom na moje sve lošije zdravlje. Zbog toga sam izgubio nadu i počeo o nepravednom postupanju pisati političarima ne bi li mi oni pomogli.
Moj je otac u niz navrata novinarima govorio o batinanju, ponižavanju i stavljanju droge u hranu zatvorenika u posebnim ćelijama. Samo su jedne novine, Amsterdam News, reagirale tako što su objavile članak o tim bijednim uvjetima. Otac je nekoliko puta otišao i kod povjerenika za kazneno-popravne ustanove, u Albanyu (New York), ali uvijek je dobio odgovor da se nalazim u običnoj ćeliji. Političari su se oglušili na izvještaj o zatvorskim uvjetima koji sam im poslao. Nikada nisam bio toliko očajan, jer se činilo da nema nikoga kome bih se mogao obratiti za pomoć.
U to sam se vrijeme sjetio nekih stvari o kojima je otac razgovarao sa mnom. Odlučio sam se moliti Bogu za pomoć.
Obraćanje Bogu
Prije nego što sam se pomolio, sjetio sam se da me otac uporno poticao da se ne molim Isusu, nego Isusovom Ocu, čije je ime Jehova. Kleknuo sam na pod ćelije i izrazio duboko žaljenje zbog načina života koji sam izabrao, a koji je doveo do toga da sam više od polovine svog života proveo u zatvoru. Iskreno sam preklinjao Jehovu da mi pomogne da izađem iz ove situacije jer sam tada shvatio da jedino on ima moć da me izbavi iz ove nevolje.
Ne znam koliko sam se dugo molio, ali razmišljao sam o svojoj prošlosti i Jehovu pokajnički molio za oprost. Obećao sam da ću pokušati naučiti više o njemu. Nedugo nakon toga bio sam oslobođen iz te samice koja je nalikovala tamnici te su me stavili među ostale zatvorenike. Time se moj štrajk glađu prekinuo.
Želeći održati obećanje da o Jehovi saznam više, počeo sam čitati Sveto pismo prema prijevodu Novi svijet. Jedna stvar koja mi je privukla pažnju kod ovog prijevoda Biblije bile su njene zelene korice. To mi se sviđalo zato što su zatvorska odjeća, ćelije, zidovi i hodnici bili sivi, depresivno sivi. Kasnije se, na moje iznenađenje, boja svega toga promijenila u tamnozelenu. Tu je boju prihvatilo povjerenstvo za kazneno-popravne ustanove nakon pobune u zatvoru Attica.
Počeo sam čitati i članke u časopisima Kula stražara i Probudite se!, budući da je moj otac omogućio da mi se dostavljaju. Čitanje iskustava mnogih Jehovinih svjedoka koji su bili u zatvoru jer su se čvrsto držali svoje vjere i koji su prošli gore stvari nego ja duboko me se dojmilo. To su bili ljudi koji nisu počinili zločin, ali su trpjeli nepravdu zato što su bili vjerni Bogu. S druge strane, ja sam zasluženo trpio. Čitanje tih iskustava dirnulo me u srce i ponukalo me da naučim više o Jehovi i njegovom narodu.
Konačno sam nakon godine dana izašao pred komisiju za uvjetno oslobađanje. Razmatrao se moj slučaj, uključujući i patnje koje sam doživio u posebnoj ćeliji. Bio sam sretan kad sam saznao da 1972. trebam biti uvjetno oslobođen.
Dva tjedna nakon što sam bio oslobođen došao sam u Dvoranu Kraljevstva Jehovinih svjedoka u španjolskom Harlemu. No još uvijek sam osjećao da nisam dostojan društva s Jehovinim narodom. Pored toga, još uvijek sam trebao puno naučiti o Jehovi, njegovoj organizaciji i njegovom narodu. Ujedno mi je trebalo vremena da se priviknem na društvo nakon toliko vremena provedenog u zatvoru.
Nažalost, nisam bio u stanju napustiti stari način života. Još sam se jednom okrenuo drogi, kriminalu i bezbožnom načinu života. To je na koncu dovelo do još jedne zatvorske kazne od 15 godina. Pa ipak, mislim da je Jehova sigurno vidio nešto dobrog u mom srcu, budući da nikad nije digao ruke od mene. Mogu vam samo kazati da, bez obzira na to jeste li u zatvoru ili ne, Jehova nikad ne napušta one koji žele učiti o njemu niti diže ruke od njih.
Proučavanje Biblije u zatvoru
Ovog sam puta, opet u zatvoru u Dannemori, iskoristio priliku tjednog proučavanja Biblije s jednim Jehovinim svjedokom. Kasnije sam bio prebačen u kazneno-popravni dom Mid-Orange, zatvor poluotvorenog tipa u unutrašnjosti savezne države New York. To je bila promjena u odnosu na zatvor zatvorenog tipa u Dannemori.
Nakon dvije godine provedene u kazneno-popravnom domu Mid-Orange, počeo sam aktivno sudjelovati u biblijskom studiju koji se vodio s jednim sukažnjenikom, a koji je odobrila zatvorska uprava. Njegova majka, koja je Jehovin svjedok, dogovorila je ovaj studij. Najzad sam, nastavljajući usvajati spoznaju, počeo primjenjivati biblijska načela, a to je s vremenom dovelo do duhovnog napretka.
Nakon što su sedam puta odbili moju molbu za uvjetno oslobađanje, osmi put su me nevoljko pustili. Razlog zbog kojeg su odbijali moje prijašnje molbe za uvjetno oslobađanje bila je “sklonost kriminalnom ponašanju”. Na slobodu sam pušten nakon što sam odslužio 8 od ukupno 15 godina kazne.
Konačno oslobođenje iz tame
Nakon što sam oslobođen, još sam jednom skrenuo s pravog puta i kratko vrijeme uzimao drogu. Ujedno sam s jednom ženom živio nevjenčano. To je počelo 1972. No, 1983. ponovno sam počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Ovoga sam puta počeo redovito prisustvovati kršćanskim sastancima. Međutim, prije nego što sam počeo proučavati i dolaziti na sastanke, prestao sam pušiti i uzimati drogu.
Unatoč tome, i dalje sam s tom ženom živio nevjenčano, a to se kosi s Božjim zakonima o braku. To je uznemiravalo moju savjest i zato sam je pokušao potaknuti da prihvati biblijski studij i da našu vezu ozakonimo time da se vjenčamo. No ona je rekla da je Biblija knjiga ljudi koja je napisana kako bi muškarci podjarmili žene i da brak nije potreban.
Shvatio sam da ne mogu i dalje živjeti u nemoralnoj vezi sa ženom koja ne poštuje Božje zakone o braku. Zato sam prekinuo našu vezu i preselio se u Brooklyn. Znao sam da ne mogu drugima govoriti o Bogu i o njegovom naumu ako moj život nije u skladu s njegovim zakonima.
Budući da sam se oslobodio svih nebiblijskih postupaka, nakon tri godine proučavanja Biblije čiste sam savjesti svoj život predao za vršenje Božje volje i to simbolizirao krštenjem na jednom kongresu Jehovinih svjedoka. Nikada nisam požalio zbog danog obećanja da želim upoznati Boga čije mi je ime moj otac stalno ponavljao. I sve dok Jehova ne izlije mnoge blagoslove koje je obećao u svojoj Riječi, naporno ću raditi kako bih ispunio svoje obećanje koje sam mu dao u tamnici zatvora u Dannemori.
Radosno iščekujući raj
Jako se radujem vremenu u kojem će Jehova cijelu Zemlju preoblikovati u divan raj (Psalam 37:11, 29; Luka 23:43). Raduje me još jedno Božje obećanje — ono o uskrsnuću mrtvih koji će imati priliku vječno živjeti na Zemlji (Ivan 5:28, 29; Djela apostolska 24:15). Kako će to samo biti divni trenuci kad budem dočekivao svoje voljene iz grobova, među njima i svog oca, mlađeg brata te druge koji su prerano umrli! Često razmišljam o toj nadi i ona me ispunjava radošću. Još jedan razlog za radost koju osjećam je taj što su dvije moje sestre i neka njihova djeca svoje živote predali Jehovi i krstili se.
Sada kad drugima govorim o svojoj vjeri i svom životnom iskustvu, jedino im sa zadovoljstvom mogu reći utješne riječi koje je psalmist zabilježio u Psalmu 72:12-14: “Jer će izbaviti ubogoga koji cvili i nevoljnoga koji nema pomoćnika. Biće milostiv ništemu i ubogom, i duše će jadnima spasti. Od prijevare i nasilja iskupiće duše njihove, i skupa će biti krv njihova pred očima njegovima.”
Strpljenje koje je Jehova imao sa mnom dirnulo je moje srce i omogućilo mi da naučim i ispoljavam osobine koje on želi kod svog naroda — ne onu okrutnu narav nalik lavljoj, nego miroljubivu, ljubaznu i blagu koja krasi jedno janje. To je neophodno jer Božja Riječ navodi da on “krotkima daje milost” (Priče Salamunove 3:34).
[Istaknuta misao na stranici 12]
“Uskoro sam ponovno bio uhapšen zbog provale, te sam odslužio dvije godine u zatvoru na Rikers Islandu (New York). Oslobođen sam 1965. Pa ipak, te sam iste godine bio uhapšen zbog ubojstva. Doista sam razvio okrutnu narav, nalik lavljoj!”
[Slika na stranici 13]
Na dan mog krštenja