Diskriminacija žena

U ZAPADNOJ Africi poslovni čovjek kupuje devetogodišnje dijete. U Aziji je novorođenče živo zakopano u pustinjski pijesak. U jednoj istočnjačkoj zemlji maleno dijete umire od gladi u nekom sirotištu — neželjeno i zanemareno. Jedna je stvar zajednička svim ovim tragedijama: Sve su žrtve djevojčice. To što su ženskog roda značilo je da su suvišne.

Ovo nisu usamljeni slučajevi. U Africi se tisuće djevojčica i mladih žena prodaje u ropstvo, neke za svega 15 dolara. A izvještaji govore da se svake godine stotine tisuća djevojčica proda ili prisili na prostituciju, i to najvećim dijelom u Aziji. Što je još gore, broj stanovnika u nekim zemljama pokazuje da čak 100 milijuna djevojčica “nestane”. Za to su očito odgovorni abortus, čedomorstvo ili krajnje zanemarivanje ženske djece.

Dugo vremena — čak stoljećima — na žensku se djecu u mnogim zemljama gledalo na ovaj način. A u nekim mjestima još uvijek vlada ovakvo gledište. Zašto? Zato što se u tim zemljama veća vrijednost polaže na dječake. U tim zemljama vlada mišljenje da dječak može nastaviti obiteljsku lozu, naslijediti imanje i brinuti se za roditelje kad ostare, budući da ove zemlje često nemaju nikakav mirovinski sustav organiziran za ostarjele. Jedna azijska izreka kaže da je “odgajati djevojčicu kao zalijevati biljku u susjedovom vrtu”. Kad naraste, otići će i udati se ili će čak biti prodana da radi kao prostitutka, pa će na taj način malo, ili nimalo, pomagati u brizi za ostarjele roditelje.

Manja prava

U zemljama u kojima hara siromaštvo, ovaj stav znači manje hrane, slabiju zdravstvenu zaštitu i niže obrazovanje za djevojčice u obitelji. Istraživači su u jednoj azijskoj zemlji otkrili da je 14 posto djevojčica, u usporedbi sa svega 5 posto dječaka, bilo pothranjeno. U nekim zemljama dvaput više dječaka nego djevojčica bude dovedeno u zdravstvene ustanove, objašnjava se u izvještaju Fonda Ujedinjenih naroda za pomoć djeci (UNICEF). A preko 40 posto mladih žena u Africi kao i u južnoj i zapadnoj Aziji je nepismeno. “Strahovita spolna diskriminacija odvija se u zemljama u razvoju”, žalosno je konstatirala nedavno preminula Audrey Hepburn, bivša ambasadorica UNICEF-a.

Ova “spolna diskriminacija” ne prestaje kad djevojčice odrastu. Siromaštvo, nasilje i mukotrpan posao vrlo su često problemi s kojima se žena mora suočavati baš zato što je žena. Predsjednik Svjetske banke je objasnio: “Žene obavljaju dvije trećine posla u svijetu. (...) No privređuju svega jednu desetinu svjetskog dohotka, a posjeduju manje od jedan posto svjetskih dobara. Spadaju u najsiromašniji sloj svjetske sirotinje.”

Prema izvještaju Ujedinjenih naroda, više od 70 posto od 1,3 milijarde ljudi u svijetu koji žive u krajnjoj bijedi sačinjavaju žene. “A situacija se stalno pogoršava”, dodao je izvještaj. “Broj seoskih žena koje žive u posvemašnjoj bijedi u protekla je dva desetljeća porastao za gotovo 50%. Siromaštvo sve više poprima žensko lice.”

Još traumatičnije od tegobnog siromaštva jest nasilje koje razara život tolikih žena. Nekih stotinu milijuna djevojčica, uglavnom iz Afrike, doživjelo je osakaćivanje genitalija. Silovanje je vrlo raširen vid zlostavljanja koje se u nekim područjima gotovo uopće ne prijavljuje, iako studije pokazuju da u nekim zemljama svaka šesta žena bude silovana u toku svog života. Rat pogađa i muškarce i žene bez razlike, no ipak većina izbjeglica koja je prisiljena bježati iz svojih kuća upravo su žene i djeca.

Majke i hraniteljice

Teret brige za obitelj često više nosi majka. Osim što vjerojatno radi prekovremeno, često je i jedina koja zarađuje za obitelj. U nekim seoskim područjima Afrike u gotovo pola obitelji predvodnik je žena. U nekim područjima u zapadnom svijetu, u velikom broju obitelji žene su te koje njima rukovode.

Osim toga žene, naročito u zemljama u razvoju, tradicionalno obavljaju neke od najtežih poslova, kao što je donošenje vode ili prikupljanje drva za loženje. Zbog krčenja šuma i prekomjerne ispaše njihov je zadatak postao još teži. U nekim zemljama gdje hara suša, žene dnevno potroše tri sata, ili više, u potrazi za drvima za loženje te četiri sata da bi donijele vodu. Tek nakon što završe s ovim mučnim poslom mogu započeti sa svojim poslom kod kuće ili na polju.

Očigledno je da i muškarci i žene pate u zemljama gdje svakodnevno vlada siromaštvo, glad ili gdje se svakodnevno vode borbe. Ali žene pate neusporedivo više. Hoće li se ta situacija ikada promijeniti? Postoje li ikakvi realni izgledi da se jednog dana sa ženama posvuda u svijetu postupa s poštovanjem i obzirno? Postoji li nešto što žene danas mogu učiniti da bi sebi olakšale takav težak život?

[Okvir/slika na stranici 5]

Djevojčice prostitutke — koga za to treba kriviti?

Svake se godine u prosjeku milijun djece — uglavnom djevojčica — prisili na prostituciju ili u tu svrhu proda. Araya,a iz jugoistočne Azije, prisjeća se što se dogodilo s nekim njenim razrednim kolegicama. “Kulvadee je postala prostitutka kad joj je bilo samo 13 godina. Bila je draga djevojčica, no njena majka često se opijala i igrala poker, pa nije imala vremena da se brine za svoju kćer. Kulvadeeu je majka nagovorila da zarađuje novac tako da izlazi s muškarcima i ona je ubrzo postala prostitutka.

Sivun, još jedna učenica iz mog razreda, doselila se iz sjevernog dijela zemlje. Imala je samo 12 godina kad su je roditelji poslali u glavni grad da zarađuje kao prostitutka. Dvije godine morala se baviti prostitucijom da bi ispunila ugovor koji su potpisali njeni roditelji. Sivun i Kulvadee nisu nesvakidašnje djevojčice — 5 od 15 djevojčica iz mog razreda postale su prostitutke.”

Milijuni mladih ljudi žive poput Sivun i Kulvadee. “Seks-biznis ima ogromno tržište koje se sâmo širi”, žalosno izjavljuje Wassyla Tamzali iz UNESCO-a (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu). “Prodati 14-godišnjakinju postala je toliko uobičajena, banalna stvar.” A kad ove djevojčice jednom budu prodane u seksualno ropstvo, platiti njihovu otkupnu cijenu može postati gotovo nemoguće. Manju, koju je otac prodao kad joj je bilo 12 godina, još je uvijek nakon sedam godina prostituiranja dugovala 300 dolara. “Ništa nisam mogla učiniti — bila sam u klopci”, objašnjava ona.

Izbjeći AIDS, tim djevojčicama može biti jednako tako teško kao izbjeći svodnike koji ih drže u ropstvu. Anketa koja je bila provedena u jugoistočnoj Aziji pokazala je da je 33 posto ovih dječjih prostitutki bilo zaraženo virusom AIDS-a. Dokle god prostitucija, biznis vrijedan pet milijardi dolara, cvjeta, dotle će ove djevojčice vjerojatno i dalje patiti.

Koga treba kriviti za ovakvu jezivu stvarnost? Očito da oni koji kupuju ili prodaju djevojčice u svrhu prostitucije nose ogroman dio krivnje. No treba također osuditi takve podle muškarce koji koriste djevojčice da bi zadovoljili svoje seksualne strasti. Jer da nema takvih ljudi koji prakticiraju ovakav nemoral, ove se djevojčice ne bi prostituirale.

[Bilješka]

Svake godine oko milijun djevojčica prisiljeno je na prostituciju

[Okvir/slika na stranici 6]

Radni dan žene iz centralne Afrike

Žena ustaje u šest sati i priprema doručak, koji će ona i obitelj pojesti kasnije u toku jutra. Nakon što donese vodu iz obližnje rijeke, odlazi na svoj komad zemlje — koji može biti udaljen sat hoda.

Sve do negdje četiri sata popodne ona obrađuje, zalijeva ili plijevi vrt, prekidajući posao samo nakratko da bi pojela ono malo hrane što je sa sobom ponijela. Dva preostala sata dnevne svjetlosti koristi za cijepanje drva za loženje ili branje kasave, ili nekog drugog povrća, za svoju obitelj — i to sve ponese sa sobom kući.

Kad stigne kući, sunce je već obično na zalasku. Sada mora pripremiti večeru, a to može potrajati dva sata i više. Nedjelje troši na pranje rublja u obližnjoj rijeci i potom glačanje, nakon što se rublje osuši.

Njen suprug rijetko kad pokazuje cijenjenje za sav ovaj teški posao koji ona obavlja, a i rijetko kad sluša njene prijedloge. Njemu nije teško posjeći stabla ili spaliti šumsko raslinje kako bi ona mogla zemlju pripremiti za sađenje, no to je uglavnom sve što čini. Povremeno odvede djecu na rijeku da se okupaju, a ponekad otiđe u lov ili ribolov. No, većinu dnevnog vremena provede pričajući s drugim muškarcima iz sela.

Ako si suprug to može priuštiti, on će nakon nekoliko godina kući dovesti novu, mlađu suprugu i samo njoj poklanjati pažnju. Međutim, od svoje prve žene i dalje će očekivati da radi kao i prije, sve dok je zdravlje ne izda ili dok ne umre.

Afričke žene obavljaju težak posao