Kastrati — osakaćivanje u ime religije

Kastrati — to su bili pjevači koji su imali snagu muškarca ali im je glas bio dječački. Era kastrata bila je doista žalostan period. Tko su oni bili? Odgovor je povezan sa šokantnim običajem — osakaćivanjem u ime religije.

EUNUSI se mogu roditi kao takvi, ali većinu su ljudi učinili takvima. Po tijelu i uzrastu muškarci su, a ipak ne mogu imati potomstvo. U određenoj fazi svog fizičkog razvoja ili čak kasnije u životu, bilo po svome izboru bilo prisilno, bili su kastrirani.

Zašto bi muškarci poželjeli osakaćivati sami sebe ili druge muškarce na ovakav način? Često su to činili u ime religije.

Eunusi u drevnoj prošlosti

Tisuće godina unazad kastracija se u Asiraca koristila kao oblik kažnjavanja. U Egiptu je to bila kazna za preljub. Lopov koji je bio uhvaćen da krade u hramu u drevnoj Friziji, dijelu današnje Nizozemske, bio je kastriran prije smaknuća.

U Rimu je za vrijeme vladavine imperatora Domicijana i Nerve u prvom stoljeću naše ere kastracija bila zabranjena, ali se u završnim godinama carstva ponovno uvela. Zakoni koje je u devetom stoljeću uveo kralj Engleske Alfred Veliki zahtijevali su da se na ovakav način kazni slugu ako bi silovao sluškinju.

Eunusi su igrali važnu ulogu i u religioznim obredima. Eunusi su zajedno s djevicama služili božici Artemidi u gradu Efezu. Muškarci su se kastrirali u suludim ceremonijama u čast sirijske Astarte iz Hijerapolisa, nakon čega su do kraja života nosili žensku odjeću.

“Onaj tko kastrira sebe ili drugoga ne pripada mojim sljedbenicima”, objavio je Muhamed. I pored ove zabrane, eunusi su u muslimanskim zemljama bili cijenjeni kao robovi i kao čuvari haremâ i svetištâ. Kao rezultat toga razvila se trgovina ovim robljem. Mladići dovedeni iz Sudana i susjednih zemalja sjeverne Afrike trgovcima robljem donijeli su ogromnu zaradu.

Početkom 19. stoljeća, Johann L. Burckhardt, posjetio je Gornji Egipat, gdje je vidio kastrirane dječake koji su čekali da budu prodani kao robovi. Operacije su se izvodile na dječacima u dobi od 8 do 12 godina. Operirala su ih dva redovnika Koptske crkve. “Njihova se profesija prezirala”, komentirao je Burckhardt.

Ova stvar nameće pitanje: Do koje je mjere i iz kojih razloga svijet kršćanstva bio uključen u ovaj običaj?

Eunusi u svijetu kršćanstva

Origen — koji je najviše poznat po svojoj Hexapli, verziji Hebrejskih pisama koja je organizirana u šest stupaca — rođen je otprilike 185. n. e. Već je u dobi od 18 godina bio veoma poznat po svom poučavanju na temu kršćanstva. Međutim, on je bio zabrinut da se njegova popularnost među ženama ne bi pogrešno tumačila. I tako, doslovno shvativši Isusove riječi “ima eunuha koji su se sami učinili eunusima zbog kraljevstva nebeskog”, dao se kastrirati (Matej 19:12, NW).a To je bio nezreo i nepromišljen potez — potez zbog kojeg je duboko zažalio u kasnijim godinama.

Zanimljivo je da je čak prvi kanon Nicejskog koncila iz 325. n. e. jasno i glasno isključio iz svećenstva muškarce koji su se dali kastrirati. Dr. J. W. C. Wand u vezi s ovom rezolucijom kaže sljedeće: “Moguće je da su neki pokazali želju da u tom pogledu slijede primjer Origena i učine se eunusima (...) pa je bilo od presudne važnosti da kršćani ne budu ohrabreni da slijede običaj koji je bio mnogo karakterističniji za poklonike nekih poganskih religija.”

Donijevši takvu važnu odluku, religiozne vođe crkava kršćanstva težile su da zauvijek ukinu odvratan čin kastracije. Ishod je, kao što ćemo vidjeti, bio drugačiji. Razmotrite najprije sljedeći događaj koji je vrlo poznat.

Godine 1118, Pierre Abelard, filozof i student teologije, zaljubio se u Héloïse, mladu djevojku koju je privatno podučavao. Abelard još nije bio zaređen i stoga nije bio pod zavjetom celibata, pa su se zato tajno vjenčali i imali sina. Ali budući da je njen ujak Fulbert, kanonik u rimokatoličkoj katedrali u Parizu, mislio da je Héloïse bila zavedena, naredio je da se Abelarda nasilu kastrira. Ovaj barbarski čin, koji je smislio tako visoki crkveni službenik, doveo je do toga da su dvojica njegovih počinitelja u znak odmazde bila jednako kažnjena.

Tako je kastracija još uvijek bila prihvatljiva kao kazna u određenim okolnostima. Ipak, ovaj bezbožan običaj uskoro je postao popularan u Rimokatoličkoj crkvi zahvaljujući crkvenom pjevanju.

Crkveni zborovi

Pjevanje je igralo važnu ulogu u liturgiji Istočne pravoslavne i Rimokatoličke crkve, a uporišna točka crkvenog zbora bili su dječački soprani. No glas se dječaka u njegovim ranim tinejdžerskim godinama počinje jako mijenjati. Kako je crkva mogla prevladati neprekidnu promjenu u sastavu i uvježbavanju koja je došla kao posljedica toga? Istina, često se koristio donekle bezbojan viši raspon glasa poznat kao falset, ali to nije bila odgovarajuća zamjena za dječački sopran.b

Ženski soprani bili su logična zamjena, ali je papa još davnih vremena ženama zabranio pjevati u crkvi. Dodatni problem bio je taj da su crkveni pjevači mogli biti pozvani da pomažu svom svećeniku, a ta je dužnost bila isključivo rezervirana za muškarce. Žene se zato nisu mogle koristiti za proširivanje crkvenih zborova.

Godine 1588, papa Siksto V zabranio je da žene pjevaju na pozornici bilo kojeg javnog kazališta ili operne kuće. Tu je zabranu stotinjak godina kasnije ponovio papa Inocent XI. “Neodobravanje da žene budu kazališni izvođači i povezivanje njihovog imena s prostitucijom i razvratom drevni je običaj koji seže u vrijeme Sv. Augustina i još ranije”, primjećuje istraživač Angus Heriot. Međutim, zauzimajući ovo kruto gledište crkva je širom otvorila vrata drugom, puno ozbiljnijem problemu — kastratima!

Tko su bili kastrati i kako su crkve kršćanstva došle s njima u vezu?

Osakaćivanje radi glazbe

Operi i javnim kazalištima trebali su soprani, ali isto tako i papinskom zboru. Što se moglo učiniti? Već je dugo bilo poznato da se u slučaju kastracije dječakov glas ne bi mijenjao. Glasnice samo malo narastu, dok prsni koš i dijafragma narastu normalno. Posljedica toga jest ta da kastrat ima snagu muškarca ali mu je glas dječački — “zamišljalo se da anđeli posjeduju takvu vrstu glasa”, komentira Maria Luisa Ambrosini u djelu The Secret Archives of the Vatican (Tajna arhiva Vatikana). Moguće je i do određene mjere regulirati boju glasa tako da se varira dob u kojoj se dijete kastrira.

Grčka pravoslavna crkva je od 12. stoljeća nadalje uzimala kastrate za korske pjevače, no što je Rimokatolička crkva trebala učiniti? Da li je i ona tada trebala takvo što odobriti i uzeti kastrate?

Padre Soto, koji je 1562. bio pjevač u papinskom zboru, naveden je u vatikanskim izvještajima kao falset. Ali Soto je bio kastrat. Tako je barem 27 godina prije godine 1589, kada je papa Siksto V svojom bulom reorganizirao pjevače bazilike Sv. Petra da bi uključio četiri kastrata, Vatikan nenametljivo odbacio autoritet Nicejskog koncila.

Od 1599. prisustvo kastrata u Vatikanu bilo je prihvaćeno. Kada je najviši autoritet crkve otvoreno odobrio ovu praksu, kastrati su postali dobrodošli. Gluck, Handel, Meyerbeer i Rossini nalaze se među onima koji su komponirali i sakralnu i svjetovnu glazbu posebno za kastrate.

Popularnost, roditelji i javno mnijenje

Kastrati su jako brzo stekli popularnost. Papa Klement VIII (1592–1605) je naprimjer bio izrazito impresioniran fleksibilnošću i milozvučnošću njihovih glasova. Iako se i tada smatralo da se svakoga za koga bi se znalo da je povezan s činom kastracije treba ekskomunicirati, stalni je priliv mladih dječaka postao dostupan budući da su muzičke potrebe crkve prevagnule.

Kaže se da su dućani imali reklame: “Qui si castrono ragazzi (Vršimo kastraciju dječaka).” Jedna je brijačka radnja u Rimu ponosno objavila: “Kastriramo pjevače za zbor papinske kapele.” Tvrdi se da je u toku 18. stoljeća nekih 4 000 talijanskih dječaka možda bilo kastrirano u ovu svrhu. Koliko ih je od kastriranja umrlo, nije poznato.

Zašto su roditelji dozvoljavali da im djeca budu na ovaj način osakaćena? Uglavnom su djeca siromašnih roditelja postajala kastrati. Ako je sin pokazivao imalo nadarenosti za muziku, onda je mogao biti prodan, i to ponekad izravno, nekoj glazbenoj instituciji. Druga su bila dovedena iz zborova bazilike Sv. Petra u Rimu i sličnih crkvenih akademija. Roditelji su se naravno nadali da će njihov kastrat postati slavan i da će se brinuti za njihove materijalne potrebe kad oni ostare.

Međutim vrlo se često znala događati tragedija kad je postalo očito da dječak nije posjedovao glas koji bi se dao školovati. Johann Wilhelm von Archenholz je pišući knjigu A Picture of Italy krajem 18. stoljeća objasnio da se takvim izopćenicima, kao i svim suvišnim kastratima, “dozvoljavalo da se zarede” i da služe misu. Posljedica toga bio je neobičan događaj koji se prvi put zbio u samoj bazilici Sv. Petra gdje su 1599, kršeći crkveni kanon, primili dva kastrata za rimokatoličke svećenike a kasnije su primili i druge.

Sam papa Benedikt XIV osvrnuo se na odluku Nicejskog koncila i priznao da je kastracija bila protuzakonita. Ali je 1748. čvrsto odbio prijedlog vlastitih biskupa da se kastrati zabrane, jer se bojao da će crkve opustjeti ako to učini. Tolika je bila privlačnost i važnost crkvene glazbe. Tako su kastrati kao korski pjevači nastavili pjevati u talijanskim crkvenim zborovima, u bazilici Sv. Petra i u samoj papinoj Sikstinskoj kapeli.

Godine 1898, s razvojem javnog mnijenja protiv kastracije, papa Leo XIII potajno je umirovio vatikanske kastrate, a njegov je nasljednik, papa Pio X, 1903. formalno izopćio kastrate iz papinske kapele. Ali bula pape Siksta V koja je odobrila prisustvo kastrata nije nikada bila formalno ukinuta.

Posljednji profesionalni kastrat, Alessandro Moreschi, umro je 1922. Snimke njegovog pjevanja napravljene su 1902. i 1903. i još se uvijek mogu čuti. Na etiketi ovih snimki, on je opisan kao “Soprano della Cappella Sistina” (Sopran Sikstinske kapele). “Glas”, piše muzički kritičar Desmond Shawe-Taylor, “koji je nedvojbeno sopran, ne podsjeća ni na dječački ni na ženski glas.”

Tako se nemilosrdno osakaćivanje dječaka u korist umjetnosti privelo kraju. To je “odvratan običaj”, kaže The Encyclopædia Britannica, koji je Rimokatolička crkva ipak stoljećima opravdavala.

Kastracija — zar i u 1990-im?

Kastrata dakle više nema. No znači li to da se kastriranje u ime religije okončalo? Nažalost, nije! The Independent Magazine izvještava da u Indiji postoji čak milijun eunuha, koji žive u religioznim komunama. Tko su oni? Hijre.

Većina su hijra muslimani po rođenju — mada je među njima i dosta hindusa — i svi obožavaju Bharuchru Matu, hinduističku božicu koja potječe iz Gujarata. Iako se većina dobrovoljno kastrira, neki tvrde da svake godine čak tisuću indijskih muških osoba biva nasilno kastrirano kako bi ih se prisililo da se pridruže hijrama, nakon čega se javno prodaju onom guruu koji za njih najviše ponudi.

Hijre kontrolira hijerarhija gurua, a različiti klanovi hijra dijele gradove na teritorije. Hijre žive od hramskog prosjačenja i prostitucije. Oni su općenito prezreni, ali ih se ljudi i boje jer vjeruju da znaju zle čarolije. Iz tog razloga ljudi će im platiti da podare blagoslov novorođenoj djeci i novovjenčanima.

Kaže se da neki hijre zaista pobjegnu. No “hijra mafija koja navodno ima nadzor nad kastriranjem”, izvještava India Today, “djeluje pod plaštom tajne i terora”.

Kraj!

Hoće li svijet ikada biti oslobođen takvih zlih stvari? Hoće, zbog toga što su grijesi svjetskog carstva krive religije — koje je u Bibliji označeno kao bludnica, “Babilon Veliki” — ‘doprli do neba’. Kako je samo naša vjera ojačana saznanjem da će takvi postupci koji obeščašćuju Boga uskoro biti privedeni dramatičnom kraju! Zašto ne biste to i sami pročitali u završnoj biblijskoj knjizi Otkrivenje, u 18. poglavlju? Obratite posebnu pažnju na 2. i 5. redak.

[Bilješke]

[Okvir na stranici 13]

Najviša mjerila

Niti jednom eunuhu, kako je Jehovin zakon jasno nalagao, nije bilo dozvoljeno da postane dijelom skupštine Izraela (5. Mojsijeva 23:1). Ovaj zakon nije dozvoljavao kastraciju. “Židovski je zakon”, zapaža Encyclopaedia Judaica, “pokazivao gnušanje prema takvim postupcima.” Kao rezultat toga niti jedan Izraelac ili strani stanovnik nije učinjen eunuhom da bi služio u palači izraelskih kraljeva, kakvih je bilo na drugim kraljevskim dvorovima, kao naprimjer na dvoru perzijskog kralja Ahasvera (Estera 2:14, 15; 4:4, 5; St).

[Slika na stranici 12]

Odluka pape Siksta V kastratima je otvorila vrata

[Zahvala]

The Bettmann Archive