Naša borba za pravo na propovijedanje
Ispričala Grace Marsh
Prije nekoliko godina profesorica Newton, koja je tada radila na Huntingdon Collegeu u Montgomeryu (Alabama), intervjuirala me u vezi s događajima koji su se odigrali prije dobrih 50 godina. Godine 1946. Vrhovni sud Sjedinjenih Država donio je presudu u sudskom slučaju u vezi s aktivnošću kojom sam se bavila kao propovjednik Jehovinih svjedoka. Zanimanje profesorice Newton za ono što se dogodilo pobudilo je u meni mnoga sjećanja. Dozvolite da krenem od svog djetinjstva.
ROĐENA sam 1906. u Randolphu (Alabama, SAD), u četvrtoj generaciji Istraživača Biblije, kako su tada bili poznati Jehovini svjedoci. Moj pradjed Lewis Waldrop i moj djed Sim Waldrop krstili su se kao Istraživači Biblije krajem 19. stoljeća.
Sim Waldrop imao je sina Josepha, koji je bio moj otac. Joseph je impresionirao djevojku po imenu Belle, poklonivši joj jednu brošuricu u kojoj se razotkriva istina u vezi s crkvenim učenjem o paklenoj vatri. Belle se toliko oduševila onim što je pročitala da je dala brošuricu svom ocu, kojeg je ona također zaintrigirala. Joseph se kasnije vjenčao s Belle i imali su šestero djece. Ja sam bila drugo po redu.
Otac bi svake večeri okupio obitelj kraj kamina pa bi nam naglas čitao Bibliju i časopis Kula stražara. Kad bi završio s čitanjem, svi bismo kleknuli dok bi se otac srdačno molio. Svaki tjedan vozili smo se po nekoliko kilometara u kolima s konjskom zapregom da bismo se u domu djeda Sima sastali s ostalim Istraživačima Biblije.
U školi su nam se đaci iz razreda često rugali i nazivali nas raselitima. Meni to nije djelovalo uvredljivo, kako su oni to htjeli, budući da sam izuzetno cijenila Charlesa Tazea Russella, prvog predsjednika Watch Tower Bible and Tract Societya. Dapače, bila sam oduševljena kad sam ga 1914. vidjela na jednom kongresu u Birminghamu (Alabama)! Još uvijek pamtim kako je stajao na podiju i objašnjavao prezentaciju sa slikama nazvanu “Foto-drama stvaranja”.
Godine 1920. naša se obitelj preselila u Robertsdale, jedno malo mjesto istočno od Mobilea (Alabama). Pet godina kasnije udala sam se za Herberta Marsha. Herbert i ja preselili smo se u Chicago (Illinois) i tamo nam se nedugo zatim rodio sin, Joseph Harold. Nažalost, ostavila sam religiju svog djetinjstva, no ona mi je ipak ostala u srcu.
Zauzimam stav za biblijsku istinu
Jednog dana 1930. godine ostala sam zabezeknuta kad sam vidjela kako je naš kućevlasnik grubo odgurnuo jednog Istraživača Biblije niz stepenice. Razbjesnila sam se i razgovarala s kućevlasnikom o njegovom ponašanju. Dao mi je na znanje da ukoliko pozovem tog čovjeka u naš stan, moj suprug i ja ne možemo više tu stanovati. Ne trebam ni reći da sam odmah pozvala tog Istraživača Biblije da dođe na čaj.
Iduće nedjelje suprug i ja prisustvovali smo sastanku Istraživača Biblije i bilo nam je izuzetno drago što smo upoznali Josepha F. Rutherforda, koji je nakon Russellove smrti postao predsjednik Društva Watch Tower. Rutherford je silom prilike u to vrijeme bio u posjeti Chicagu. Ti su me događaji potaknuli da se ponovo aktiviram u kršćanskoj službi. Nedugo nakon toga vratili smo se u Robertsdale (Alabama).
Na kongresu održanom 1937. u Columbusu (Ohio) odlučila sam postati pionir, kako se nazivaju punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka. Nakon nekog vremena moj se suprug Herbert krstio i ubrzo počeo služiti kao predsjedavajući nadglednik u skupštini Robertsdale. Naš sin Harold često me pratio u službi propovijedanja od kuće do kuće.
Godine 1941. dobila sam poziv da služim kao specijalni pionir u Brookhavenu (Mississippi). Partnerica mi je bila jedna kršćanka iz New Orleansa po imenu Violet Babin. Prihvatile smo izazov te smo sa svojom autoprikolicom i svojom djecom krenule u Brookhaven da tamo osnujemo svoje uporište. Kasnije su nam se trebali pridružiti i naši supruzi.
U početku smo imale uspjeha u službi, a Violetina kći i moj Harold bili su dobri đaci. Međutim, nakon što su Japanci u prosincu 1941. bombardirali Pearl Harbor i nakon što su im Sjedinjene Države objavile rat, dramatično se promijenilo reagiranje ljudi na naše djelo. Zavladao je duh velikog patriotizma i ljudi su se bojali zavjere. Bili su sumnjičavi prema nama zbog naše političke neutralnosti i čak su nas optuživali da smo njemačke špijunke.
Harold je bio izbačen iz škole zato što nije htio sudjelovati u ceremoniji pozdravljanja zastave. Haroldov učitelj rekao je da je on bistar i dobro odgojen, no ravnatelj škole smatrao je da time što ne pozdravlja zastavu daje drugima loš primjer. Predsjedatelj okružnog prosvjetno-pedagoškog vijeća bio je toliko ljut na ravnatelja i na odluku koju je u tom slučaju donijelo prosvjetno-pedagoško vijeće da je podnio ostavku i ponudio da će platiti slanje Harolda u privatnu školu!
Svakodnevno su nam stizale prijetnje da će nas napasti svjetina. Jednom prilikom policajci su nas odgurali s ulaznih vrata pred kućom jedne gospođe, razbili nam gramofone tresnuvši ih o drvo, uništili nam ploče s biblijskim predavanjima, pocijepali nam Biblije i literaturu na komadiće te su na kraju zapalili sve što su zaplijenili. Rekli su nam da prije mraka napustimo mjesto, jer će nas u protivnom istjerati svjetina. Brzo smo napisale i osobno uručile pisma općinskim funkcionarima, u kojima smo ih molili da nas zaštite. No oni nam nisu htjeli pružiti nikakvu zaštitu. Ja sam čak nazvala ured službe Federal Bureau of Investigation u Jacksonu (Mississippi) i zamolila ih za pomoć. Oni su nam također savjetovali da napustimo gradić.
Te je noći gotovo stotinu gnjevnih muškaraca opkolilo našu prikolicu. Nas dvije žene bile smo same s djecom. Zaključale smo vrata, ugasile svjetlo i gorljivo se molile Jehovi. Na kraju se mnoštvo razišlo, a mi smo prošle bez ozljeda.
Herbert je zbog tih događaja odlučio odmah doći k nama u Brookhaven. Harolda smo odveli natrag baki i djedu u Robertsdale, gdje nam je tamošnji školski ravnatelj zajamčio da će ga primiti u školu. Kad smo se vratili u Brookhaven, prikolica je bila demolirana, a unutra je na jednom zidu bio zakucan nalog za naše hapšenje. Unatoč tom protivljenju, mi smo zauzeli čvrst stav i nastavili s našom službom.
Uhapšeni i maltretirani
U veljači 1942. Herbert i ja bili smo uhapšeni dok smo vodili biblijski studij u jednom malom skromnom domu. Kad je domaćin vidio kako se s nama postupa, toliko se razljutio da je dohvatio svoju pušku sa zida i priprijetio da će pucati u policajca! Bili smo optuženi za bespravno stupanje na tuđi posjed i proglašeni krivima na suđenju koje se održalo idući dan.
Strpali su nas u jednu prljavu i hladnu ćeliju, u kojoj smo ostali 11 dana. Dok smo tamo boravili, posjetio nas je mjesni baptistički svećenik i zajamčio nam da će upotrijebiti svoj utjecaj da nas oslobodi, ukoliko pristanemo na odlazak iz grada. To je po našem mišljenju bila prava ironija, budući da smo zahvaljujući njegovom utjecaju i dospjeli u zatvor.
Jedan ugao naše ćelije prije je služio kao toalet. Prostorija je bila prepuna stjenica. Hrana se posluživala u neopranim, prljavim limenim posudama. Živeći u takvim uvjetima, dobila sam upalu pluća. Nakon što su pozvali liječnika da me pregleda, bili smo pušteni iz zatvora. Te se noći kod naše prikolice pojavila svjetina, pa smo zato u očekivanju suđenja otišli kući u Robertsdale.
Suđenje
Baptisti iz svih dijelova države došli su u Brookhaven na naše suđenje, kako bi pružili podršku baptističkom svećeniku koji je bio odgovoran za naše hapšenje. To me potaknulo da napišem pismo svom šurjaku Oscaru Skooglundu, koji je bio nepokolebljivi baptistički đakon. To sam pismo napisala s puno žara i ne baš taktično. Međutim, način na koji se sa mnom postupalo i to što sam napisala mora da je pozitivno djelovalo na Oscara, jer je on ubrzo nakon toga postao gorljiv Svjedok Jehove.
Naši odvjetnici, G. C. Clark i Victor Blackwell, također Jehovini svjedoci, bili su uvjereni da nam se u Brookhavenu neće moći pravedno suditi. Zato su odlučili neprekidnim prigovorima postići obustavu sudskog procesa. Svaki put kad bi tužitelj zaustio da nešto kaže, jedan od naših odvjetnika uložio bi prigovor. Uložili su najmanje 50 prigovora. Na kraju je sudac odbacio sve optužbe.
Novi propovjednički zadatak
Nakon što sam se odmorila i ozdravila, ponovo sam stupila u pionirsku službu sa svojim sinom Haroldom. Godine 1943. dodijeljeno nam je područje koje se nalazilo bliže našem domu, mala naselja Whistler i Chickasaw nedaleko od Mobilea (Alabama). Mislila sam da ta nova područja neće biti tako opasna, budući da je Vrhovni sud SAD-a kratko prije toga donio nekoliko presuda u korist Jehovinih svjedoka i budući da se u javnosti počelo bolje gledati na naše djelo.
U Whistleru smo ubrzo imali grupu interesenata, pa nam je trebalo mjesto za sastajanje. Svatko tko je znao makar zabiti čavao radio je na izgradnji naše male Dvorane Kraljevstva, a našem prvom sastanku prisustvovalo je 16 osoba. No u Chickasawu je bila druga priča, budući da je to bilo tvorničko naselje u vlasništvu kompanije Gulf Shipbuilding Corporation. Međutim, izgledalo je kao i sva druga mjesta, imalo je poslovno područje, poštu i trgovački centar.
Jednog dana u prosincu 1943. pionirka Aileen Stephens i ja nudile smo prolaznicima u Chickasawu najnovije brojeve naših biblijskih časopisa, kad nam je zamjenik šerifa po imenu Chatham rekao da nemamo pravo tu propovijedati jer se nalazimo na privatnom posjedu. Objasnile smo mu da mi ne trgujemo i da je naše djelo vjerske prirode te da nam je pravo na njega zajamčeno Prvim amandmanom Ustava SAD-a.
Daljnja hapšenja i zatvaranja
Aileen i ja sastale smo se idući tjedan s E. B. Peeblesom, potpredsjednikom kompanije Gulf Shipbuilding, te smo mu objasnile važnost naše vjerske aktivnosti. On nas je upozorio da se u Chickasawu neće dopuštati djelo Jehovinih svjedoka. Objasnile smo mu da su nas ljudi drage volje primali u svoje domove. Može li im on uskratiti pravo na proučavanje Biblije? Postao je neprijateljski raspoložen i zaprijetio da će nas strpati u zatvor zbog bespravnog stupanja na tuđi posjed.
Uvijek sam se iznova vraćala u Chickasaw i svaki put bi me uhapsili. No svaki bi me put pustili uz plaćanje kaucije. Poslije je kaucija bila povišena na astronomske svote, pa sam ja svaki put sve duže ostajala u zatvoru dok ne bismo prikupili potreban novac. U zatvoru se živjelo u nehigijenskim uvjetima — bez toaleta, spavalo se na prljavim madracima bez plahte, pokrivalo se nekom prljavom dekom. Zbog svega toga ponovo su mi se pojavili stari zdravstveni problemi.
Dana 27. siječnja 1944. održano je zajedničko suđenje za slučajeve šestero Svjedoka uhapšenih 24. prosinca 1943. i mene su uzeli da svojim svjedočanstvom zastupam ostale optužene. Premda se na suđenju vidjela neskrivena diskriminacija protiv Jehovinih svjedoka, proglasili su me krivom. Uložili smo žalbu na tu odluku.
Apelacioni sud je 15. siječnja 1945. objavio svoju presudu: Kriva sam za bespravno stupanje na tuđi posjed. Usto je Vrhovni sud Alabame odbio saslušati moj slučaj. Hayden Covington, inače Jehovin svjedok te odvažan i energičan odvjetnik, podnio je 3. svibnja 1945. žalbu Vrhovnom sudu SAD-a.
Čekajući na vijesti s Vrhovnog suda, Aileen i ja okrenule smo u svoju korist situaciju u vezi s našim tužiteljima tako da smo pokrenule građansku parnicu protiv E. B. Peeblesa i njegovih kolega iz šerifovog ureda u kojoj smo tražile naknadu štete. Naši su tužitelji pokušali preformulirati optužbu kojom su nas teretili za bespravno stupanje na tuđi posjed u optužbu za ometanje javnog prometa, no ja sam još prije krišom poslala iz zatvora dokument koji je potpisao zamjenik šerifa Chatham, kojim nas se teretilo za bespravno stupanje na tuđi posjed. Kada je taj dokaz bio predočen sudu, šerif Holcombe je skočio na noge i umalo progutao svoju cigaru! Na kraju tog suđenja, održanog u veljači 1945, porota se nije mogla složiti oko odluke.
Vrhovni sud donosi odluku
Vrhovni sud SAD-a bio je zainteresiran za moj slučaj zbog toga što se aspektom bespravnog stupanja na privatni posjed proširilo pitanje vjerske slobode. Covington je dokazao da zakoni Chickasawa ne krše samo slobode optuženih već i društvene slobode općenito.
Dana 7. siječnja 1946. Vrhovni sud SAD-a poništio je presudu nižeg suda i donio povijesnu odluku u našu korist. Sudac Black pročitao je odluku u kojoj je između ostalog stajalo: “Budući da je Država [Alabama] pokušala krivično kazniti podnositeljicu žalbe [Grace Marsh] zbog djelatnosti distribuiranja vjerske literature u tvorničkom naselju, ta odluka ne može ostati na snazi.”
Nastavak borbe
Na kraju smo se Herbert i ja naselili u Fairhopeu (Alabama) te smo dugi niz godina nastavili raditi za interese Kraljevstva. Godine 1981. ostala sam bez Herberta, no imam mnoge lijepe uspomene na vrijeme koje smo proveli zajedno. Moj je sin Harold u kasnijim godinama svog života prestao služiti Jehovi te je ubrzo nakon toga umro, godine 1984. To je bila jedna od najvećih tuga u mom životu.
Međutim, zahvalna sam da su mi Harold i njegova supruga Elsie dali tri krasne unuke i da sada već imam praunuke koji su kršteni Svjedoci. Moje tri sestre, Margaret, Ellen Jo i Crystal, još uvijek su žive te i dalje vjerno služe Jehovi. Crystal se udala za Lymana Swinglea, koji je član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka. Oni žive u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York). Unatoč teškim zdravstvenim problemima s kojima se suočava već nekoliko godina, Crystal mi je ostala divan uzor i izvor ohrabrenja.
U preko 90 godina svog života naučila sam to da nikad ne strahujem zbog onog što mi može učiniti čovjek, jer je Jehova jači od svakog šerifa, svakog suca, svakog čovjeka. Dok razmišljam o tim događajima iz prošlosti, veoma cijenim to što sam imala prednost sudjelovati u “obrani i zakonskom utvrđivanju dobre vijesti”! (Filipljanima 1:7, NW).
[Okvir na stranici 22]
Oboružani Ustavom
Godine 1995. Merlin Owen Newton napisala je knjigu Armed With the Constitution (Oboružani Ustavom), koja dokumentirano govori o ulozi Jehovinih svjedoka u razjašnjavanju primjene Prvog amandmana Ustava SAD-a. Gđa Newton je u to vrijeme bila izvanredni profesor povijesti i političkih znanosti na Huntingdon Collegeu u Montgomeryu (Alabama). Njena knjiga, iza koje stoji pomno istraživanje i opsežna dokumentarna građa, razmatra dva sudska slučaja iz Alabame koja su dospjela čak do Vrhovnog suda SAD-a.
Jedan od ta dva slučaja koje je rješavao Vrhovni sud ticao se Grace Marsh, koja je osobno ispričala svoju priču objavljenu u popratnom članku. Drugi slučaj, Jones v. City of Opelika (Jones protiv grada Opelike), bavio se pravom na širenje vjerskih ideja putem distribucije literature. Crnački bračni par Rosco i Thelma Jones bili su punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka.
Dok je pripremala svoju knjigu, profesorica Newton je koristila časopise i pravne žurnale onog vremena, memoare i pisma Svjedoka, intervjue sa Svjedocima i materijale koje su objavili sami Svjedoci, kao i stručne studije o aktivnostima Svjedoka. Fascinantni detalji i osobna razmišljanja koja su pružili optuženi, odvjetnici i suci u knjizi Armed With the Constitution oživjeli su jedan dio pravne povijesti Jehovinih svjedoka.
[Slika na stranici 20]
Sa svojim djedom Simom Waldropom
[Slika na stranici 23]
Grace Marsh danas