Među mnoštvom bogova pronašla sam pravog
ROĐENA sam 1921. godine u Croydonu, Engleska, kao najstarija između tri djevojčice i dva dječaka, koliko nas je ukupno bilo. Kada sam imala tri godine, nekoliko je nas djece oboljelo od difterije. Smjestili su me u bolnicu. Moj brat Johnnie je umro, a zato što nije bio kršten, Anglikanska crkva nije dozvolila da se služi misa za njegov pogreb. Otac je zbog toga bio uzrujan pa je zamolio jednog svećenika da se pomoli kad spuste Johnnieov lijes u zemlju. No, i on nas je odbio.
Majka je rekla da se otac zbog ovog događaja zauvijek okrenuo od religije. Ona se tako bojala da bi se meni i mojim sestrama moglo dogoditi nešto loše da nas je, bez očeva znanja, odvela u crkvu i dala nas krstiti. Moj je otac postao aktivni član Komunističke partije, pa nas je ohrabrivao da čitamo materijal o dijalektičkom materijalizmu, uključujući i knjige čiji su autori Huxley, Lenjin i Marx. Bog se u kući nikad nije spominjao, osim kad bi otac govorio da Boga nema.
Godine 1931, kad sam imala oko deset godina, ponekad sam išla do drugog dijela ulice posjetiti očeve roditelje. Djeda su drugi često kritizirali, ali njegove su dražesne plave oči imale poseban sjaj i uvijek je bio sretan. Obično mi je davao slatkiše i nešto za čitanje kad bih išla kući. Slatkiše bih pojela, a štivo za čitanje bacila. Tada nisam shvaćala zašto drugi negativno govore o njemu.
Kad sam bila u tinejdžerskoj dobi, pridružila sam se Savezu komunističke omladine i s vremenom sam postala njegov sekretar. Održavala sam govore u gradskoj vijećnici, a na ulici sam svakome tko je želio slušati nudila list Challenge. U to vrijeme, fašistička grupa poznata kao crnokošuljaši, bila je aktivna i žestoko se suprotstavljala komunizmu. Sjećam se da, kad bih stajala na pločniku nudeći Challenge, crnokošuljaši bi došli i obratili mi se, oslovljavajući me sa Sunčica, nadimkom koji su mi dali. Stariji članovi Komunističke partije s kojima sam surađivala saznali su da me fašisti planiraju pretući bokserima, pa su mi dali pratnju.
Jednom prilikom saznali smo da će fašisti marširati preko londonskog East Enda (tada uglavnom naseljenog Židovima). Rečeno nam je da im se suprotstavimo i da ponesemo torbe sa špekulama koje smo trebali baciti pod kopita policijskih konja kad bi oni počeli rastjerivati suprotne strane. Mnogi su bili uhapšeni taj dan, ali, nasreću, ja nisam bila među njima, jer sam odlučila ne ići.
Moja savjest počinje djelovati
Jednom drugom prilikom, rečeno mi je da kažem nešto na javnom skupu za što sam znala da nije istina. To sam odbila, pa su me upitali: “Kakve to ima veze sve dok izražavamo svoja mišljenja?” Bio je to period moga života kad me je savjest počela uznemiravati i kad sam počela razmišljati o brojnim stvarima.
Jedanput me majka, u mojim ranim tinejdžerskim godinama, potaknula da odem na misu, samo da vidim kako to izgleda. Sjećam se da mi je bilo rečeno da pođem do oltara i ispovjedim se. Dok sam tamo bila, uočila sam da jedan vez na prekrivaču oltara ima tri isprepletena kruga. Raspitala sam se što oni predočavaju i saznala sam da predočavaju “Sveto Trojstvo — Bog Otac, Bog Sin i Bog Sveti Duh”. Pomislila sam: ‘Ovo je čudno. Oni vjeruju u tri boga, a moj otac kaže da ne postoji čak nijedan!’ Kad sam postavila dodatna pitanja, objasnili su mi da jaje ima tri dijela iako, realno gledajući, postoji samo jedno jaje. Ni to me nije zadovoljilo. Onda su mi rekli da previše pitam. Otišla sam kući i rekla sam majci da nikada više neću otići u crkvu, i nisam!
U vrijeme kad je izbio drugi svjetski rat, više nisam bila uključena u Savez komunističke omladine. Udala sam se za Kanađanina koji je bio u vojsci, a dobili smo i sina. Naš prvi dom u Londonu bio je bombardiran. Projektil V-1 pao je pred našu kuću baš kad smo moj sin i ja bili unutra. Izgubili smo svu materijalnu imovinu. Bili smo zatrpani ruševinama, ali i sasvim sretni što smo spasili svoje živote. Suprug je tada bio u Normandiji, u Francuskoj.
Sjećam se da sam nekako u to vrijeme razgovarala s dvije mlade žene i postavila im pitanje: “Ako postoji Bog, zašto dopušta sve ove patnje?” Rekle su mi nešto o Sotoni, da je on bog ovoga svijeta. “Oh”, pomislila sam, “još jedan bog o kojem ništa ne znam!” Tada je došao jedan mladić. Obasula sam ga pitanjima, a on mi je rekao da on traži ovce, a ne jarce. Budući da nisam bila upoznata s Isusovom usporedbom, upitala sam ga da li je on propovjednik ili farmer. Prošlo je još nekoliko godina i drugi svjetski rat došao je svome kraju. Suprug se vratio kući nakon što je 95 posto vojnika iz Saskatunske lake pješadije, s kojima se on borio, poginulo u ratu. Zatim smo uselili u naš novi dom u Croydonu.
Svjedoci nas posjećuju
Jedne nedjelje dvoje Jehovinih svjedoka pozvonilo je na naša vrata. Suprug je otvorio vrata i jako je dugo s njima razgovarao. Postao je ogorčen na sve religije zbog licemjerstva koje je gledao u ratu. Impresionirala ga je činjenica da su Svjedoci zauzeli neutralan stav. Rekao mi je da ih je pozvao da opet dođu da bi mogli razgovarati na temelju Biblije. Postala sam vrlo zabrinuta, pa sam od oca zatražila savjet što da učinim. On mi je rekao da se u to ne uplićem i da, ako moj suprug nastavi s tom čudnom religijom, podnesem zahtjev za rastavu.
Odlučila sam prisustvovati jednom razgovoru da vidim o čemu se radi. Svi smo sjeli za stol i Svjedok je rekao: “Jednog dana vi ćete biti u mogućnosti da zagrlite lava kao što sada možete psa.” ‘Oh, pa oni su ludi’, pomislila sam. Nisam se mogla usredotočiti na ništa drugo što je govorio te večeri. Kasnije sam rekla suprugu da više ne želim njihove posjete. Prolili smo mnogo suza i razgovarali o rastavi.
Ubrzo nakon toga, posjetio nas je drugi Svjedok. Kasnije smo saznali da je on bio putujući nadglednik koji je posjetio mjesnu skupštinu gdje je i čuo za nas. Sjećam ga se vrlo jasno. Imao je plave oči i vrlo ljubaznu, strpljivu narav. Podsjetio me na mog djeda. Izvukla sam listu sa 32 pitanja koja sam zapisala. “Razgovarat ćemo o njima po redu”, rekao je, a tako smo i postupili. Pomogao mi je uvidjeti da trebam pročitati i proučavati Bibliju da bih mogla potpuno razumjeti ono što je u njoj zapisano. Predložio je da nas netko posjeti i započne s nama redovit biblijski studij. Pristala sam.
Kako sam postupno počela povećavati spoznaju o našem Stvoritelju, Jehovi Bogu, bila sam dirnuta do suza. Sjećam se da bih odlazila u spavaću sobu i molila Jehovu da mi oprosti i da mi pomogne razumjeti Bibliju i svoje naume. Moj suprug, sin i ja krstili smo se 1951. godine. Otac je bio vrlo uznemiren kad je to čuo i rekao je da bi me više volio vidjeti mrtvu nego kao Jehovinog svjedoka.
Služenje tamo gdje je veća potreba
Moj suprug je odlučio da se vrati u Kanadu, pa smo se 1952. godine preselili u Vancouver, Britanska Kolumbija. Otac se nije želio ni pozdraviti i ja ga više nikad nisam vidjela niti čula. Nakon što smo nekoliko godina živjeli u Vancouveru, stigao je poziv da se ide tamo gdje je veća potreba, a naročito u područja kao što je Quebec, gdje je premijer Duplessis prema Jehovinim svjedocima imao stav sličan Hitlerovu.
Godine 1958. spakirali smo svu našu materijalnu imovinu u auto i otišli na međunarodni kongres u New York. Otamo smo krenuli u Montreal, Quebec, gdje smo bili dodijeljeni u francusku skupštinu u mjestu Ville de Jacques-Cartier. Doživjeli smo mnoga zanimljiva iskustva dok smo služili Jehovi u Quebecu. Jednom su nam prevrnuli auto, gađali su nas kamenjem, a jedna je žena na nas okrenula šmrk pod punim mlazom. Bilo je to u mjestu Magogu.
Drugi put, moja suradnica i ja prolazile smo pored crkve baš u vrijeme kad su ljudi izlazili van. Netko nas je prepoznao i zavikao je: “Témoins de Jéhovah!” (“Jehovini svjedoci!”). Potjera je krenula, predvođena svećenikom, ali mi smo bile brže od gomile. Bili smo uhapšeni puno puta. Ja sam, ipak, imala zadovoljstvo pomagati popriličnom broju ljudi da uče o Jehovi, od kojih mu mnogi i danas aktivno služe.
Početkom 1960-ih poslodavac mog supruga prerasporedio ga je u Los Angeles, pa smo u jednoj tamošnjoj skupštini služili preko 30 godina. Kakav li je užitak bio za nas govoriti o istini ljudima koji su u Los Angeles doselili iz raznih dijelova Zemlje! Imala sam prednost proučavati s ljudima iz Libanona, Egipta, Kine, Japana, Francuske i Italije, da navedem samo neke. Sjećam se da sam naišla na mladu ženu koja uopće nije znala govoriti engleski — srećom, njen suprug jest. Tako smo moj suprug i ja počeli proučavati s njima zajedno. Konačno, ja sam s njom počela zaseban studij. Koristila sam knjigu Let God Be True (Neka Bog bude istinit) na engleskom, a ona bi potražila citate u svojoj Bibliji na kineskom i odgovorila bi na pitanje na kineskom. Tada bih ja rekla odgovor na engleskom i ona bi ga ponovila na engleskom. Konačno, i ona je počela tečno govoriti engleski, no s britanskim naglaskom. Sretna sam što mogu reći da su sada ona i njen suprug predani sluge Jehove.
Nedavno smo se preselili u Tucson, Arizona, a sada imamo i tu prednost što možemo vidjeti sve članove naše obitelji da vjerno služe Jehovi, uključujući i naše praunuke, koje se poučava o našem Veličanstvenom Stvoritelju, Jehovi.
Mogu vam reći i to da sam bila oduševljena kad sam od braće iz Croydona saznala da je moj djed, s plavim očima koje su imale poseban sjaj, bio Jehovin svjedok. (Ispričala Cassie Bright.)