Sve veći broj izbjeglica

VEĆINU ljudske povijesti kvarili su ratovi, gladi i progonstvo. Ljudima je kao posljedica toga uvijek bio potreban azil. Nacije i narodi u prijašnjim vremenima pružali su azil onima koji su bili u nevolji.

Drevni Azteki, Asirci, Grci, Hebreji, muslimani i drugi poštovali su zakone koji su omogućavali azil. Grčki je filozof Platon prije više od 23 stoljeća napisao: “Budući da je izoliran od svojih sunarodnjaka i svoje obitelji, stranac bi trebao uživati veću ljubav ljudi i bogova. Stoga se moraju poduzeti sve mjere opreza kako se strancima ne bi nanijela nikakva nepravda.”

Broj izbjeglica je tijekom 20. stoljeća dramatično porastao. U nastojanju da se zbrine 1,5 milijuna izbjeglica koje su preostale nakon drugog svjetskog rata, 1951. godine osnovano je Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR). Planirani vijek trajanja tog Povjerenstva iznosio je tri godine a zasnivao se na ideji da će se postojeće izbjeglice ubrzo uklopiti u društva u kojima su dobile azil. Vjerovalo se da će se nakon toga organizaciju moći raspustiti.

Međutim, kroz desetljeća broj se izbjeglica neumoljivo povećavao. Do 1975. njihov je broj dostigao 2,4 milijuna. Godine 1985. brojka je iznosila 10,5 milijuna. Do 1995. broj ljudi kojima je UNHCR pružao zaštitu i pomoć poskočio je na 27,4 milijuna!

Mnogi su se nadali da će era nakon završetka hladnog rata otvoriti put rješavanju globalnog problema izbjeglica; to se nije dogodilo. Umjesto toga, nacije su zbog povijesnih ili etničkih razloga doživljavale raskole, koji su završavali sukobima. Kako su ratovi bjesnjeli tako su ljudi bježali, znajući da ih njihove vlade neće moći ili neće htjeti zaštititi. Naprimjer, godine 1991. val od gotovo dva milijuna Iračana zapljusnuo je susjedne zemlje. Otada je nekih 735 000 izbjeglica pobjeglo iz bivše Jugoslavije. Potom je 1994. građanski rat u Ruandi prisilio više od polovice stanovnika te zemlje, čiji je broj iznosio 7,3 milijuna, da pobjegnu iz svojih domova. Oko 2,1 milijun Ruanđana potražilo je utočište u obližnjim afričkim zemljama.

Zašto se problem pogoršava?

Postoji nekoliko faktora koji doprinose sve većem broju izbjeglica. Na nekim je mjestima, kao što su Afganistan i Somalija, došlo do sloma nacionalnih vlada. Tako su stvari dospjele pod upravu naoružanih milicija koje su slobodno pljačkale seoska područja, uzrokujući paniku i bijeg.

Na drugim se mjestima sukob bazira na složenim etničkim ili vjerskim razlikama, u kojem je prvenstveni cilj sukobljenih strana da istjeraju civilno stanovništvo. S obzirom na rat u bivšoj Jugoslaviji, jedan je predstavnik UN-a sredinom 1995. žalosno izjavio: “Mnogim je ljudima prilično teško razumjeti uzroke ovom ratu: tko tu ratuje i zašto se ratuje. Dolazi do masovnog egzodusa stanovništva jedne strane a tri tjedna kasnije dogodi se masovni egzodus stanovništva druge sukobljene strane. Teško je razumjeti logiku toga čak i onima kojima je to dužnost.”

Suvremena oružja koja imaju veliku uništavalačku moć — višeraketni bacači, projektili, topništvo i tome slično — doprinose krvoproliću i šire poprište sukoba. Posljedica toga je sve veći broj izbjeglica. U novije vrijeme oko 80 posto svjetskih izbjeglica pobjeglo je iz zemalja u razvoju u susjedne zemlje koje su također u razvoju i koje nemaju uvjeta da se brinu za one koji traže azil.

U mnogim sukobima nestašica hrane doprinosi problemu. Kada ljudi gladuju, možda zato što su konvoji s humanitarnom pomoći zaustavljeni, prisiljeni su otići. The New York Times zapaža: “U mjestima kao što je Rog Afrike, suša i rat zajedno su toliko opustošili zemlju da više nije u stanju izdržavati ljude. Da li stotine tisuća ljudi koji odlaze bježe od gladi ili rata praktički je nebitno.”

Neželjeni milijuni

Iako se zamisao o pružanju azila u načelu poštuje, nacije su zastrašene ogromnim brojem izbjeglica. Ova se situacija poklapa s onim što se dogodilo u drevnom Egiptu. Kada su Jakov i njegova obitelj potražili utočište u Egiptu kako bi izmakli razornim posljedicama sedmogodišnje gladi, iskazala im se dobrodošlica. Faraon im je dao da nastavaju u “najboljem dijelu zemlje” (1. Mojsijeva 47:1-6, Šarić).

Međutim, kako je vrijeme prolazilo Izraelci su bivali sve brojniji, “tako da su napučili zemlju”. Egipćani su sada odgovorili grubošću, ali “što su ih [Egipćani] više tlačili, oni [Izraelci] se još više množili, napredovali i širili se, tako da su Egipćani strahovali od Izraelaca” (2. Mojsijeva 1:7, 12, St).

Slično tome, i današnje nacije ‘strahuju’ kako se broj izbjeglica nastavlja umnažati. Jedan od glavnih razloga za njihovu zabrinutost su ekonomski razlozi. Hraniti, oblačiti, udomljivati i štititi milijune izbjeglica jako puno košta. Između 1984. i 1993. godišnji izdaci UNHCR-a popeli su se sa 444 milijuna na 1,3 milijarde dolara. Većinu novca poklanjaju bogatije nacije, a neke od njih i same se bore s ekonomskim problemima. Nacije darovatelji ponekad se žale: ‘Jedva smo u stanju pomagati beskućnicima koji žive na našim vlastitim ulicama. Kako onda možemo preuzeti odgovornost za beskućnike na čitavoj planeti, pogotovo kad je veća vjerojatnost da će problem rasti umjesto da se smanjuje?’

Što otežava stvari?

One izbjeglice koje uspiju stići u neku bogatu zemlju često otkriju da je njihova situacija otežana zbog tisuća ljudi koji iz ekonomskih razloga migriraju u istu zemlju. Ovi ekonomski migranti nisu izbjeglice koje bježe od rata, progonstva ili gladi. Umjesto toga, radi se o ljudima koji dolaze u potrazi za boljim životom — životom bez siromaštva. Budući da se često pretvaraju da su izbjeglice, gnjaveći organizacije za azilante lažnim tvrdnjama, oni stvarnim izbjeglicama otežavaju mogućnost da ih se nepristrano sasluša.a

Priljev izbjeglica i imigranata uspoređuje se s dvije rijeke koje se već godinama usporedo ulijevaju u bogate zemlje. Međutim, sve stroži imigracijski zakoni zaustavljaju rijeku ekonomskih imigranata. Zato su oni postali dijelom rijeke izbjeglica a ova je rijeka ljudi nabujala do te mjere da je prerasla u poplavu.

Znajući da bi razmatranje njihovog zahtjeva za azil moglo potrajati nekoliko godina, ekonomski migranti zaključuju da se u svakom slučaju nalaze u povoljnom položaju. Ako se njihov zahtjev za azil odobri, onda su na dobitku budući da mogu ostati u ekonomski zdravijoj sredini. Ako se njihov zahtjev odbije, opet su na dobitku jer će dotad već zaraditi nešto novca i steći neko znanje koje će ponijeti kući.

Kako sve veći broj izbjeglica, zajedno s varalicama, pritječe, mnoge su im zemlje prestale izražavati dobrodošlicu te im zatvaraju svoja vrata. Neke su onima koji su u bijegu zatvorile svoje granice. Druge su zemlje uvele zakone i procedure koje jednako djelotvorno izbjeglicama zabranjuju ulaz u zemlju. Treće pak zemlje prisilno su vratile izbjeglice u zemlje iz kojih su pobjegle. Jedna UNHCR-ova publikacija zapaža: “Neumoljiv brojčani rast — i pravih izbjeglica i ekonomskih migranata — vrši ozbiljan pritisak na 3 500 godina staru tradiciju pružanja azila, dovodeći je gotovo do sloma.”

Mržnja i strah

Ono što još više doprinosi problemima oko izbjeglica jest bauk ksenofobije — gajenja straha i mržnje prema strancima. U mnogim zemljama ljudi vjeruju da su strane pridošlice prijetnja za njihov nacionalni identitet, kulturu i radna mjesta. Ponekad takvi strahovi nalaze svoj izraz u nasilju. Časopis Refugees (Izbjeglice) kaže: “Na evropskom se kontinentu svake tri minute dogodi jedan rasistički napad — a prihvatni centri za one koji traže azil vrlo su često njihove mete.”

Jedan plakat u centralnoj Evropi izražava to duboko neprijateljstvo, neprijateljstvo koje u mnogim zemljama svijeta nailazi na sve veće odobravanje. Meta njegove zlobne poruke jesu stranci: “Oni su odvratan i bolan čir na tijelu naše nacije. Etnička grupa koja je bez ikakve kulture i moralnih ili vjerskih ideala, gomila lutalica koji samo pljačkaju i kradu. Prljavi, puni ušiju, zauzimaju ulice i željezničke stanice. Nek spakiraju svoje prljave prnje i zauvijek odu!”

Naravno da bi većina izbjeglica itekako rado ‘zauvijek otišla’. One žude za tim da odu kući. Njihova srca bolno čeznu za spokojnim, normalnim životom s obitelji i prijateljima. Ali nemaju kamo otići.

[Bilješka]

[Okvir/slika na stranici 6]

Težak položaj izbjeglica

“Jeste li znali da stotine tisuća izbjegličke djece svake noći odlazi gladno na spavanje? Ili da je tek svako osmo izbjegličko dijete ikad pohađalo školu? Većina ove djece nikad nije bila u kinu ili u parku a kamoli u muzeju. Mnoga rastu iza bodljikave žice ili u izoliranim logorima. Nikad nisu vidjela kravu ili psa. Previše izbjegličke djece misli da je zelena trava nešto što služi za jelo, a ne nešto za skakanje i jurcanje. Izbjeglička djeca najžalosniji su dio mog posla” (Sadako Ogata, visoka povjerenica Ujedinjenih naroda za izbjeglice).

[Zahvala]

Fotografija U.S. Navy

[Okvir/slika na stranici 8]

Isus je bio izbjeglica

Josip i Marija boravili su sa svojim sinom Isusom u Betlehemu. Astrolozi s Istoka došli su s poklonima u obliku zlata, tamjana i mirhe. Nakon njihova odlaska jedan se anđeo pojavio Josipu govoreći: “Ustani, uzmi dijete i mater njegovu pa bježi u Egipat, i budi onamo dok ti ne kažem; jer će Irud tražiti dijete da ga pogubi” (Matej 2:13).

Njih troje brzo je potražilo azil u stranoj zemlji — postali su, naime, izbjeglice. Herod je bio bijesan što ga astrolozi nisu izvijestili o tome gdje se nalazi Onaj za kojeg je bilo prorečeno da će postati kralj Židova. U uzaludnom pokušaju da ubije Isusa, naredio je svojim ljudima da u Betlehemu i njegovoj okolici pobiju sve male dječake.

Josip i njegova obitelj ostali su u Egiptu sve dok se Božji anđeo nije opet pojavio Josipu u snu. Anđeo je rekao: “Ustani, i uzmi dijete i mater njegovu i idi u zemlju Izraelovu; jer su izumrli koji su tražili dušu djetinju” (Matej 2:20).

Josip je očito namjeravao da se nastane u Judeji, gdje su živjeli prije nego što su pobjegli u Egipat. No on je u snu dobio upozorenje da bi bilo opasno to učiniti. Tako je opasnost od nasilja još jednom utjecala na njihove živote. Josip, Marija i Isus otputovali su na sjever u Galileju i nastanili se u gradu Nazaretu.

[Slike na stranici 7]

Posljednjih su godina milijuni izbjeglica pobjegli u druge zemlje da bi spasili svoje živote

[Zahvale]

Gore lijevo: Albert Facelly/Sipa Press

Gore desno: Charlie Brown/Sipa Press

Dolje: Farnood/Sipa Press

[Zahvala na stranici 4]

Dječak slijeva: UN PHOTO 159243/J. Isaac