Čovjekova borba protiv katastrofa

PROŠLE su tri godine, a generalni sekretar UN-a Boutros Boutros-Ghali nije baš klicao od radosti. “Nismo dovoljno brzo djelovali”, rekao je početkom 1993. jednoj grupi stručnjaka. “Tražeći od vas da se sastanemo sada, a ne kasnije, namjeravao sam da razmotrimo možemo li nadoknaditi izgubljeno vrijeme.” Izgubljeno vrijeme? Na što je mislio? Na pet slova: IDNDR. Što znače ta slova? I čemu takva žurba?

Jedan od stručnjaka koji su prisustvovali skupu bio je Frank Press, geofizičar i “otac” IDNDR-a. Prije jedanaest godina dr. Press je počeo okupljati znanstvenike iz čitavog svijeta s ciljem pojačavanja borbe protiv prirodnih katastrofa. Pet godina kasnije, u prosincu 1989, Ujedinjeni narodi odazvali su se na njegov poziv za okončanje pasivnosti proglasivši godine od 1990. do 2000. Međunarodnim desetljećem za smanjivanje prirodnih katastrofa, ili IDNDR-om (International Decade for Natural Disaster Reduction). Što je IDNDR-ov cilj?

Potrebno je promijeniti način razmišljanja

Umberto G. Cordani, brazilski profesor geologije i član IDNDR-ovog Znanstvenog i tehničkog odbora, rekao je za Probudite se! kako IDNDR predstavlja apel međunarodnoj zajednici da udruži znanje i sredstva te da udruženim snagama radi na smanjivanju stradanja, pustošenja, razaranja i broja ljudskih žrtava koji su posljedica prirodnih katastrofa. “Postizanje tog cilja”, naglasio je profesor Cordani, “zahtijeva globalno preusmjeravanje pažnje s reakcije nakon katastrofe na akciju prije katastrofe.”

Međutim, promijeniti način razmišljanja na globalnoj razini daleko je teže nego proglasiti desetljeće IDNDR-om, budući da su “donosioci odluka”, kaže se u UNESCO Environment and Development Briefs, “skloni posvećivati više pažnje akcijama spašavanja negoli prevenciji”. Naprimjer, od ukupne svote novca koja se danas troši za saniranje elementarnih nepogoda u Latinskoj Americi, preko 90 posto potroši se za pružanje pomoći nakon nepogoda, a manje od 10 posto za prevenciju. Uostalom, bilježi IDNDR-ov bilten Stop Disasters, političari “dobivaju veću podršku tješeći žrtve katastrofe negoli time da traže poreze za manje spektakularne mjere kojima bi se izbjegla katastrofa ili smanjio njen obim”.

Određivanje ciljeva

Kako bi izmijenili takav način potrošnje novca, Ujedinjeni narodi su odredili tri cilja za to desetljeće. Do 2000. godine sve bi zemlje trebale prirediti svoju (1) procjenu opasnosti od elementarnih nepogoda, (2) dugoročnu pripravnost i planove za prevenciju te (3) sisteme upozoravanja. Formirani su nacionalni odbori kako bi se IDNDR-ove ideje i dobre zamisli pretvorilo u konkretne planove, a u svibnju 1994. Japan je bio domaćin Svjetske konferencije o smanjivanju prirodnih katastrofa pod pokroviteljstvom UN-a. Pored svih tih aktivnosti koje su bile u fazi planiranja ili u fazi provedbe, zbog čega je Boutros-Ghali bio nezadovoljan? Zbog jedne uznemiravajuće tendencije.

Zabrinjavajuća tendencija

U jednu ruku, IDNDR-ovi napori polučuju uspjeh. Znanstvenici su postali svjesniji da treba nešto poduzeti u pogledu smanjivanja katastrofa, a neke mjere, poput poboljšanih sistema upozoravanja, spašavaju živote i smanjuju štete. No unatoč tim uspjesima, primjećuje dr. Kaarle Olavi Elo, predsjednik IDNDR-ovog sekretarijata, “broj i obim katastrofa i dalje raste, pogađajući sve više ljudi”. Bili smo svjedoci “trostrukog porasta od 1960-ih do 1980-ih”, potvrđuje jedan drugi UN-ov stručnjak, “te daljnjeg velikog porasta u 90-ima”. Doista, 1991. je u 434 velike katastrofe širom svijeta poginulo 162 000 ljudi, a 1992. štete su iznosile više od 62 milijarde (američkih) dolara. James G. Speth, upravitelj UNDP-a (Programa Ujedinjenih naroda za razvoj), zaključuje da je svijet postao “stroj za katastrofe koji sa žalosnom pravilnošću proizvodi krize” (UNDP Update, od studenog 1993). Što stoji iza ove uznemirujuće tendencije?

Što je uzrok porastu?

Da bismo na to odgovorili, razmotrimo najprije koja je razlika između elementarne nepogode i prirodne katastrofe. Ova prva je prirodna pojava — poput poplave ili potresa — kod koje postoji mogućnost da se pretvori u katastrofu, no to nije uvijek slučaj. Naprimjer, poplave u brazilskom nenaseljenom riječnom slivu Amazone prirodne su pojave koje prave gotovo neznatnu štetu. Međutim, poplave koje pogađaju Bangladeš u njegovoj gusto naseljenoj delti Gangesa uzrokuju ogromne ljudske i materijalne štete te uništavanje okoliša. Često su te štete tako katastrofalne da ih ljudi iz pogođenih područja nisu u stanju sanirati bez pomoći izvana. U tom se slučaju elementarna nepogoda pretvorila u prirodnu katastrofu. No zašto ima sve više takvih kolizija čovjeka i prirode?

James P. Bruce, stručnjak na području katastrofa, primjećuje da bi “jedan od uzroka” mogla biti “tendencija prema sve težim i učestalijim nepogodama”. Međutim, on se slaže s drugim znanstvenicima u tome da glavni uzrok porasta u broju katastrofa ne leži u porastu broja elementarnih nepogoda, već u većoj čovjekovoj izloženosti tim nepogodama. Ta veća izloženost, ukazuje časopis World Health, rezultat je “sklopa demografskih, ekoloških i tehnoloških uvjeta”. Koje su neke od komponenata tog sklopa koji uzrokuje katastrofe?

Jedna komponenta jest rastuće svjetsko stanovništvo. Kako se svjetsko stanovništvo povećava, tako se povećava i vjerojatnost da će elementarna nepogoda na svom putu naići na neke od 5,6 milijardi ljudi na svijetu. Osim toga, sve gušća naseljenost stalno prisiljava milijune siromašnih ljudi da se naseljavaju u nesigurnim nastambama u područjima koja su na lošem glasu kao ona koja su redovito na udaru prirode. Ishod toga nije iznenađujuć: Od 1960, svjetsko se stanovništvo udvostručilo, ali je broj žrtava porastao gotovo deseterostruko!

Promjene u izgledu okoliša povećavaju probleme. Od Nepala do Amazone te od sjevernoameričkih nizina do pacifičkih otoka, čovjek siječe šume, prečesto obrađuje zemlju, uništava obalne grebene i ostavlja druge tragove uništavanja okoliša — no on plaća cijenu toga. “Dok naglašavamo svojstvo postojanosti našeg okoliša i mijenjamo njegov izgled”, kaže jedan bivši IDNDR-ov predsjednik Robert Hamilton, “dotle raste vjerojatnost da bi se elementarna nepogoda mogla pretvoriti u katastrofu.”

No ako čovjekovo ponašanje doprinosi sve učestalijoj prisutnosti katastrofa u novinskim naslovima današnjice, onda bi vrijedilo i obrnuto: Poduzimanjem preventivnih mjera čovjek može promijeniti novinske naslove sutrašnjice. Smrt i uništenje mogu se svesti na najmanju moguću mjeru. Naprimjer, stručnjaci kažu da je moguće izbjeći 90 posto smrtnih slučajeva uslijed potresa. No premda postoje snažni razlozi u korist prevencije, mnogi ljudi i dalje smatraju da su katastrofe neminovne. To fatalističko gledište, izvještava UNESCO Environment and Development Briefs, predstavlja “najveću pojedinačnu zapreku za smanjenje katastrofa”. Na kojoj se strani te zapreke vi nalazite?

Neminovne ili ih se može smanjiti?

Ovaj je osjećaj bespomoćnosti naročito čest u zemljama u razvoju — i to nije čudno! Od ukupnog broja poginulih u prirodnim katastrofama u posljednjih 50 godina, 97 posto njih živjelo je u zemljama u razvoju! U nekim od tih zemalja, piše Stop Disasters, “katastrofe su tako česte da je teško odrediti granicu gdje jedna katastrofa završava i počinje druga”. Zapravo se 95 posto svih katastrofa dešava u zemljama u razvoju. Doda li se tome beskrajni ciklus osobnih katastrofa — siromaštva, nezaposlenosti, teških životnih prilika — moći ćete razumjeti zašto bespomoćnost preplavljuje siromašne poput rastuće plime. Oni gubitke uzrokovane opetovanim katastrofama prihvaćaju poput gorkog ali neminovnog dijela života. No jesu li gubici neminovni?

Što možete, a što ne možete učiniti

Istina je da ne možete kontrolirati učestalost i intenzitet elementarnih nepogoda, no niste zbog toga potpuno bespomoćni. Možete smanjiti svoje izlaganje tim pojavama. Kako? Razmislite o sljedećoj usporedbi.

Pretpostavimo da neka osoba želi ograničiti svoje izlaganje suncu (prirodna pojava) kako ne bi dobila rak kože (katastrofa). Što može poduzeti? Očigledno je da ne može utjecati na izlazak i zalazak sunca (učestalost pojave). Isto tako ne može smanjiti količinu Sunčevog svjetla koje dopire u njenu okolinu (intenzitet pojave). No je li zbog toga bespomoćna? Ne, ona može smanjiti svoje izlaganje suncu. Može, naprimjer, ostati u kući tokom najtoplijeg dijela dana ili ukoliko to nije moguće, može nositi šešir i zaštitnu odjeću dok je na otvorenom. Time povećava svoju zaštitu od sunca (pojava) i smanjuje opasnost da postane žrtvom raka kože (katastrofa). Njene preventivne mjere mogu uvelike izmijeniti stvari!

Slično tome, i vi možete poduzeti korake kako biste povećali svoju zaštitu od djelovanja neke elementarne nepogode. Time ćete smanjiti svoju nezaštićenost i gubitke kad se sruči katastrofa. Savjeti iz okvira “Jeste li pripravni?” mogu koristiti onima koji žive u razvijenim zemljama. A ako živite u nekoj od zemalja u razvoju, primjeri iz okvira “Jeftina djelotvorna poboljšanja” možda će vam dati ideju za neke od jednostavnih mjera koje su vam sada na raspolaganju. One mogu biti veoma korisne za spašavanje života i smanjivanje gubitaka. Uz tehnologiju koja danas stoji na raspolaganju, podsjeća geofizičar Frank Press, “fatalizam više ne dolazi u obzir”. Nema sumnje da je, kada je riječ o prirodnim katastrofama, bolje spriječiti nego liječiti.

[Okvir na stranici 6]

Jeste li pripravni?

Američka savezna agencija za saniranje elementarnih nepogoda preporučuje nekoliko načina za uspješnu borbu protiv nepogoda. Slijede neke od najvažnijih točaka.

Informirajte se. Stupite u vezu s mjesnom službom za izvanredna stanja i raspitajte se kakva bi katastrofa mogla zadesiti vaše područje. Možda su vam neke od njih poznate, no druge bi vas mogle iznenaditi. Ukoliko doznate da vašem domu prijeti opasnost od elementarnih nepogoda:

◻ Sastanite se s obitelji i razgovarajte o vrstama nepogoda koje vam mogu prijetiti. Objasnite što treba činiti u svakom od tih slučajeva.

◻ Isplanirajte kako će članovi vaše obitelji održavati međusobnu vezu ukoliko se razdvoje prilikom takvog događaja. Izaberite dva mjesta sastanka: jedno izvan svog doma za slučaj iznenadne opasnosti, kao što je požar, i drugo podalje od vašeg susjedstva u slučaju da se ne možete vratiti kući.

◻ Zamolite nekog prijatelja da bude veza za vašu obitelj tako da ga, ukoliko ne možete stići na dogovorena mjesta sastanka, svi članovi obitelji mogu nazvati i reći gdje se nalaze. Odaberite prijatelja koji živi podalje od vas jer je nakon katastrofe često lakše dobiti međugradsku telefonsku vezu nego vezu u krugu nastradalog područja. Naučite djecu telefonirati tom prijatelju. Razgovarajte o tome što učiniti kad se morate evakuirati. Razmislite o tome kako biste pomogli susjedima kojima je možda potrebna posebna pomoć. Planirajte kako zbrinuti svoje kućne ljubimce.

◻ Kod svakog telefona postavite telefonske brojeve za hitne slučajeve.

◻ Pronađite glavnu kutiju s električnim osiguračima, glavnu vodovodnu cijev i glavnu plinsku cijev. Pokažite odgovornim članovima obitelji kako ih i kada zatvoriti a potreban alat držite u blizini glavnih sklopki.

◻ Pripremite se za slučaj požara. Postavite požarne alarme, i to naročito u blizini spavaćih soba.

[Okvir na stranici 8]

Jeftina djelotvorna poboljšanja

NEŠTO manje od polovine svjetskog stanovništva, izvještava Svjetska banka, životari s pet dolara tjedno, ili još manje od toga. Stručnjaci kažu da, čak i ako se nalazite u tom položaju, postoje prokušane mjere koje možete sprovesti. Informirajte se o njima, jer je obrazovanje, kako naglašava peruanski stručnjak za katastrofe Alberto Giesecke, “jedna od ključnih mjera za ublažavanje posljedica prirodne katastrofe”. Slijede dva primjera iz Južne Amerike:

UN-ov priručnik Mitigating Natural Disasters objašnjava što se može poduzeti kako bi se izgradilo bolje kuće od ćerpiča ili od blata:

◻ U brdskim predjelima iskopajte zemlju kako biste napravili temelj za kuću.

◻ Najčvršće su kuće u obliku četverokuta; ukoliko želite pravokutni oblik, sagradite jedan zid dva i pol puta duži od drugog.

◻ Koristite kamene ili betonske temelje kako biste ublažili seizmička djelovanja.

◻ Gradite paralelne zidove iste težine, jačine i visine. Neka budu tanki i niski. Kuće koje su bile sagrađene na taj način u potresima su pretrpjele manju štetu nego klasične kuće od blata.

Tradicionalna rešetkasta (quincha) gradnja predstavlja jednu daljnju prokušanu metodu. Quincha kuće, kaže se u Stop Disasters, imaju skelu od pletene trske i malih grana koja je poduprta vodoravnim i okomitim motkama te su samo malo popunjene zemljanom fasadom. Ovaj tip građevine, kojoj su zidovi širine 10-15 centimetara, omogućava ljuljanje kuća tokom potresa, a kad potres prestane, zgrade se ponovo vrate u svoj prvobitni položaj. Kad je 1991. došlo do potresa, sve su takve kuće ostale na svom mjestu, dok je 10 000 drugih kuća, koje su imale krute zidove širine jednog metra, bilo sravnjeno sa zemljom, pri čemu je poginulo 35 osoba. Prema riječima UNESCO-ovog arhitekta Johna Beynona, ljudi ne pogibaju od potresa; pogibaju od zgrada koje se urušavaju.

[Slike na stranici 7]

U nekim područjima čovjek bezobzirno siječe šume, otvarajući tako vrata daljnjim prirodnim katastrofama