Floridski Everglades — očajnički poziv iz divljine

SVAKE se godine gotovo milijun posjetilaca sjati u ovaj zadivljujući tropski raj kako bi promatralo izvanredna čudesna djela Veličanstvenog Stvoritelja. Ovdje nema kilometar dubokih kanjona ni klisura do neba koje biste sa strahopoštovanjem promatrali, nema ni veličanstvenih vodopada koje biste fotografirali, nema ni losova lutalica ni grizlija u laganoj šetnji kojima biste se sa sigurne udaljenosti mogli diviti. Umjesto toga, Nacionalni park Everglades prvi je nacionalni park u svijetu koji je osnovan zbog svog biološkog bogatstva, a ne zbog zadivljujućeg krajolika.

On koji je jednim dijelom travnjak, a jednim dijelom tropska močvara, nazvan je “travnata rijeka”. Život njegovih žitelja ide svojim tokom i tako već stoljećima. Tri i pol metra veliki aligatori uživaju na suncu i u sparini, držeći oči otvorene u iščekivanju sljedeće velike lovine. Noću močvara odzvanja od njihove rike, a tlo podrhtava dok izvode svoje rituale parenja. Kornjače velike poput korita provlače se kroz travu u potrazi za hranom. Vižljaste, nestašne riječne američke vidre dijele isto stanište. Svježi tragovi floridskih puma koje se šuljaju za plijenom mogu se vidjeti u žitkom blatu. Bjelorepi jelen mora uvijek biti na oprezu, jer će ovi prikradaoci iskoristiti svaku priliku da ih pretvore u svoj obrok. Rakuni, koje se često prikazuje kako peru svoju hranu u obližnjim potocima, uživaju u Evergladesu, uz obilje hrane izravno s Gladesovog menija.

Postoji obilje živog svijeta koje je posjetiocima Evergladesa gotovo nevidljivo. Razne vrste žaba sjede kamuflirane na listovima iznad tla, na listovima lopoča i na prekrasnim vodenim hijacintima u kanalima koje je izradila ljudska ruka. Između vodenih biljaka, doista puževim korakom kreću se puževi jabučari — mekušci veličine loptice za golf, opremljeni škrgama i plućima jednostavne građe, koji im omogućuju da dišu i pod vodom i izvan nje. Plitke vode vrve slatkovodnim i morskim rakovima te raznovrsnim ribama. Zmija, insekata i gmizavaca ima u izobilju — i svi oni čekaju da nekoga pojedu ili da budu pojedeni.

Među pernatim stvorenjima koja se mogu vidjeti nalaze se prekrasne ružičaste žličarke, američki bijeli ibis, male bijele čaplje koje kruže nebom dok onaj drugi partner može zaboraviti na nebo budući da mora grijati jaja u kojima je očekivani podmladak. Prizor egzotičnih velikih plavih čaplji u zraku, koje lete prebrzo da bi ih se moglo izbrojiti, dugo ostaje u sjećanju. Galebovi, pelikani i ljubičaste američke sultanke dijele zračni prostor s veličanstvenim bjeloglavim orlom, američkim nacionalnim simbolom.

Tu je zatim i dugovrati žutonosi vranac te američka zmijovrata, nazvana tako zato što više liči na gmaza nego na pticu kad izdigne iznad vode svoj dugi vrat u obliku slova S. I jedna i druga ptica, po prirodi proždrljive, nadmeću se za hranu u plitkim vodama Evergladesa. Kad su mokre, obje ptice rašire svoja krila i razdvoje repno perje, kreirajući raskošan prizor, kao da poziraju za fotografiju. Tek kad im je perje potpuno suho ptice mogu poletjeti.

Nešto što ne bi trebalo previdjeti jest to da će limpkin sličan ždralu preplašiti posjetioce svojim glasnim kricima. Ova velika, smeđe-bijela pjegava ptica nazvana je ptica “plačljivica” jer zvuk koji ispušta podsjeća na plač čovjeka shrvanog tugom. Rijetka i ugrožena evergladeska lunja pužarica, grabljivica veličine vrane — čiji sam opstanak ovisi o dostupnosti puža jabučara — prizor je koji promatračima ptica dugo ostaje u sjećanju. Upirući pogled prema gore, posjetioci će se zadiviti nad ogromnim skupom ptica koje sjede na veličanstvenim virdžinijskim hrastovima prepunim sjajnih zelenih listova i ukrašenim resama španjolske mahovine (Tillandsia usneoides). Zeleni i crveni pupoljci koji vise s nježnih povijuša omotanih po drveću miješaju se s bojama ptica. Ovdje bi posjetioci mogli zaboraviti u kojoj su zemlji i na kojem kontinentu. Da, to je zaseban svijet, pravi raj, prirodan i prekrasan.

Konačno dolazimo do plitkih voda i zlatnog oštrog šaša — nepogrešivih obilježja Evergladesa. Dokle god pogled seže, prostire se ta ljeskava i sjajna bešumna travnata rijeka, po izgledu ravna kao površina stola, koja otječe prema jugu pod kutem manjim od četiri centimetra na kilometar. Nezamjetljivo, bez nekog vidljivog toka, voda neprestano polagano teče prema moru. To je sama žila kucavica Evergladesa; da nema nje Glades bi zamro.

Početkom ovog stoljeća, prije nego što su Everglades ozbiljno pokvarile i iznakazile ljudske ruke, ovo je more trave od istoka prema zapadu bilo široko čak 80 kilometara, a protezalo se 500 kilometara, od rijeke Kissimmee do Floridskog zaljeva. Muškarac prosječne visine mogao bi pregaziti tu udaljenost, a da mu voda ne bi došla ni do ramena. Motorni čamci sa zračnim propelerom jure kroz visoki, zlatni oštri šaš u plitkim vodama, jedva dodirujući površinu i to brzinama od kojih vam se okrene u želucu, pružajući turistima šibanim vjetrom nezaboravno iskustvo. Ribiči dolaze loviti grgeče te drugu slatkovodnu i morsku ribu, kao što su to generacijama prije činili.

Očajnički poziv upomoć

Negdje početkom ovog stoljeća, floridski su političari i poduzetnici smatrali da je Everglades leglo nepoželjnih stvorenja koje bi trebalo odstraniti da bi se oslobodio prostor za širenje zemljišnih posjeda, urbanu ekspanziju i poljoprivredni razvitak. “Izgradite brane, izgradite nasipe, isušite je i skrenite joj tok”, postala je njihova krilatica. Godine 1905, prije nego što je bio izabran za guvernera Floride, N. B. Broward zakleo se da će istisnuti i zadnju kap vode iz te “močvare koja vrvi boleštinama”.

Nisu to bila prazna obećanja. Dopremili su monstruozne strojeve za odvoz zemlje te opremu za vađenje mulja. Pod upravom i nadzorom Američkog inženjerijskog vojnog korpusa, iskopano je 90 kilometara kanala dubokih 9 metara i u toku tog posla uništeno je preko milijun kvadratnih metara močvara. Izgrađene su ogromne brane, nasipi i pumpne stanice, a više je kanala i cesta uzduž i poprijeko presijecalo Everglades. Dragocjene, životodajne vode bile su skrenute s ovog prostora koji je vrvio životom, radi održavanja velikih, novostvorenih poljoprivrednih površina. Obalni gradovi također su se počeli širiti na zapad, proždirući sve više područja Evergladesa radi izgradnje ogromnih naselja, autocesta, trgovačkih centara i terena za golf.

Iako je dio Evergladesa 1947. godine proglašen nacionalnim parkom, isušivanje i skretanje vode nastavilo se pogubnim tempom. Ekolozi se slažu da je isušivanje Evergladesa — i trošenje milijuna dolara u tu svrhu — bila ogromna pogreška. Samo nekolicina njih shvatila je da će remećenje normalnog toka vode imati razorne posljedice na život u Evergladesu. Bilo je potrebno da prođu desetljeća prije nego što je šteta postala očita.

Međutim, sredinom 1980-ih ekolozi i biolozi počeli su dizati uzbunu da Everglades zamire. Izgledalo je kao da tamo svako živo stvorenje protestira i glasno zove upomoć. Jame s vodom u kojima su živjeli aligatori stale su se u vrijeme suša isušivati. Kad su dolazile kiše i poplavljivale područja, njihova bi legla i jaja odnijela voda. Njihov se broj danas drastično smanjuje. Izvještaji o njima kažu da sami jedu svoje mlade. Broj egzotičnih ptica močvarica kojih je nekad bilo više od milijun u tom području sveo se na tisuće — smanjivši se za 90 posto. Broj prekrasnih ružičastih žličarki koje su nekad znale zacrniti nebo kad bi se vraćale u svoja gnijezda pao je na svega nekoliko dragocjenih jedinki u usporedbi s prijašnjim stanjem. Od 1960-ih broj šumskih roda opao je sa 6 000 ptica gnjezdarica na svega 500, čime je ugrožena čitava vrsta. Ugrožena su i bogata uzgajališta u Floridskom zaljevu zbog državne industrije školjkaša. Populacija svih drugih kralježnjaka, od jelena do kornjača, smanjila se između 75 i 95 posto, izvijestio je jedan izvor.

Zajedno s upornim prisvajanjem područja za poljoprivredu i druge ljudske aktivnosti došli su i polutanti iz gnojiva i pesticida u otpadnim vodama, koji su polako zagađivali zemlju i vodu. Velika količina žive otkrivena je na svim razinama hranidbenog lanca, počevši od riba u močvarama pa do rakuna, aligatora i kornjača. Ribiče se upozorava da ne jedu grgeče i somove uhvaćene u određenim vodama u kojima ima žive koja se isprala iz tla. I pume stradavaju uslijed čovjekove invazije, budući da ne ugibaju samo uslijed trovanja živom već i zbog krivolovaca. Ova životinja toliko je ugrožena da se vjeruje da puma ima manje od 30 u cijeloj državi, a da ih je 10 u nacionalnom parku. I nekoliko evergladeskih autohtonih biljaka nalazi se na rubu zatiranja.

Neki promatrači i ekolozi vjeruju da je Everglades možda dostigao točku s koje nema povratka. Međutim, vladini službenici i radnici u nacionalnom parku kao i mnogi ekolozi vjeruju da uz osiguravanje novčanih sredstava za park i brzu akciju državnih i saveznih službi, Everglades može biti spašen. “Nitko uistinu ne zna kada će nešto tako veliko i tako složeno dostići točku s koje nema povratka”, rekao je jedan službenik. “To se možda već i dogodilo.” Biolog John Ogden priznaje da izgledi da se Everglades oporavi nisu baš ružičasti, ali on je ipak optimističan. “Moram biti”, rekao je. “Drugo što preostaje jest da Everglades postane biološka pustinja, a da u onom što preostane od parka bude nekoliko aligatora na jednom mjestu, nekoliko ptičjih gnijezda na drugom i lijep muzej s punjenom pumom kao glavnim eksponatom.”

Protesti koje upućuju floridski službenici i biolozi te ekolozi iz cijele zemlje, doprli su do saveznih službenika i političara u Washingtonu, uključujući i predsjednika i potpredsjednika Sjedinjenih Država. Američki inženjerijski vojni korpus sada se ponovno latio razmatranja tog područja, čiji su prethodnici napravili nered u poslu u koji su se prije mnogo godina upustili. Njihova najnovija vizija jest spasiti Everglades i život u njemu, a ne isušivati ga, graditi nasipe i skretati tok vode.

Nema dvojbe, najvažnija stvar u svemu tome jest voda. “Osnova za uspjeh je čišća voda — i to izobilje vode”, pisalo je u U.S.News & World Reportu, “a to se može ostvariti samo na račun poljoprivrede i urbanih područja. Najvjerojatnije će plantaže šećerne trske u južnoj Floridi i farme povrća doći na udar.” “Bit će teško podijeliti vodu, ali mi smo je dovoljno dali i više je ne možemo dati”, izjavio je upravitelj Nacionalnog parka Everglades, Robert Chandler. “Ostali moraju pažljivo raspolagati vodom”, rekao je on. Zagovornici prijedloga za obnovu Evergladesa pribojavaju se da će najveći otpor ovom projektu pružiti floridski uzgajivači šećerne trske i farmeri koji posjeduju velika zemljišta u Evergladesu. Oni na račun živog svijeta u Gladesu izvlače ogromne količine vode kako bi zadovoljili svoje potrebe.

Obnova i spašavanje Evergladesa bio bi najodvažniji i najskuplji projekt obnove u povijesti. “Radi se o mnogo novca, o mnogo zemlje i o obnovi ekosistema u razmjerima kakve dosad još nigdje u svijetu nismo vidjeli”, rekao je voditelj evergladeskog projekta koji radi pri Svjetskoj zakladi za divljač. “U idućih 15 do 20 godina, uz cijenu od otprilike 2 milijarde dolara”, objasnio je časopis Science, “korpus te floridske i druge savezne službe planiraju obnoviti normalan tok vode na području cjelokupnog evergladeskog ekosistema na Floridi, uključujući i 14 000 kvadratnih kilometara močvarnog područja i izgrađenih vodenih kanala.”

Osim toga, prema planu se zahtijeva i kupnja oko 40 000 hektara poljoprivrednih zemljišta u blizini jezera Okeechobee i njihovo pretvaranje u močvarno tlo koje će iščistiti polutante koji pritječu iz preostalih poljoprivrednih područja. Uzgajivači šećerne trske digli su uzbunu zbog predloženog smanjenja državne subvencije industrijama za jedan cent po funti kako bi sakupili dodatni novac za čišćenje Evergladesa. “Troškove obnove trebali bi snositi oni koji su izvukli najveću korist iz uništavanja tog područja: floridski uzgajivači i proizvođači šećera”, rečeno je u uvodnom članku novina USA Today. Procjenjuje se da bi porez od jednog centa po funti floridskog šećera godišnje sačinjavao iznos od 35 milijuna dolara.

Očekuje se da će se borba — farmera i uzgajivača šećerne trske protiv biologa, ekologa i ljubitelja prirode — i nadalje voditi kao što se vodi i u drugim dijelovima Sjedinjenih Država gdje su iste frakcije međusobno zaraćene. Potpredsjednik Gore pozvao je na suradnju. “Zajedničkim radom”, rekao je, “možemo pomiriti ove nesuglasice i osigurati zdrav okoliš te napredno gospodarstvo. Ali sada je vrijeme za akciju. Nema drugih Evergladesa u svijetu.”

[Slika na stranici 13]

Aligator

[Zahvala]

USDA Forest Service

[Slika na stranici 14]

Bjeloglavi orao

[Slika na stranici 15]

Američki bijeli ibis

[Slika na stranici 15]

Par gnjezdarica američkih zmijovrata

[Slika na stranici 16]

Tri rakuna gacaju po vodi

[Slika na stranici 16]

Bijela čaplja

[Slika na stranicama 16 i 17]

Velika plava čaplja

[Slika na stranici 17]

Limpkin, nazvan i ptica “plačljivica”

[Slika na stranici 17]

Ptići žutonosog vranca