Delfin pred vratima
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ AUSTRALIJE
ON VOLI tople tropske plićake, bez obzira je li njihova voda slana ili slatka, mutna ili bistra. Živi na području koje se proteže od Bengalskog zaljeva u Indiji, preko Malajskog arhipelaga pa sve do sjeverne Australije.
Pa ipak, malo je ljudi — naročito Australaca, čija sjeverna obala ima možda najveću koncentraciju tih životinja na svijetu — koji su ikada vidjeli ili čuli za iravadskog delfina. Neobično? I jest i nije.
U 19. stoljeću zoolog John Anderson vidio je u rijeci Irrawaddy u Mianmi (tadašnjoj Burmi) jata tih plavkastosivih delfina koji imaju zaobljene, beskljune glave. Nazvao ih je iravadski delfini.
Zašto se rijetko viđaju
Iravadiji žive u području toplih i vlažnih obala, estuarija i porječja. Obično žive okruženi blatom, mangrovama, džunglom, rojevima komaraca, a ponegdje čak i krokodilima — što ljudima baš i nije privlačan ambijent.
U tim je područjima obično i voda mutna, tako da delfina možete vidjeti jedino kad nakratko izroni da bi uzeo zrak. Čak i tada se ne voli puno pokazivati. Vidi mu se tek mali dio leđa, a njegova je leđna peraja mala u usporedbi s onima kakve imaju drugi delfini.
No u nekim područjima iravadski delfini nisu tako rijedak prizor. Ribari i riječni brodari koji plove rijekom Irrawaddy u Mianmi i drugim rijekama u okviru njihovog azijskog teritorija, često viđaju te životinje daleko uzvodno da love i izvode nestašluke, čak i da izbacuju iz usta mlazove vode kao kakve fontane ili figurice iz vodenih vrtova.
U australskim vodama iravadije nalazimo duž zapadne obale, uz najsjeverniji dio kontinenta i dolje uz istočnu obalu. Obično ih se viđa u jatima koja broje manje od 6, no katkada i do 15 delfina. Za razliku od njihovih azijskih rođaka, pripadnici ovog australskog klana nikad nisu viđeni kako oponašaju fontane.
Da li je delfin?
Iravadiji žive nedaleko od obale i spori su plivači u usporedbi sa svojim živahnijim rođacima koji žive u bistrim vodama. Pa ipak, znanstvenicima nije lako proučavati ih. Negostoljubivost njihovog teritorija jedan je od glavnih razloga. Međutim, žive iravadije proučava se u oceanariju Jaya Ancol, u Jakarti (Indonezija).
Budući da se malo toga zna o iravadijima, biolozi sve donedavna nisu bili sigurni kamo ih smjestiti na porodičnom stablu kitova i delfina. Očito imaju puno sličnosti s delfinima. Međutim, po svom obliku, no ne i po boji (variraju od blijede do tamne plavkastosive), gotovo da bi mogli proći kao neka sitnija verzija arktičkog kita beluge, ili bijelog kita. Čak i njegov neobično gipki vrat uvelike podsjeća na belugin. Dakle, što su oni — ekvatorijalni ekvivalenti kita beluge ili pravi delfini?
Jedan način da se to ustanovi jest da se, da tako kažemo, stavi na vagu ogromnu količinu njihovih anatomskih i genetskih karakteristika, da se vidi koja će strana prevagnuti. Ispada da težina dokaza ide u prilog delfinovoj strani vage.
Ono malo što ipak znamo
Kad dođu na svijet, iravadijevi su mladunci dugi nepuni metar, a teže oko 12 kilograma. Mužjaci narastu skoro do tri metra, a ženke tek nešto manje od toga. Znaju živjeti 28 godina.
Uzorci uzeti iz utroba uginulih iravadija pokazuju da se inače hrane lignjama, morskim rakovima, kozicama i ribama — naročito ribama koje žive na morskom ili riječnom dnu. Neki znanstvenici pretpostavljaju da azijskim delfinima njihova neobična navika štrcanja vode iz usta možda pomaže da love ribu u mutnim vodama.
Kao i drugi delfini, iravadiji se glasaju svojim specifičnim kliktajima. Dr. Peter Arnold, iz Muzeja tropskog Queenslanda, rekao je za Probudite se! da “sudeći po istraživanjima napravljenim u oceanariju Jaya Ancol, iravadi delfin vjerojatno koristi to kliktanje da bi po njegovoj jeki utvrdio gdje se nalazi plijen, kao što to rade i drugi delfini”.
Ima li budućnost?
Znanstvenici ne znaju ni približno koliko iravadija ima u čitavom svijetu. No sve se više strahuje da im prijeti istrebljenje. U nekim dijelovima jugoistočne Azije njihov broj postaje sve manji, a u drugim dijelovima više ih uopće nema.
Uzrok toga često su sječe stabala i s njima povezano zagađenje i zamuljenje rijeka. U Australiji na velikom dijelu iravadijevog teritorija praktički nema ljudi. No u nekim atraktivnijim područjima na istočnoj obali urbanizacija i turizam uzimaju svoj danak. Neki su se iravadiji utopili u ribarskim mrežama, a drugi pak u mrežama za morske pse, koje se postavljaju u blizini plaža radi zaštite kupača. Izlovljivanje ribe koja iravadijima služi za hranu također se štetno odražava na njihovu brojnost.
No možda najveću od svih potencijalnih prijetnji čini rastuća plima zagađivača koja nadolazi u rijeke i estuarije. U najteže zagađivače spadaju sintetički organski spojevi, kao što je poliklorirani bifenil (PCB), koji se obično zadržava u okolišu. PCB-i se koriste pri izradi elektroničkih elemenata, boja, sredstava za podmazivanje, sredstava za zaštitu drva i metala, kao i drugih proizvoda.
No gledano s vedrije strane, Australski zavod za zaštitu prirode u svom dokumentu The Action Plan for Australian Cetaceans (Plan djelovanja za zaštitu australskih kitova) kaže: “U Queenslandu je velik dio teritorija [iravadskog delfina] pod upravom Morskog parka Veliki koraljni greben; stoga u vodama Queenslanda postoje dobre mogućnosti za vođenje brige o njima.”
Kao daljnji korak prema kvalitetnijoj brizi o iravadiju, zavod preporučuje da ga se, zajedno s grbavim kitom, južnim ledenim kitom te s dobrim delfinom, proglasi prioritetnom vrstom u programima za alarmiranje javnosti. To će biti od koristi iravadskom delfinu — a i nama ljudima.
[Zahvala na stranici 17]
Fotografije: Ljubaznošću dr. Tonya Preena