Sloboda govora kod kuće — je li riječ o aktiviranoj tempiranoj bombi?
KADA netko lažno uzvikne: “Požar!” u kazalištu prepunom ljudi i zbog toga neki budu nasmrt pregaženi u divljem stampedu ljudi koji pokušavaju pobjeći, ne mora li onaj koji je to uzviknuo snositi odgovornost za smrti i nezgode koje su proizašle iz toga? Kad netko kaže: “Ne slažem se s tim što kažeš, ali ću braniti tvoje pravo da to kažeš”, znači li to da ti se daje neograničeno pravo, neograničena sloboda, da kažeš javno što god želiš, bez obzira na posljedice? Postoje neki koji tako razmišljaju.
Kad su u Francuskoj, naprimjer, rapperi zagovarali ubijanje policije a potom neki koji su slušali tu muziku ubili policajce, jesu li ti rapperi trebali snositi odgovornost za poticanje na nasilje? Ili bi ih možda trebala štititi neka povelja prava? Kada voditelji na televiziji i radiju te kompjuterske mreže omoguće da djeci budu dostupne otvorene scene nasilja i pornografije, od kojih neka djeca te scene provode u djelo na vlastitu štetu i štetu drugih, trebaju li dobavljači takvog materijala snositi odgovornost?
Jedna studija Američkog psihološkog udruženja “procjenjuje da će prosječno dijete, tjedno provodeći 27 sati u gledanju televizije, vidjeti 8 000 ubojstava i 100 000 nasilnih postupaka u periodu od svoje 3. do 12. godine života”, izvijestio je časopis U.S.News & World Report. Mogu li roditelji s pravom prelaziti preko ovih stvari tvrdeći da one gotovo ne utječu na njihovu djecu? Ili bi se moglo raditi o ‘jasnoj i neposrednoj opasnosti’? Da li je to trenutak kad se mora povući linija odnosno postaviti granica slobodnom govoru?
Jedna je studija koju su proveli sveučilišni psiholozi otkrila da su, kad su crtane filmove o “superherojima koji su uvijek spremni na tuču” redovito prikazivali jednoj grupi četverogodišnjaka a “one neagresivne” drugoj grupi djece, djeca koja su gledala akcione junake kasnije bila sklonija tuči i bacanju stvari. Ni učinci televizijskog nasilja ne slabe nakon djetinjstva. Jedna je druga sveučilišna studija, nakon što je pratila 650 djece u periodu od 1960. do 1995. i promatrala njihove navike gledanja televizije i ponašanja, otkrila da su se oni koji su kao djeca gledali najnasilnije televizijske emisije upustili u najagresivnije ponašanje kao odrasle osobe, što je uključivalo i zlostavljanje bračnog druga i vožnju u pijanom stanju.
Dok neka djeca možda neće priznati posljedice koje televizija i filmovi ostavljaju na njih, dotle druga to priznaju. Godine 1995, kalifornijska grupa za pružanje podrške djeci pod nazivom Djeca danas, anketirala je 750 djece između 10 i 16 godina. Na svakih desetero djece šestero njih, pokazala je studija, reklo je da seks na televiziji utječe na djecu da se u preranoj dobi upuštaju u seksualne odnose.
Neki bi mogli protestirati da televizijsko i filmsko nasilje djeca možda ne shvaćaju doslovno te da svi ti filmovi strave i užasa na njih ne utječu. “Ako je to tako”, komentirale su jedne britanske novine, “zašto su onda školske vlasti na američkom srednjem zapadu tisućama djece morale reći da nema Ninja kornjača u mjesnoj odvodnoj kanalizaciji? Zato što su maleni poklonici Kornjača puzali u kanalizaciju kako bi ih pronašli.”
Danas se žestoka debata vodi oko onog što neki smatraju finom linijom između slobode govora i nasilja koje su prouzročili govori protiv abortusa na mnogim mjestima u Sjedinjenim Državama. Protivnici abortusa javno optužuju liječnike i kliničko osoblje koji vrše abortuse da su ubojice te da zato ni sami nemaju pravo na život. Nekoliko gorljivih osoba zahtijeva da se ti liječnici i njihovi pomoćnici ubiju. Uhode ih vrebaju kako bi došle do registarskih tablica njihovih automobila a njihova se imena i adrese potom prosljeđuju. Rezultat toga jest da liječnici i kliničko osoblje bivaju ustrijeljeni i ubijeni.
“Ne radi se tu o pitanju slobode govora”, uzviknula je predsjednica Američke federacije za planirano roditeljstvo. “To je isto kao uzviknuti: ‘Požar!’ u kazalištu prepunom ljudi. Ova se situacija može usporediti s kazalištem koje je prepuno ljudi; pogledajte samo kakvu poplavu ubojica na klinikama imamo posljednjih nekoliko godina.” Oni koji zagovaraju ovakvo nasilje protestiraju da oni samo koriste svoje pravo koje im je zajamčeno u američkom Prvom amandmanu — pravo na slobodu govora. I tako se rasprava nastavlja. Bitke oko ovog prava i dalje će se voditi na javnim medijima, a sudovi će morati riješiti ovu spornu stvar, no nažalost ne na zadovoljstvo svih.
Što roditelji mogu učiniti
Dom bi za djecu trebao predstavljati utočište a ne mjesto gdje bi mogla postati lak plijen onima koji bi ih izrabljivali i zloupotrebljavali ili gdje bi mirna osobnost mogla biti potaknuta da ispolji ekstremne promjene raspoloženja i divljački se ponaša. “Vi i možete biti sigurni da vaše dijete neće nikad postati nasilno unatoč redovitom hranjenju televizijskim divljaštvom”, rekao je jedan američki sveučilišni profesor obraćajući se roditeljima. “Ali nitko vam ne može jamčiti da nečije tuđe dijete, koje se hranilo sličnim stvarima, neće ubiti ili osakatiti vaše dijete.” Potom je naglasio: “Ograničiti izlaganje djece televizijskom nasilju trebalo bi postati sastavnim dijelom programa kojima se bavi javno zdravstvo, baš kao što su to sigurnosna sjedala za djecu u automobilu, biciklističke kacige, imunizacija i zdrava ishrana.”
Ako ne biste dozvolili nekom neznancu da dođe u vašu kuću i prostački se izražava te na bestidan način razgovara s vašim djetetom o seksu i nasilju, nemojte onda dozvoliti niti da radio i televizija budu taj neznanac. Shvatite kad je treba isključiti ili promijeniti program. Doznajte što vaše dijete čak i u skrovitosti svoje sobe gleda, i na televiziji i na kompjuteru. Ako zna kako koristiti kompjuter i mreže koje su mu dostupne, mogli biste se šokirati kad biste saznali čime se sve vaše dijete noću hrani. Ako ne odobravate ono što vaše dijete gleda, jednostavno mu recite ne i objasnite zašto. Neće umrijeti ako mu nešto zabranite.
Konačno, naučite svoju djecu da žive po božanskim načelima a ne prema navikama ovog zlog sustava stvari — s njegovim prostačkim i divljačkim govorom i postupcima (Priče Salamunove 22:6; Efežanima 6:4). Apostol Pavao dao je kršćanima jedan prikladan savjet prema kome bismo svi mi trebali živjeti. “Neka se blud i nečistoća svake vrste ili pohlepa niti ne spominje među vama, baš kao što dolikuje svetom narodu; ni sramotno vladanje ni ludo razgovaranje ni sramotne šale, stvari koje nisu dolične, nego radije zahvaljivanja” (Efežanima 5:3, 4, NW).
[Slike na stranici 10]
Neki televizijski programi mogu voditi do kriminala i nemorala