Čvrsta nada usred černobilske sumornosti
Od dopisnika Probudite se! iz Ukrajine
DANA 26. travnja 1986. u Černobilu (Ukrajina) dogodila se najteža nesreća nuklearne centrale u povijesti. Kasnije te godine tadašnji je sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov komentirao da je ta tragedija nesmiljeni podsjetnik na to da “čovječanstvo još uvijek nema kontrolu nad gigantskim silama koje je stvorilo”.
Naglašavajući značenje černobilske katastrofe, njemačko izdanje časopisa Psychology Today od veljače 1987, izvijestilo je: “Reaktorska katastrofa u Černobilu (...) bila je prekretnica u povijesti moderne civilizacije. I bila je to katastrofa koja će stoljećima suštinski djelovati na nas.” The New York Times je pisao da je “u Zemljinu atmosferu, površinski dio tla i vodu [bilo ispušteno] jednako toliko dugoročne radijacije koliko i prilikom svih nuklearnih pokusa i svih eksplozija bombi”.
Njemačke novine Hannoversche Allgemeine predviđale su da će “zbog taljenja te sovjetske reaktorske jezgre u idućih 50 godina otprilike 60 000 ljudi diljem svijeta umrijeti od raka (...). Daljnjih 5 000 imat će teška genetska oštećenja, a čak 1 000 ljudi imat će zdravstvene tegobe od svog rođenja.”
Tragedija u Černobilu stvorila je oblak straha, tjeskobe i neizvjesnosti koji je zamračio stotine tisuća života. Pa ipak, neki su se počeli radovati čvrstoj nadi usred krajnje sumornosti. Razmotrite primjer obitelji Rudnik, koju čine Viktor i Ana sa svoje dvije kćeri, Elenom i Anjom. U travnju 1986. obitelj Rudnik je živjela u Pripetu, nepuna tri kilometra od černobilskog reaktora.
Dan nesreće
Tog je tragičnog subotnjeg jutra herojska akcija vatrogasaca kod oštećenog reaktora spriječila još gori ishod. U roku od nekoliko sati vatrogasci su oboljeli od radijacijske bolesti, a kasnije je dosta njih umrlo. Grigorij Medvedev, koji je 1970-ih bio zamjenik glavnog inženjera u Černobilu, u svojoj knjizi Verbrannte Seelen (Izgorjele duše) daje opis: “Nad malim nasadom borova što dijeli lokaciju reaktora i grad lebdio je oblak koji je prekrio šumicu radioaktivnom kišom pepela.” U atmosferu su navodno bile ispuštene tone i tone ishlapjele radioaktivne tvari!
Zanimljivo je da je život u Pripetu, gradu s preko 40 000 stanovnika, te subote izgleda tekao najnormalnije. Djeca su se igrala na ulicama, a ljudi su se spremali za proslavu sovjetskog praznika 1. maja. Nije bilo nikakvih vijesti o nesreći, niti ikakvog upozorenja na opasnost. Ana Rudnik vani je šetala sa svojom trogodišnjom kćeri Elenom, kada su srele Aninog očuha. On je čuo za nesreću. Zabrinut zbog opasnosti od radijacije, brzo ih je odvezao u svoj dom udaljen 16-ak kilometara odatle.
Radioaktivni oblak podigao se u atmosferu i odlebdio na stotine kilometara daleko, preko Ukrajine, Bjelorusije (današnjeg Belarusa), Rusije i Poljske, te preko Njemačke, Austrije i Švicarske. Idućeg ponedjeljka u Švedskoj i Danskoj znanstvenici su se zabrinuli zabilježivši veliku radioaktivnost.
Posljedice
U Černobil su bili poslani sovjetski vojnici, vatrogasci, građevinski i drugi stručnjaci. Ta grupa — od dobrih 600 000 — pročula se pod imenom “likvidatori”. Oni su spriječili još goru katastrofu po Evropu, zapečativši oštećeni reaktor čelično-betonskim sarkofagom visine jedne deseterokatnice i debljine dva metra.
Za nekoliko dana započela je evakuacija obližnjih područja. “Morali smo napustiti svoj dom, ostavivši sve tamo — odjeću, novac, dokumente, hranu — sve što smo imali”, objasnio je Viktor. “Bili smo jako zabrinuti, jer je Ana nosila naše drugo dijete.”
Oko 135 000 ljudi moralo se preseliti — opustjela su sva naselja u krugu od gotovo 30 kilometara od reaktora. Obitelj Rudnik preselila se kod svojih rođaka. No nedugo zatim ti su se rođaci pobojali da će im Rudnikovi prenijeti radioaktivnost. “To ih je počelo zabrinjavati”, rekla je Ana, “i na kraju su nas zamolili da odemo.” Druge evakuirane osobe doživjele su slična bolna iskustva. Na kraju su se Rudnikovi u rujnu 1986. preselili u Kalugu, nekih 170 kilometara jugozapadno od Moskve (Rusija).
“Tada smo konačno shvatili da nam nema povratka”, rekla je Ana. “Izgubili smo svoj dragi obiteljski dom, u kojem smo se rodili i u kojem smo odrasli. Bio je to prekrasan kraj prekriven cvijećem i livadama, s lopočima u riječnom rukavcu. Šuma je obilovala bobičastim voćem i gljivama.”
Nije bila narušena samo ljepota Ukrajine već se to odrazilo i na njenu ulogu žitnice Sovjetskog Saveza. Te je jeseni velik dio žetve ove zemlje bio kontaminiran. Slično tome, u Skandinaviji je 70 posto sobovskog mesa proglašeno nejestivim jer su životinje pasle ozračene lišajeve. A u nekim dijelovima Njemačke povrće se ostavilo da trune u polju zbog bojazni da je kontaminirano.
Posljedice radijacije po zdravlje
Službeni podaci objavljeni pet godina nakon nesreće govore da je bilo ozračeno 576 000 ljudi. Kod tih su ljudi navodno veće stope i kancerogenih i nekancerogenih bolesti. Naročito su stradali mladi ljudi. Časopis New Scientist od 2. prosinca 1995. izvijestio je kako jedan od vodećih evropskih stručnjaka za bolesti štitnjače smatra da bi “čak 40 posto djece koja su s nepunih godinu dana bila izložena najvećem radioaktivnom zračenju iz Černobila moglo u odrasloj dobi oboljeti od raka štitnjače”.
Budući da je Ana bila ozračena za vrijeme trudnoće, liječnici su inzistirali da napravi abortus. Kada su Viktor i Ana to odbili, morali su potpisati izjavu kojom su obećali da će se brinuti za dijete, čak i ako se ono rodi s anomalijama. Premda Anja nema anomalije, ipak je kratkovidna, ima probleme s dišnim organima i boluje od kardiovaskularnih bolesti. Zdravlje ostalih članova obitelji Rudnik također se pogoršalo od te tragedije. I kod Viktora i kod Elene pojavile su se srčane tegobe, a Ana je tek jedna od mnogih osoba koje su evidentirane kao invalidi Černobila.
Među najozračenijima bili su likvidatori koji su zapečatili oštećeni reaktor. Govori se da je otada prerana smrt zadesila tisuće ljudi koji su pomagali u raščišćavanju. Mnogi preživjeli imaju neuroloških i psihosomatskih tegoba. Depresija je masovna pojava, a ni samoubojstva baš nisu rijetka.
Angela je jedna od preživjelih osoba kod kojih su se pojavili ozbiljni zdravstveni problemi. U vrijeme kada se dogodila katastrofa živjela je u Kievu, glavnom gradu Ukrajine, preko 80 kilometara od Černobila. No kasnije je neko vrijeme dopremala likvidatorima razne potrepštine na lokaciju reaktora. Jedna druga preživjela osoba po imenu Svetlana, koja živi u Irpinu, nedaleko od Kieva, oboljela je od raka i bila operirana.
Osvrt unatrag
U travnju 1996, deset godina nakon te velike nesreće, Mihail Gorbačov je priznao: “Naprosto nismo bili pripremljeni na takvu situaciju.” Ruski predsjednik Jeljcin istodobno je komentirao: “Čovječanstvo nikada nije doživjelo nesreću tolikih razmjera, s posljedicama koje su toliko pogubne i teške za otkloniti.”
Zanimljivo je da su u njemačkom izdanju Scientific Americana posljedice černobilske katastrofe bile uspoređene s onim što bi uslijedilo nakon nuklearnog rata osrednjeg razmjera. Neki procjenjuju da broj umrlih uslijed te tragedije iznosi oko 30 000.
Prema jednom prošlogodišnjem novinskom izvještaju, nakon desete obljetnice te nesreće postrojenje je u krugu od 29 kilometara zatvarala zona koja je još uvijek neprikladna za ljudski život. Međutim, u izvještaju je zabilježeno da se “647 upornih žitelja vratilo u tu zonu bilo kradom, bilo potplativši službene osobe, bilo otvoreno dopješačivši natrag”. Izvještaj je napomenuo: “U krugu od 10 kilometara oko postrojenja apsolutno nitko ne živi. Nekoliko stotina ljudi vratilo se u drugi pojas širine 20 kilometara koji okružuje ovaj prvi.”
Pouzdanje usred masovnog straha
Mnogim tisućama ljudi koji su nekada živjeli u blizini Černobila život je bio i još je uvijek veoma težak. Jedna studija o evakuiranim osobama otkrila je da ih je 80 posto nesretno u svojim novim domovima. Osjećaju se tužno, umorno, neprijatno, razdražljivo i usamljeno. Černobil nije bio samo nuklearna nesreća — bila je to društvena i psihološka kriza golemih razmjera. Ne iznenađuje da mnogi ljudi nazivaju značajne događaje predčernobilskim ili postčernobilskim.
Za razliku od tolikih drugih ljudi, obitelj Rudnik se neobično dobro nosi s tom situacijom. Oni su počeli proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima te su zahvaljujući tome razvili snažnu vjeru u obećanja o novom svijetu pravednosti koja se nalaze u Božjoj Riječi (Izaija 65:17-25; 2. Petrova 3:13; Otkrivenje 21:3, 4). A onda su 1995. Viktor i Ana simbolizirali svoje predanje Bogu podvrgnuvši se krštenju u vodi. Kasnije se krstila i njihova kći Elena.
Viktor objašnjava: “To što smo proučavali Bibliju omogućilo nam je da upoznamo svog Stvoritelja, Jehovu Boga, i njegove naume s čovječanstvom na Zemlji. Više nismo deprimirani, jer znamo da se po dolasku Božjeg Kraljevstva takve strašne nesreće nikada više neće ponoviti. Željno očekujemo vrijeme kada će se okolina našeg dragog doma nedaleko od Černobila oporaviti od svog opustošenog stanja i postati dijelom prekrasnog raja.”
Angela i Svetlana, koje se također pouzdaju u Božja obećanja o novom svijetu pravednosti, imaju taj isti radostan stav unatoč svojim bolestima uzrokovanim radijacijom. “Da nemam spoznaju o Stvoritelju i njegovim naumima”, komentirala je Angela, “život bi mi bio težak. No to što imam blizak odnos s Jehovom pomaže mi da ostanem pozitivna. Želja mi je da mu nastavim služiti kao punovremeni propovjednik Biblije.” Svetlana je dodala: “Meni su velika pomoć moja kršćanska braća i sestre.”
Takvi su pojedinci proučavanjem Biblije otkrili da se nesretni slučajevi koje uzrokuje “vrijeme i nepredviđena zgoda” događaju ljudima ma gdje oni živjeli i ma tko oni bili (Propovjednik 9:11, NW). No oni koji proučavaju Bibliju ujedno su naučili da, ma koliko razorne bile njihove nevolje, nema takve štete koju Jehova Bog ne može popraviti, takve ozljede koju on ne može izliječiti i takvog gubitka koji on ne može nadoknaditi.
Kako i vi možete razviti takvo pouzdanje u Božja obećanja i tako steći jednu radosnu nadu? Pisac biblijske knjige Priče Salamunove odgovara: “Da bi ti uzdanje bilo u Gospodina, kazujem ti ovo [“dao sam ti spoznaju”, NW] danas” (Priče Salamunove 22:19). Da, trebali biste usvojiti spoznaju putem redovitog proučavanja Biblije. Jehovini svjedoci u vašem kraju rado će vam u tome pomoći. Oni nude program besplatnog biblijskog studija koji će se održavati u vrijeme i na mjestu koje vama odgovara.
[Istaknuta misao na stranici 14]
“Čovječanstvo nikada nije doživjelo nesreću tolikih razmjera, s posljedicama koje su toliko pogubne i teške za otkloniti” (ruski predsjednik Jeljcin)
[Istaknuta misao na stranici 15]
Černobil nije bio samo nuklearna nesreća — bila je to društvena i psihološka kriza golemih razmjera
[Zahvala na stranici 12]
Tass/Sipa Press