Konačno sam pronašao istinu

Krajem kolovoza 1939, na svom putu kući za Budimpeštu (Mađarska), zaustavio sam se u Moskvi. Nekoliko dana ranije, 23. kolovoza, potpisan je njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju te su zidine Kremlja bile prekrivene nacističkim zastavama sa svastikom. Što sam radio u Rusiji i što me očekivalo kod kuće?

KAO prvo, dozvolite mi da se vratim u mali mađarski grad Veszprém, gdje sam se rodio 15. siječnja 1918. Bio sam najstarije od četvero djece i naši su se roditelji pobrinuli da redovito posjećujemo crkvu. Kad mi je bilo pet godina počeo sam pomagati prilikom mise u jednom rimokatoličkom samostanu. Kod kuće bih se pretvarao da za svoju braću i sestre vodim misu, noseći papirnatu svećeničku odjeću koju sam napravio za tu službu.

Kada mi je bilo osam godina, tata je napustio obitelj, pa se mama brinula za nas uz pomoć svoje majke. Godinu dana nakon toga mama je umrla od raka. Tokom godina koje su slijedile mi djeca bili smo razdvojeni i stavljeni u različita sirotišta i domove staratelja. Zadnje sirotište u kojem sam živio nalazilo se u blizini Budimpešte. Njime je upravljao red francuskih katoličkih učitelja, Frères Maristes (Marijina braća). Imao sam pravu ljubav prema Bogu, pa sam, kada sam navršio 13 godina, prihvatio ponudu da se obrazujem u njihovom religioznom redu.

Obuhvatno religiozno školovanje

Sljedeće godine poslan sam u Grčku, gdje sam pohađao školu Frères Maristes na francuskom u kojoj sam se pripremao da postanem učitelj. Četiri godine kasnije, 1936, diplomirao sam i dobio svjedodžbu koja mi je omogućavala da predajem u osnovnoj školi. Nakon što sam diplomirao postao sam brat u religioznom redu, te sam položio trostruki zavjet, siromaštva, poslušnosti i čednosti. Iako smo mi braća nosili religioznu odoru i poučavali katekizam, nikada nismo proučavali Bibliju.

Tog sam se ljeta prijavio da predajem u jednoj školi u Kini i bio sam primljen. Dana 31. listopada 1936, otplovio sam iz Marseillesa (Francuska) prekooceanskim brodom linijske plovidbe. U Shanghai sam stigao 3. prosinca 1936. Otamo sam nastavio vlakom do Beijinga, glavnog grada sjeverne Kine.

U planinskom području oko 25 kilometara od Beijinga religiozni red Frères Maristes imao je veliku školu, spavaonice i poljoprivredne objekte. Lokacija je bila smještena u blizini careve ljetne rezidencije i obuhvaćala je divno njegovane vrtove i voćke. Tamo sam se uključio u intenzivno učenje kako kineskog tako i engleskog jezika. Ali nikada nismo proučavali Bibliju.

Usred meteža

Početkom 1930-ih Japan je osvojio Mandžuriju, jedan dio Kine. U srpnju 1937. japanske i kineske trupe sukobile su se u blizini Beijinga. Japanci koji su pobijedili postavili su novu vladu na čelu s Kinezima koje su oni odabrali. To je dovelo do toga da su se kineski gerilci borili protiv nove vlade.

Budući da se naš samostan koji se nalazio izvan Beijinga tretirao kao francuski teritorij, bio je pošteđen izravnih borbi. Ipak, bili smo pogođeni zalutalim topovskim zrnima i paljbom koja je ranila nekih više od 5 000 Kineza koji su potražili utočište u našem samostanu. U međuvremenu su kineski gerilci vladali seoskim područjem.

U rujnu 1937. oko 300 naoružanih kineskih gerilaca napalo je naše objekte, tražeći oružje, novac i hranu. Ja sam bio jedan od deset Evropljana koji su bili odvedeni kao taoci. Nakon što su nas držali šest dana, bio sam među prvim taocima koji su pušteni. Razbolio sam se zato što sam jeo zaraženu hranu, pa sam mjesec dana proveo u bolnici.

Nakon što su me otpustili iz bolnice, premješten sam u drugu školu koju je vodio religiozni red, na jedno sigurnije područje u Beijingu. U siječnju 1938. poslan sam da predajem u Shanghaiu, ali sam se u rujnu vratio u Beijing kako bih tamo poučavao. Međutim, nakon te školske godine nisam obnovio svoje religiozne zavjete. Sedam godina težio sam za religioznim životom i obrazovanjem no u svojoj potrazi za istinom nisam pronašao zadovoljstvo. Stoga sam napustio religiozni red da bih se vratio kući u Budimpeštu.

Dotada su se već skupljali olujni oblaci drugog svjetskog rata. Moji pretpostavljeni iz Francuske preporučili su mi da krenem transsibirskom željeznicom, koja je prolazila kroz dijelove Sovjetskog Saveza. Na tom sam putovanju 27. kolovoza 1939. došao u Moskvu i vidio zidine Kremlja prekrivene nacističkim zastavama.

Svijet u ratu

Kući u Budimpeštu stigao sam 31. kolovoza 1939. Sljedećeg je dana Njemačka napala Poljsku i započela drugi svjetski rat. Kasnije je Njemačka raskinula svoj pakt o nenapadanju sa Sovjetskim Savezom te su 22. lipnja 1941. Hitlerove vojske napale Sovjetski Savez. Probile su se skroz do predgrađa Moskve, ali nisu uspjele osvojiti grad.

Mađarski namjesnik potpisao je mirovni sporazum s Njemačkom i njemačkim je vojskama dozvoljeno da prođu preko Mađarske. Vjenčao sam se 1942, a 1943. bio sam mobiliziran u mađarsku vojsku. U ožujku 1944. Njemačka je napala Mađarsku zato što Hitler nije bio zadovoljan podrškom koju je Mađarska pružala njegovim ratnim pothvatima. Te godine rodio se naš sin. Kako bi izbjegli teško bombardiranje Budimpešte, moja supruga i sin preselili su se na selo kako bi živjeli kod njenih roditelja.

Tok rata promijenio se i sovjetska je vojska napredovala prema Budimpešti te je stigla 24. prosinca 1944. Zarobili su me Rusi i postao sam ratni zarobljenik. Tisuće nas zarobljenika prisilili su marširati oko 160 kilometara do Baje (Mađarska). Tamo smo nagurani u vagone za stoku, premješteni u Temišvar i stavljeni u velike logore. Početkom 1945. najmanje 20 000 od 45 000 zarobljenika umrlo je tokom epidemije trbušnog tifusa.

U kolovozu je 25 000 preživjelih iz logora odvedeno do Crnog mora. Otamo je oko 20 000 njih deportirano u Sovjetski Savez. Međutim, oko 5 000 onih koji su bili bolesni, uključujući i mene, vraćeno je u Mađarsku i pušteno. Tako je završilo osam užasnih mjeseci zarobljeništva. Nekoliko tjedana kasnije, ponovno sam se sastao sa svojom suprugom i sinom te smo se vratili živjeti u Budimpeštu.

Patnje su se za mnoge ljude nastavile i nakon rata. Hrana je bila rijetkost, a inflacija razorna. Za ono što se 1938. moglo kupiti za jedan mađarski pengö, 1946. trebalo je više od jednog nonilijuna (1 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000) pengöa! Naš se život s vremenom poboljšao kada sam dobio uredski posao za željeznicu.

Pronalaženje istine

Godine 1955. jedan Jehovin svjedok koji je živio u našoj zgradi u Budimpešti počeo je mojoj supruzi, Anni, govoriti o Bibliji. Moj je interes bio potaknut kada mi je Anna rekla da Biblija ne naučava da je pakao mjesto mučenja (Propovjednik 9:5, 10; Djela apostolska 2:31). Kao katolik nisam nikada proučavao Bibliju, čak niti dok sam se posebno školovao u crkvenim školama. Jednostavno sam prihvatio nebiblijska katolička učenja, kao što je paklena vatra. Sada sam zavolio biblijske istine, naročito one povezane s Božjim Kraljevstvom i time kako će ono ispuniti Božji naum da Zemlju učini rajem (Matej 6:9, 10; Luka 23:42, 43; Otkrivenje 21:3, 4). Osjećao sam čudesnu sreću kakvu nikada prije nisam doživio.

U to su vrijeme Jehovini svjedoci u Mađarskoj bili proganjani i zatvarani zato što su hrabro naučavali istine o Božjem Kraljevstvu. Pročitao sam svu literaturu Svjedoka koju sam mogao pronaći na mađarskom jeziku te sam imao mogućnost nabaviti njihove publikacije na engleskom i francuskom koje nisu bile prevedene na mađarski. Kako sam samo bio zahvalan što sam naučio te druge jezike!

U listopadu 1956. Mađari su se pobunili protiv komunističke vlasti koju je nametnula Rusija. U Budimpešti su borbe bile žestoke. Mnogi koji su se nalazili u zatvoru bili su oslobođeni, uključujući i Jehovine svjedoke. Tokom tog vremena moja supruga i ja krstili smo se kako bismo simbolizirali svoje predanje Jehovi Bogu. Tjedan dana kasnije ruske su trupe ugušile revoluciju. Svjedoci koji su bili oslobođeni vraćeni su u zatvor.

Dragocjena prednost

Budući da je većina Svjedoka odgovornih za djelo propovijedanja bila u zatvoru, pristupio mi je jedan sukršćanin i upitao da li bih mogao prevesti nešto od naše biblijske literature. U početku sam dobivao privatna pisma iz Švicarske koja su sadržavala članke iz Kule stražare natipkane na francuskom. Preveo sam ih na mađarski, a zatim su primjerci prevedenih članaka stavljeni na raspolaganje skupštinama.

Kada je mađarski sluga podružnice János Konrád 1959. pušten iz zatvora, nakon što je zbog kršćanske neutralnosti tamo proveo 12 godina, imenovan sam za prevodioca. Onda sam dobio materijal za prevođenje na engleskom. Obično mi ga je dostavljao ženski kurir čije ime mi nije bilo poznato. Na taj način, da su me ikada uhvatili i mučili, nisam mogao odati njeno ime.

Nakon što sam preveo Kulu stražaru, brat Konrád bi provjerio točnost. Zatim bi sestre na vrlo tanak papir natipkale prevedene članke, koristeći karbon papir kako bi napravile čak do 12 primjeraka. Tako su ponekad svi koji su prisustvovali Studiju Kule stražare imali vlastiti natipkani primjerak gradiva. Nakon toga, oni su svoje primjerke predali dalje drugoj studijskoj grupi. No, često smo mogli napraviti samo jedan primjerak Kule stražare za svaku studijsku grupu. Tada su svi prisutni morali biti naročito pažljivi i praviti bilješke kako bi u potpunosti izvukli korist iz razmatranja Biblije.

Otkad sam 1956. počeo prevoditi pa sve do 1978, na mađarskom se jeziku Kula stražara raspačavala samo u strojopisnom obliku. Od 1978. do 1990. omogućeni su šapirografski primjerci Kule stražare. A kakav je samo blagoslov bio to da smo od siječnja 1990. mogli časopise Kulu stražaru i Probudite se! dobivati na mađarskom jeziku u prekrasnom četverobojnom tisku!

Pod komunističkom su vlašću svi morali imati svjetovni posao. Tako da sam 22 godine, sve dok nisam 1978. na svjetovnom poslu dobio mirovinu, prevodio tokom sati kada nisam radio na svjetovnom poslu. To je obično bilo rano ujutro i kasno u noći. Nakon što sam otišao u mirovinu, služio sam punovremeno kao prevodilac. U to je vrijeme svaki prevodilac radio kod kuće te nam je zbog zabrane bilo teško međusobno komunicirati. Policija je 1964. istovremeno vršila racije u domovima prevodilaca i konfiscirala naš materijal. Godinama nakon toga često smo bili predmet policijskih posjeta.

Divni blagoslovi

Godine 1969. moja je molba za pasoš odobrena, pa smo János Konrád i ja mogli iz Mađarske otputovati u Pariz na Međunarodni kongres Jehovinih svjedoka pod nazivom “Mir na Zemlji”. Kakav je samo blagoslov bio sresti Svjedoke iz drugih zemalja i provesti nekoliko dana u podružnici Jehovinih svjedoka u Bernu (Švicarska)! Tokom 1970-ih mnogi su Svjedoci iz Mađarske mogli otići na kongrese u Austriju i Švicarsku.

Nakon mnogo godina vladinih ograničenja 1986. smo u Parku mladosti Kamaraerdő, u Budimpešti, održali prvi kongres koji je odobrila država. Više od 4 000 prisutnih osoba sa suzama u očima pozdravljalo se sa svojom braćom i sestrama te čitalo natpis dobrodošlice na naš sastanak, koji je bio stavljen iznad ulaza u park.

Konačno je 27. lipnja 1989. vlada dala zakonsko priznanje Jehovinim svjedocima. Na radost naše braće i sestara, ta je vijest bila objavljena na mađarskoj televiziji i radiju. Te smo godine, bez ikakvih ograničenja, održali naše prve oblasne kongrese otkad je gotovo 40 godina ranije na naše djelo stavljena zabrana. Više od 10 000 osoba prisustvovalo je sastanku u Budimpešti, a još tisuće bile su prisutne na četiri druga kongresa u zemlji. Kakva mi je samo radost bila vidjeti svog najmlađeg brata Lászlóa i njegovu ženu kako se krste u Budimpešti!

Zatim smo, u srpnju 1991, doživjeli blagoslov koji je nadmašio sve naše najljepše snove — kongres na ogromnom Népstadionu u Budimpešti, kojem je prisustvovalo više od 40 000 delegata. Tamo sam imao prednost prevoditi govore članova osoblja centrale u Brooklynu.

Anna i ja danas, zajedno s preko 40-ero naše drage braće i sestara, radimo u prekrasnoj podružnici Jehovinih svjedoka u predgrađu Budimpešte. Ovdje služim zajedno s izvrsnim timom mlađih u našem Prevodilačkom odjelu, a Anna sudjeluje u poslovima uređenja oko objekata.

Unatoč našim nastojanjima da sa svojim sinom podijelimo biblijsku istinu, kada je odrastao nije ju prihvatio. Međutim, sada s naklonošću gleda na istinu i nadamo se da će s vremenom služiti Jehovi.

Moja supruga i ja uistinu smo zahvalni što smo pronašli istinu o našem ljubavlju ispunjenom Bogu, Jehovi, te što mu možemo služiti sada već više od 40 godina. (Ispričao Endre Szanyi.)

[Slika na stranici 21]

S mojom suprugom