Što se dogodilo sa zabavom?
KAKO su drevni Rimljani, koji su navodno bili na vrhuncu svoje kulture, agoniju drugih ljudi mogli smatrati zabavom? “To se može objasniti samo žudnjom za novim i snažnijim stimulansima”, piše Gerhard Uhlhorn u djelu The Conflict of Christianity With Heathenism. “Zasićeni svim mogućim užicima, ljudi su tragali (...) za uzbuđenjem koje nigdje drugdje više nisu nalazili.”
Danas mnogi ljudi pokazuju sličnu ‘žudnju za novim i snažnijim stimulansima’. Istina, možda se ne okupljaju kako bi gledali stvarno krvoproliće ili razvrat. Ali njihov izbor zabave otkriva sličnu opsjednutost nasiljem i seksom. Razmotrite neke primjere.
Filmovi. Posljednjih su godina filmaši pokazali “sklonost prema perverziji”, tvrdi filmski kritičar Michael Medved. “Izgleda da je poruka filmskog biznisa”, dodaje on, “da prizori okrutnosti i ludila zaslužuju da ih se ozbiljnije razmotri, da im se automatski obrati više pažnje nego bilo kakvim pokušajima da se posreduje plemenitost ili dobrota.”
Rivalstvo s televizijom prisililo je filmaše da se posluže praktički bilo čime da bi namamili ljude u kina. “Trebamo žestoke filmove, koji posjeduju oštrinu, koji se izdvajaju od sveg onog što ljudi vide na TV-u”, rekao je šef jednog filmskog studija. “Ne radi se o tome da se mi držimo samo krvi, senzacionalizma i [prljavog] jezika, već se radi o tome da su to stvari koje su danas tražene da bi se film prezentirao javnosti.” Doista, mnogi više nisu šokirani čak ni najeksplicitnijim filmskim nasiljem. “Ljudi postaju imuni na efekte”, kaže filmski režiser Alan J. Pakula. “Broj mrtvih se u filmovima učetverostručio, snaga eksplozija se povećala u megatonama, a oni postaju ravnodušni na to. Razvili su nezasitnu glad za surovim uzbuđenjima.”
Televizija. Otvorene scene seksa na TV-u sada su u mnogim dijelovima svijeta uobičajene, uključujući i Brazil, Evropu i Japan. Prosječni televizijski gledatelj u Americi u samo jednoj godini susretne se s nekih 14 000 scena u kojima se prikazuje ili spominje seks. “Porast seksualnih tema i eksplicitnosti ne jenjava”, izvještava jedan tim istraživača. “Nešto što je jednom predstavljalo tabu teme poput incesta, sadomazohizma i bestijalnosti pretvorilo se u jako unosne teme u udarnom terminu emitiranja.”
Prema knjizi Watching America, postoji razlog za takvu abnormalnu popustljivost televizije. Knjiga navodi: “Seks se dobro prodaje. (...) Kad su televizijske mreže i televizijske kuće otkrile da ima više gledatelja kojima to godi nego onih koje to vrijeđa, postupno su povećavale prodajni potencijal svog proizvoda, dozvoljavajući rušenje sve više tabua na sve eksplicitniji način.”
Videoigre. Relativno nevino doba Pac-Mana i Donkey Konga ustuknulo je pred novom erom užasno sadističkih igara. Profesor Marsha Kinder, opisujući ove igre, kaže da su “gore od TV-a ili filma”. One posreduju “poruku da je jedini put do moći nasilje”.
Zbog zabrinutosti javnosti, jedan vodeći proizvođač u Sjedinjenim Državama sada koristi sustav za klasificiranje svojih videoigara. Etiketa “MA-17” — koja ukazuje da igra “za odrasle” nije podesna za one ispod 17 godina — može uključivati ekstremno nasilje, seksualne teme i psovke. Međutim, neki se boje da će klasificiranje “za odrasle” igru učiniti samo još privlačnijom. “Da imam 15 godina i ugledam naljepnicu MA-17”, kaže jedan mladi zaljubljenik u videoigre, “nabavio bih tu igru pod svaku cijenu.”
Muzika. Jedan časopis koji se bavi pregledom sadržaja popularne muzike tvrdi da se krajem 1995. u samo 10 od 40 najprodavanijih albuma nisu pojavljivale psovke ili pak aluzije na drogu, nasilje ili seks. “Muzika koja je dostupna predadolescentnom uzrastu izrazito je šokantna, a njen veliki dio odiše potpunim nihilizmom”, izvještava St. Louis Post-Dispatch. “[Muzika] koja je privlačna nekim adolescentima puna je gnjeva i beznađa te pothranjuje osjećaje da su svijet, a i sam onaj koji sluša tu muziku, osuđeni na propast.”
Death metal, “grunge” rock i “gangsta” rap, muzika je koja izgleda s uživanjem govori o nasilju. Prema izvještaju iz San Francisco Chronicle, “mnogi zaposleni u industriji zabave predviđaju da će najgroznije grupe uskoro postati najpopularnije”. Hvalospjevi gnjevu i smrti postali su sada popularni u Australiji, Evropi i Japanu. Istina, neke su grupe pokušale promovirati neku blažu poruku. Ipak, Chronicle zapaža sljedeće: “Dokazi nagovještavaju da se bezazlena muzika baš ne prodaje.”
Kompjuteri. To su vrijedne naprave koje se mogu na mnogo načina konstruktivno upotrijebiti. Međutim, neki ih također koriste za širenje materijala nemoralnog sadržaja. Naprimjer, časopis Maclean’s izvještava da ovaj materijal uključuje “slike i tekst o gotovo svemu, od bizarnih fetiša do prostitucije i pedofilije — materijal koji bi šokirao mnoge odrasle, a kamoli ne djecu”.
Štivo. Mnoge popularne knjige prepune su seksa i nasilja. Nedavni modni trend koji se pojavio u Sjedinjenim Državama i Kanadi jest takozvana “šok fantastika” — jezive horor priče čija su meta djeca već od osam godina. Diana West, dopisnik časopisa New York Teacher, tvrdi da ove knjige “pretvaraju malene u bezosjećajne osobe, kočeći njihove mentalne sposobnosti prije nego što su se i počele razvijati”.
Mnogi stripovi koji se izdaju u Hong Kongu, Japanu i Sjedinjenim Državama bave se “teškim i brutalnim ratnim temama, kanibalizmom, odrubljivanjem glave, sotonizmom, silovanjem i prostotama”, izvještava se u studiji koju je sastavila Nacionalna koalicija za televizijsko nasilje (NCTV). “Šokantan je intenzitet nasilja te sramotni materijali seksualnog sadržaja u ovoj vrsti štiva”, kaže dr. Thomas Radecki, voditelj istraživačkog projekta NCTV-a. “To pokazuje koliko smo sami sebi dozvolili da postanemo bezosjećajni.”
Potreba za oprezom
Očito je da je današnji svijet opčinjen seksom i nasiljem, a to se odražava u industriji zabave. Situacija nalikuje onoj koju je opisao kršćanski apostol Pavao: “Oni su se, izgubivši svaki ćudoredni osjećaj, predali raspuštenosti da sa svom pohlepom čine nečistoću svake vrste” (Efežanima 4:19, St). Mnogi su danas s dobrim razlogom u potrazi za nečim boljim. Jeste li i vi? Ako jeste, bit će vam drago saznati da ipak možete pronaći zdravu zabavu, kao što će sljedeći članak pokazati.
[Okvir/slika na stranici 5]
Televizija može biti opasna
TELEVIZIJA se u Sjedinjenim Državama prvi put predstavila javnosti 1939. na svjetskom sajmu u New Yorku. Jedan se novinar koji je tamo bio prisutan skeptično izrazio u vezi s budućnošću ove nove naprave. “Problem s televizijom jest taj”, napisao je on, “da ljudi moraju sjediti i imati oči prikovane uz ekran; a prosječna američka obitelj nema vremena za to.”
Kako je samo pogriješio! Doista, kaže se da će do vremena kad maturira, prosječni Amerikanac provesti 50 posto više vremena ispred televizije nego u učionici. “Djeca koja jako puno gledaju televiziju agresivnija su, sklonija pesimizmu, deblja, manje maštovita, manje suosjećajna i manje sposobna za učenje nego njihovi kolege koji manje gledaju televiziju”, tvrdi dr. Madeline Levine u svojoj knjizi Viewing Violence.
Koji je njen savjet? “Djecu treba naučiti da televizija, baš kao i svaki drugi aparat u kući, ima specifičnu funkciju. Sušilo za kosu ne ostavljamo uključeno nakon što osušimo kosu, a ni toster nakon što smo ispekli tost. Razumijemo za što su točno namijenjeni ovi aparati i znamo kad ih treba isključiti. Našu djecu treba na sličan način poučiti u pogledu televizije.”
[Okvir/slike na stranici 7]
Zabava širom svijeta
Probudite se! je zamolio svoje dopisnike iz raznih dijelova svijeta da opišu trendove koji vladaju na području zabave tamo gdje oni žive. Ovo su neki od njihovih komentara.
Brazil: “TV programi postaju sve gori. Ipak, kako mnogi roditelji rade izvan kuće, djeca se često sama zabavljaju gledajući TV. Popularni su CD-ROM-ovi s okultnim temama i videoigre u kojima se prikazuje surovo nasilje.”
Češka Republika: “Od pada komunizma, zemlju su preplavile vrste zabave koje ovdje dosad nisu bile viđene, među ostalim i TV programi sa Zapada te dućani s pornografskim materijalom. Mladi ljudi odlaze u diskoklubove, klubove za biljar i kafiće. Napadne reklame i pritisak vršnjaka često na njih vrše snažan utjecaj.”
Njemačka: “Mnogi su roditelji nažalost preumorni da bi organizirali zabavu za svoju djecu, pa se mladi ljudi često okreću jedni drugima kako bi se zabavili. Neki se izoliraju putem kompjuterskih igara. Drugi odlaze na takozvane ‘rave’ zabave, gdje se pleše cijelu noć i gdje droge ima u izobilju.”
Japan: “Stripovi su i mladima i odraslima omiljen vid razonode, ali često su puni nasilja, nemorala i prostačkog jezika. Kockanje je također uobičajeno. Još jedan uznemirujući trend jest taj da neke mlade djevojke nazivaju telefonske klubove koje se naširoko reklamira, a koji stoje na usluzi muškarcima s nemoralnim namjerama. Neke zovu čisto iz zabave, dok druge idu tako daleko da pristaju da za novac izađu s nekom osobom, što u nekim slučajevima vodi do prostitucije.”
Nigerija: “Nezakonita mjesta gdje se odvijaju videoprojekcije šire se čitavom zapadnom Afrikom. Ove sklepane straćare otvorene su za ljude bilo koje dobi, uključujući i djecu. Pornografski i horor filmovi standardna su ponuda. Pored toga, tematika domaćih filmova koji se prikazuju na TV-u obično je spiritizam.”
Južnoafrička Republika: “‘Rave’ zabave ovdje su jako proširene, a droga se na tim zabavama često može lako nabaviti.”
Švedska: “Kafići i noćni klubovi vrlo su posjećena mjesta u Švedskoj, a često se na takvim mjestima okupljaju kriminalci i preprodavači droga. Televizijska i video zabava puna je nasilja, spiritizma i nemorala.”