Pouka s loncem masti
Ratne strahote jedne su od mojih najranijih uspomena, naročito one kad smo negdje pretkraj drugog svjetskog rata bježali da bismo spasili živu glavu, kada mi je bilo svega četiri godine. Naša sedmeročlana obitelj živjela je u Istočnoj Pruskoj, koja je u ono vrijeme pripadala Njemačkoj.
ZURIO sam u sablasnu tamu, osluškujući kako se približava eskadrila ruskih bombardera. Iznenada, uz zasljepljujuće bljeskove svjetla zaglušujuće su eksplozije zapalile spremnike za gorivo koji su se nalazili nekoliko stotina metara dalje. Vlak u kojem smo se nalazili potresao se na tračnicama, a ljudi su zavrištali. No bombarderi su uskoro otišli i naše se putovanje nastavilo.
Jednom drugom prilikom probudio sam se iz nemirnog sna i ugledao ženu koja je vrištala pokušavajući izaći iz stočnog vagona u kojem smo se vozili. Otac ju je zadržao i gurnuo je natrag u vagon. Žena je s bebom u naručju zaspala kraj vrata. Kad se probudila, otkrila je da se beba smrznula i umrla. Ljudi su tada izbacili leš u snijeg, a majka je, shrvana tugom, pokušala otvoriti vrata da bi iskočila i umrla pored svog djeteta.
Da bismo mogli izdržati veliku hladnoću, imali smo na sredini našeg stočnog vagona trbušastu željeznu peć. Mala količina drva na jednom kraju vagona štedljivo se trošila da bi se moglo skuhati krumpire. Krumpiri su služili i kao naši kreveti, budući da smo spavajući na njima imali barem malu izolaciju od smrznutog poda vagona.
Zašto smo morali bježati da bismo spasili živu glavu? Kako smo kao obitelj preživjeli mjesece života kao izbjeglice? Dozvolite da vam ispričam.
Židovsko porijeklo
Rođen sam 22. prosinca 1940. — kao najmlađe od petero djece — u Lycku u Istočnoj Pruskoj (danas je to Elk u Poljskoj). Religiozno progonstvo prisililo je moje židovske pretke da napuste Njemačku u drugoj polovici 17. stoljeća. Preselili su se u Rusiju prilikom jedne od velikih masovnih seoba u povijesti. Potom se 1917, da bi izbjegao antisemitsko progonstvo koje se tada dešavalo u Rusiji, moj djed, koji je bio Židov, odselio u Istočnu Prusku, napustivši svoje selo pored rijeke Volge.
Djed je dobio njemačko državljanstvo, a Istočna Pruska djelovala je kao sigurno utočište. Oni koji su imali židovska imena uzeli su si arijevska. Tako je moj otac, Friedrich Salomon, postao poznat kao Fritz. Majka je pak bila Pruskinja. Ona i otac, koji je bio muzičar, vjenčali su se 1929. godine.
Život je mojim roditeljima izgledao kao da je ispunjen srećom i obećanjima. Baka Fredericke i prabaka Wilhelmine (s majčine strane) posjedovale su prilično veliku farmu, koja se za naše roditelje i nas djecu pokazala drugim domom. Muzika je igrala veliku ulogu u našem obiteljskom životu. Majka je svirala bubnjeve u očevom plesnom orkestru.
Nacistička okupacija
Godine 1939. tamni su se oblaci počeli nazirati na političkom horizontu. Adolf Hitler i njegovo takozvano konačno rješenje židovskog problema počeli su zabrinjavati moje roditelje. Mi djeca nismo bili svjesni svog židovskog porijekla, a saznali smo za njega tek 1978. kad je majka umrla — devet godina nakon očeve smrti.
Otac je zato da nitko ne bi posumnjao da je Židov stupio u njemačku vojsku. Za početak je služio u muzičkom korpusu. Međutim, netko tko je očito znao za njegovo porijeklo rekao je da je otac Židov, pa je naša čitava obitelj bila ispitivana i fotografirana. Nacistički eksperti pokušavali su odrediti imamo li ili nemamo židovske crte. Mora da smo im djelovali dovoljno arijevski tako da, nasreću, nismo bili uhapšeni i zatvoreni.
Kad je Njemačka 1. rujna 1939. izvršila invaziju na Poljsku, strah je počeo vladati našim nekad mirnim područjem. Majka je željela da se odmah odselimo u sigurnije područje, ali su nacistički službenici prisilno zadržali našu obitelj. Zatim, kako je u ljeto 1944. ruska armija napredovala prema Istočnoj Pruskoj, Nijemci su odlučili evakuirati Lyck i okolno područje. Jednoga dana u srpnju dali su nam samo šest sati da napustimo svoj dom.
Masovni panični egzodus
Majka je bila u šoku. Što da ponese? Kamo da idemo? Kako da putujemo? Da li ćemo se ikada vratiti? Svaka obitelj dobila je strogo ograničenje u vezi s tim što može ponijeti. Majka je mudro odabrala najosnovnije stvari — uključujući i veliki glineni lonac goveđe masti s komadima slanine — upravo dovoljno da to možemo lako sa sobom nositi. Druge su obitelji odlučile da sa sobom ponesu dragocjenosti.
Dana 22. listopada 1944. ruske su trupe ušle u Istočnu Prusku. Jedan je pisac objasnio: “Nije bilo iznenađujuće da su ruski vojnici koji su vidjeli svoje vlastite obitelji poklane i svoje domove i usjeve spaljene htjeli izravnati račune.” Sveopće uništavanje koje je započelo izazvalo je takvu uznemirenost u Istočnoj Pruskoj da su ljudi bježali u panici.
U to smo vrijeme već bili izbjeglice i živjeli smo zapadnije u Istočnoj Pruskoj. Činilo se da je sada jedini izlaz bilo Baltičko more, pa su ljudi pobjegli u lučki grad Danzig (sada Gdansk, Poljska). Tamo su bili brodovi koji su bili rekvirirani za hitne operacije spašavanja. Naša je obitelj zakasnila na vlak koji nas je trebao prebaciti da se ukrcamo na njemački putnički brod linijske plovidbe Wilhelm Gustloff, koji je 30. siječnja 1945. isplovio iz Gdynie, u blizini Danziga. Kasnije smo saznali da su ruski torpedi potopili brod i da je nekih 8 000 putnika nestalo u ledenim vodama.
Budući da su se vrata za bijeg preko mora zatvorila, krenuli smo na zapad. Kako je otac bio na privremenom dopustu iz vojske, pridružio nam se na dijelu puta vlakom, koji sam opisao u uvodu. Uskoro se morao vratiti u vojnu službu, a mi smo sami nastavili dug, opasan put. Majka je pazila na lonac masti, dijeleći nam male porcije s vremena na vrijeme. One su služile kao dopuna onim mrvicama hrane koje smo putem uspjeli sakupiti, održavajući nas na životu tijekom duge, hladne zime. Taj lonac masti pokazao se vrednijim nego bilo kakvo zlato ili srebro!
Konačno smo stigli u grad Stargard, a tamo su u blizini željezničke stanice njemački vojnici i Crveni križ organizirali kuhinju za postradale gdje se dijelila juha. Jednom jako gladnom djetetu ta se juha činila fantastičnom. S vremenom smo stigli do Hamburga (Njemačka), gladni i iscrpljeni, ali zahvalni što smo živi. Smjestili su nas na farmu koja se nalazila uz samu rijeku Elbe, zajedno s ruskim i poljskim ratnim zarobljenicima. Budući da je rat 8. svibnja 1945. završio u Evropi, naša je situacija bila vrlo neizvjesna.
Izbjeglički život
Oca su zarobili Amerikanci i s njim su dobro postupali, naročito kad su saznali da je muzičar. Iskoristili su njegove muzičke vještine da bi organizirali proslavu svog praznika, Dana nezavisnosti. Ubrzo nakon toga, otac je uspio pobjeći i doputovati do Hamburga, gdje smo se ponovno radosno sastali. Smjestili smo se u jednoj kućici, a uskoro su i naše obje bake sigurno stigle i pridružile nam se.
Međutim, s vremenom su mjesni stanovnici, uključujući i našu Luteransku crkvu, počeli gajiti netrpeljivost prema mnogim izbjeglicama. Jedne je večeri našu obitelj posjetio svećenik. Izgleda da nas je htio namjerno uvrijediti, izrekavši jednu uvredljivu primjedbu na račun našeg izbjegličkog statusa. Otac, koji je bio čovjek snažne građe, razgnjevio se i napao svećenika. Naša majka i bake zadržale su oca. No potom je otac podignuo svećenika u zrak, odnio ga do vrata i gurnuo napolje. Odonda je zabranio bilo kakav razgovor o religiji pod svojim krovom.
Ubrzo nakon ovog događaja otac je dobio posao na njemačkoj željeznici i mi smo se preselili u predgrađe Hamburga, gdje smo živjeli u jednom nekorištenom željezničkom vagonu. Kasnije nam je otac izgradio skroman dom. No mržnja prema izbjeglicama nije popuštala, pa su me kao malo dijete lokalna djeca često fizički i emocionalno zlostavljala.
Naš obiteljski izbor religije
Kao dijete spavao sam u sobi sa svoje dvije bake. Unatoč očevoj zapovijedi, njih obje često bi mi, kad otac ne bi bio kod kuće, govorile o Bogu, pjevajući crkvene pjesme i čitajući Bibliju. U meni se na taj način probudio interes za duhovne stvari. Tako sam, kad mi je bilo deset godina, počeo pješačiti oko 11 kilometara u jednom smjeru da bih nedjeljom išao u crkvu. Ipak, moram reći da sam bio razočaran kad na mnoga svoja pitanja nisam dobio zadovoljavajući odgovor.
Onda je u ljeto 1951. na naša vrata pokucao lijepo i jednostavno odjeven čovjek i ponudio mojoj majci primjerak časopisa Kula stražara. “Kula stražara pruža uvid u Božje Kraljevstvo”, rekao je. Moje je srce poskočilo budući da je to bilo ono što sam želio. Majka je ljubazno odbila časopis, bez sumnje zato što se otac protivio religiji. Međutim, ja sam je toliko molio da je popustila i uzela primjerak za mene. Nakon nekog vremena Ernest Hibbing se vratio i ostavio knjigu ”Let God Be True“ (“Neka Bog bude istinit”).
Negdje u to vrijeme otac je doživio nezgodu na poslu i slomio nogu. Zbog toga je bio prisiljen ostati u kući, što mu je jako smetalo. Iako mu je noga bila u gipsu, mogao je malo uokolo šepati. Zbunjivalo nas je to što je otac redovito nestajao tijekom dana i pojavljivao se jedino kad bi bili obroci. To je potrajalo cijeli tjedan. Zapazio sam da kad bi god nestao otac, nestala bi i moja knjiga. Onda mi je za vrijeme jednog obroka otac rekao sljedeće: “Želim vidjeti tog čovjeka, ako se opet pojavi!”
Kad je brat Hibbing ponovno navratio, otac je na naše iznenađenje lupio knjigom o stol i rekao: “Ova knjiga je istina!” Odmah je započet biblijski studij, a s vremenom su se i drugi članovi obitelji pridružili studiju. Brat Hibbing postao mi je pouzdani savjetnik i pravi prijatelj. Uskoro sam bio izbačen s vjeronauka zato što sam pokušavao prenijeti drugima svoja novostečena uvjerenja. Stoga sam istupio iz Luteranske crkve.
U srpnju 1952. počeo sam sa svojim dragim prijateljem sudjelovati u propovijedanju dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu od kuće do kuće. Svake nedjelje brat Hibbing bi me savjetovao da pažljivo slušam kako on prezentira poruku stanaru. Nakon nekoliko tjedana, pokazao je prstom prema velikom bloku zgrada i rekao: “Sve je to tvoje područje na kojem ćeš sam raditi.” S vremenom sam prevladao tremu i imao sam uspjeha u razgovoru s ljudima i dijeljenju biblijske literature.
Uskoro sam stekao preduvjete za krštenje, simbolizirajući na taj način svoje predanje Jehovi. I otac i ja krstili smo se 29. ožujka 1953, a nešto kasnije te godine krstila se i majka. Na koncu su se svi članovi naše obitelji krstili, među ostalima moja sestra Erika, moja braća Heinz, Herbert i Werner i naše drage bake, koje su obje već dobrano bile zašle u 80-e. Zatim sam u siječnju 1959. postao pionir, kako se nazivaju punovremeni propovjednici.
Propovijedanje u novoj zemlji
Otac me uvijek poticao da napustim Njemačku, i gledajući unazad vjerujem da je to bilo zbog njegovog stalnog straha od antisemitizma. Predao sam molbu za iseljenje u Australiju, nadajući se da će to biti odskočna daska za misionarsku službu na Papui Novoj Gvineji ili na nekom drugom pacifičkom otoku. Dana 21. srpnja 1959. moj brat Werner i ja doputovali smo zajedno u Melbourne (Australija).
Za nekoliko tjedana upoznao sam Melvu Peters, koja je služila kao punovremena propovjednica u skupštini Footscray, a vjenčali smo se 1960. Bili smo blagoslovljeni s dvije kćeri, koje su također zavoljele Jehovu Boga i predale svoj život njemu. Stvarno se trudimo da vodimo jednostavan i nekompliciran život tako da bismo se kao obitelj u većoj mjeri mogli posvetiti duhovnim ciljevima. Melva je dugi niz godina, sve dok je zdravstveni problemi nisu u tome spriječili, služila kao pionir. Ja sada služim kao starješina i pionir u skupštini Belconnen, u gradu Canberri.
Iz svojih iskustava iz ranog djetinjstva naučio sam da budem sretan i zadovoljan Jehovinim pripremama. Kao što lonac masti moje majke zorno predočava, počeo sam uviđati da preživljavanje ne ovisi o zlatu ili srebru već o zadovoljavanju najosnovnijih materijalnih potreba i, što je još važnije, o proučavanju Božje Riječi Biblije i primjenjivanju onoga što ona uči (Matej 4:4).
Snažne riječi Isusove majke Marije zaista su istinite: “[Jehova] gladne zasiti dobrima, a bogataše otpusti praznih ruku” (Luka 1:53, St). Sretan sam što mogu izbrojati 47 članova svoje obitelji koji hode putem biblijske istine, uključujući i sedmero unučadi (3. Ivanova 4). Sa svima njima, kao i s našom mnogom duhovnom djecom i unučadi, Melva i ja s veseljem iščekujemo divnu budućnost u sigurnosti pod Jehovinom nježnom brigom te veličanstveno ponovno ujedinjenje s našim dragim voljenim umrlima kad budu uskrsnuti. (Ispričao Kurt Hahn.)
[Slika na stranici 21]
Ruske trupe 1944. napreduju u Istočnoj Pruskoj
[Zahvala]
Sovfoto
[Slika na stranici 23]
Moj brat Heinz, sestra Erika, majka, braća Herbert i Werner i ja sprijeda
[Slika na stranici 24]
Sa svojom suprugom Melvom
[Slika na stranici 24]
Lonac poput ovog, napunjen mašću, održao nas je na životu