Usluge i izvori podataka koje nudi Internet

ZAJEDNIČKI izvor podataka koji osigurava Internet svijetom je raširen sustav za slanje i primanje elektronske pošte, poznat kao E-mail. Na E-mail zapravo otpada velik dio od cjelokupnog prometa na Internetu i za mnoge je jedini Internetov izvor podataka koji koriste. Kako on funkcionira? Da bismo odgovorili na to pitanje, razmotrimo najprije uobičajeni poštanski sustav.

Zamislite da živite u Kanadi i da želite poslati pismo svojoj kćeri koja živi u Moskvi. Nakon što napišete odgovarajuću adresu na omotnici, pošaljete pismo i tako ono kreće na put. Iz poštanskog ureda pismo se šalje na sljedeću lokaciju, možda u područni ili nacionalni distribucijski centar, a zatim u mjesnu poštu u blizini vaše kćeri.

Sličan se proces odvija i s E-mailom. Nakon što ste sastavili pismo na svom kompjuteru, morate navesti E-mail adresu koja vašu kćer identificira kao primatelja. Nakon što pošaljete ovo elektronsko pismo, ono otputuje s vašeg kompjutera, često preko uređaja koji se naziva modem, koji preko telefonske mreže povezuje vaš kompjuter s Internetom. Tako pismo krene na put, putujući preko raznih kompjutera koji djeluju poput mjesnih i nacionalnih poštanskih ureda za usmjeravanje pošiljaka. Kompjuteri imaju dovoljno informacija da dopreme pismo do odredišnog kompjutera gdje ga vaša kći može primiti i pročitati.

Za razliku od redovne pošte, E-mail često dolazi do svog odredišta, ako je čak i na drugim kontinentima, za svega nekoliko minuta ili još i prije, osim ako neki dio mreže nije jako zagušen ili je privremeno izvan funkcije. Kad vaša kći pregleda svoj elektronski poštanski sandučić, otkrit će vaš E-mail. Brzina E-maila i lakoća kojom se može poslati čak i višestrukim primateljima širom svijeta čine ga vrlo popularnim oblikom komunikacije.

Novinske grupe

Još jedna popularna usluga koja je na raspolaganju naziva se Usenet. Usenet omogućava pristup novinskim grupama gdje se zajednički diskutira o specifičnim temama. Neke novinske grupe usredotočuju se na kupovinu ili prodaju raznih potrošačkih proizvoda. Postoji tisuće novinskih grupa, a kad korisnik jednom dobije pristup Usenetu, ne mora ništa plaćati za njihovo praćenje.

Zamislimo da se netko pridružio novinskoj grupi koja se bavi sakupljanjem poštanskih maraka. Kad ostali koji prate ovu grupu šalju nove poruke u vezi sa spomenutim hobijem, te poruke postaju dostupne i novopridošlici. Ova osoba može pregledati ne samo ono što je netko poslao ovoj novinskoj grupi već i ono što su drugi u odgovoru napisali. Naprimjer, ako netko traži informaciju o nekoj određenoj seriji poštanskih maraka, ubrzo može primiti mnoštvo odgovora s raznih strana svijeta, koji pružaju informacije koje će odmah biti dostupne svima koji prate ovu novinsku grupu.

Varijacija na ovu temu jest Sustav oglasne ploče (BBS). BBS-i su slični Usenetu, osim što su sve datoteke locirane na jednom kompjuteru, koji obično opslužuje jedna osoba ili grupa osoba. Teme kojima se bave novinske grupe odražavaju različite interese, gledišta i moralne vrijednosti onih koji ih prate, pa je stoga potreban oprez.

Razmjena datoteka i traženje tema

Jedan od izvornih ciljeva Interneta bio je globalna razmjena informacija. Nastavnik spomenut u prethodnom članku pronašao je jednog drugog prosvjetnog radnika na Internetu, koji je bio spreman podijeliti s njim već sastavljene materijale za predavanja. Za samo nekoliko minuta datoteke su bile prenesene, unatoč razdaljini od 3 200 kilometara.

Kakva je pomoć na raspolaganju kad osoba ne zna gdje se neka tema može pronaći na Internetu? Baš kao što možemo pronaći telefonski broj korištenjem telefonskog imenika, korisnik može pronaći ono što ga zanima na Internetu tako da prvo dospije u takozvanu pretraživačku stranicu. Korisnik navede riječ ili izraz; a na stranici se pojavi lista Internetovih lokacija gdje može pronaći tu informaciju. Traženje informacija obično je besplatno i traje svega nekoliko sekundi!

Farmer koji je ranije spomenut čuo je za novu tehniku koja se naziva precizno poljodjelstvo, koja se koristi kompjuterima i satelitskim kartama. Nakon što je naveo taj izraz u pretraživačkoj stranici, pronašao je imena farmera koji su se njome koristili kao i detaljne informacije o toj metodi.

World Wide Web

Dio Interneta koji se naziva World Wide Web (ili Web) omogućava piscima korištenje jedne staromodne ideje — upotrebu fusnota — na nov način. Kada neki autor članka u časopisu ili autor knjige ubaci znak za fusnotu, pažljivo pogledamo dno stranice gdje nas se vjerojatno upućuje na neku drugu stranicu ili knjigu. Autori kompjuterskih dokumenata na Internetu mogu u osnovi činiti isto, koristeći tehniku podvlačenja ili isticanja riječi, izraza ili sličica u svom dokumentu.

Istaknuta riječ ili sličica znak je čitatelju da postoji neki srodni izvor podataka na Internetu, često neki drugi dokument. Čitatelj može odmah doći do ovog dokumenta na Internetu i pogledati ga. Dokument se čak može nalaziti na različitom kompjuteru i u nekoj drugoj zemlji. David Peal, autor djela Access the Internet!, zapaža da vas ova tehnika “povezuje sa stvarnim dokumentima, a ne samo da se osvrće na te dokumente”.

Web također omogućava pohranjivanje i reproduciranje fotografija, grafika, animacija, videozapisa i zvukova. Loma, kućanica spomenuta u uvodu prethodnog članka, pronašla je i pogledala kratki film u boji u vezi sa suvremenim teorijama o svemiru. Tonski zapis čula je putem kompjuterskog audiosistema.

Surfanje po Netu

Koristeći se pretraživačem Weba, osoba može lako i brzo doći do informacije i grafike u boji koje mogu biti pohranjene na kompjuterima u raznoraznim zemljama. Korištenje pretraživača Weba može na neki način sličiti doslovnom putovanju, samo što je lakše od toga. Osoba može pogledati na Webu primjerke Svitaka s Mrtvog mora ili posjetiti Memorijalni muzej holokausta. Ta mogućnost brzog putovanja s jedne Web stranice u Internetu na drugu uobičajeno se naziva surfanje po Netu.

Poslovne i druge organizacije zainteresirale su se za Web kao za medij za reklamiranje svojih proizvoda ili usluga kao i za pružanje drugih vrsta informacija. One kreiraju Web stranicu, ili vrstu elektronskog izloga. Nakon što saznaju adresu Web stranice neke organizacije, potencijalni kupci mogu koristiti pretraživač da bi išli “u kupovinu” ili da bi prebirali informacije. Međutim, kao i na svakom tržištu, nisu svi proizvodi, usluge ili informacije koji se pružaju na Internetu korisni.

Istraživači pokušavaju dovoljno osigurati Internet za povjerljive i zaštićene transakcije. (O sigurnosti će biti još u nastavku govora.) Drugi svijetom rašireni Internet — koji neki nazivaju Internet II — razvija se zbog povećanog prometa koji je pokrenula ova komercijalna aktivnost.

Što je to “Chat”?

Još jedna uobičajena usluga koju pruža Internet jest Internet Relay Chat, ili Chat. Grupi ljudi, koji koriste izmišljena imena, Chat omogućava da jedni drugima izravno šalju poruke. Iako se njime koriste osobe raznoraznih dobnih grupa, on je naročito popularan među mladim ljudima. Nakon što se priključi, korisnik dolazi u kontakt s velikim brojem drugih korisnika iz čitavog svijeta.

Takozvane pričaonice, ili chat kanali, kreirane su tako da se bave nekom određenom temom, kao što su znanstvena fantastika, filmovi, sport ili ljubavne priče. Sve poruke koje se napišu unutar neke pričaonice gotovo se simultano pojavljuju na kompjuterskim monitorima svih sudionika te pričaonice.

Pričaonica jako podsjeća na grupu ljudi koji se međusobno druže i razgovaraju uglavnom u isto vrijeme, osim što, umjesto da govore, svi tipkaju kratke poruke. Pričaonice su obično aktivne 24 sata dnevno. Kršćani, naravno, shvaćaju da se biblijska načela u vezi s druženjem, kao ono koje nalazimo u 1. Korinćanima 15:33, jednako tako primjenjuju i na sudjelovanje u konferencijskim grupama baš kao što se primjenjuju na sve aspekte života.a

Tko plaća Internet?

Možda se pitate: ‘Tko plaća troškove za velike udaljenosti koje netko može proputovati na Internetu?’ Troškove snose svi korisnici, i korporacije i pojedinci. Međutim, krajnji korisnik ne mora nužno dobiti telefonski račun za međugradske pozive, čak i ako je posjetio mnoge međunarodne stranice. Većina korisnika ima otvoren račun kod neke lokalne kompanije koja funkcionira kao dobavljač Internetovih usluga i koja često naplaćuje korisniku fiksni mjesečni iznos. Dobavljači obično osiguravaju lokalni telefonski broj da bi se izbjegli dodatni telefonski troškovi. Uobičajeni mjesečni iznos za pristup Internetu iznosi otprilike 20 (američkih) dolara.

Mogućnosti Interneta su, kao što vidite, ogromne. No znači li to da biste trebali krenuti ovom informacijskom autocestom?

[Bilješka]

[Okvir/slika na stranici 7]

Internet adrese - Što je to?

Otkrivanje identiteta ljudi koji su priključeni na Internet postiže se pomoću E-mail adresa. Zamislite da želite poslati E-mail prijatelju čija je E-mail adresa abc@auto.com.b U ovom primjeru identitet osobe, ili log-in, jest “abc”. Ljudi često koriste svoje inicijale ili puno ime kao svoj log-in. Izraz koji slijedi nakon “@” simbola može se odnositi na njihovog poslodavca, njihovo poduzeće ili dobavljača E-mail usluga. U ovom slučaju “auto” označava takvo poduzeće. Posljednji dio adrese označava tip organizacije kod koje vaš prijatelj ima log-in. U ovom slučaju “com” se odnosi na trgovačku organizaciju. Obrazovne organizacije imaju sličnu tehniku imenovanja no njihova adresa završava s “edu”, dok kod neprofitnih organizacija s “org”. Kod drugog E-mail standarda adresa završava s kodom zemlje u kojoj živi dotična osoba. Naprimjer, adresa abc@auto.hr ukazuje da je osoba čiji je log-in “abc” povezana s poduzećem pod nazivom “auto” iz Hrvatske.

Drugi tip adrese pronalazi Web dokumente na Internetu. Uzmimo da se informacija o podacima vezanim za kišne šume može pronaći u Web dokumentu koji se nalazi na adresi http://www.ecosystems.com/research/forests/rf. Slova “http” (Hypertext Transfer Protocol) određuju protokol za baratanje tipom Web dokumenta, a “www.ecosystems.com” ukazuje na ime Web poslužitelja, kompjuter — u ovom slučaju trgovačkog poduzeća označenog s “ecosystems”. Posljednji dio adrese — “/research/forests/rf” — odnosi se na dotični Web dokument. Web adrese često se nazivaju Uniform Resource Locators, ili kraće URLovi.

[Bilješka]