Moje uspješno traganje za smislom života

BILO je to godine 1951. Mnoštva ljudi ispunila su pločnike kako bi načas vidjela mnoge istaknute kazališne i filmske zvijezde dok su limuzine jedna za drugom vozile prema Fine Arts Theatreu na Beverly Hillsu (Kalifornija). Svečanost se održavala povodom premijernog prikazivanja filma Mjesto pod suncem, po predlošku poznatog romana Američka tragedija mog rođaka Theodorea Dreisera. Film je bio favorit kompanije Paramount Pictures za godišnju Nagradu Akademije, a režirao ga je George Stevens, jedan od najboljih režisera kompanije. U filmu su glumili Elizabeth Taylor, Montgomery Clift i Shelley Winters, troje najvećih zvijezda tog vremena. Zašto sam bio tamo u jednoj od onih velikih limuzina koje su prolazile kroz vrištava mnoštva ljudi? I zašto sam se u tom ambijentu osjećao tako neugodno? Vratimo se na početak da bismo vidjeli kako je došlo do svega toga.

Rođen sam u jednom od najznačajnijih perioda u čitavoj povijesti — u listopadu 1914. Dvadesetog dana tog mjeseca, oko pola pet poslijepodne u našem domu u Seattlu (Washington) došao sam na svijet uz pomoć liječnika.

U to vrijeme naša je obitelj živjela na Alki Beachu u predjelu koji se naziva Bonair. Ubrzo se naša obitelj povećala na pet članova, a sačinjavali su je moji roditelji, moj stariji i mlađi brat i ja. Živjeli smo u velikoj, divnoj kući s pogledom na plažu, koji je pružao vrlo slikovit pejzaž u kome se moglo gledati brodove i trajekte kako plove vodama Pugetskog tjesnaca između poslovnog središta Seattlea i drugih gradova na toj ruti.

Nakon burzovnog sloma 1929, ekonomska je situacija postala tako loša da smo dali našu kuću na Alki Beachu u zamjenu za trgovinu živežnim namirnicama u dijelu Seattlea po imenu Highland Park, koja nam je pružala mali prihod u godinama ekonomske krize.

Majka je umrla 1938, ostavivši mom ocu da sam vodi trgovinu. Priključio sam mu se u poslu i pretvorili smo ga u suvremenu tržnicu s prehrambenim proizvodima. Ubrzo smo imali posao koji je cvjetao.

A onda je 7. prosinca 1941. došao napad na Pearl Harbour i nedugo nakon toga preda mnom je bila mobilizacija i drugi svjetski rat. Morali smo prodati poduzeće koje je mom ocu osiguravalo malo novca za život i ja sam se dobrovoljno prijavio u vojsku samo nekoliko dana prije no što bih ionako bio mobiliziran. Odlazak u rat je, najblaže rečeno, uznemirio moju savjest i pamtim kako sam se molio Bogu da ne dođem u situaciju da moram ubiti. Nakon pripremne obuke bio sam dodijeljen u Transportni korpus. Kasnije sam dobio čin potporučnika.

Moje druženje s Theodoreom Dreiserom

Sada je već bila 1945. i bio sam dodijeljen u losanđelesku luku za ukrcavanje, gdje sam služio kao zapovjednik osiguranja brodskog tereta na brodovima koje je vojska zakupila za prijevoz materijala i nekoliko trupa u područja na Tihom oceanu. Ponekad bih između zadataka posjetio svog rođaka Theodorea Dreisera i njegovu suprugu Helen. Imali su prostranu kuću na West Hollywoodu i u tim su prilikama bili vrlo gostoljubivi prema meni. Dreiser je bio vrlo pronicljivog duha i volio je ispitivati što mislim o mjestima koja sam posjetio.

Dreiser je, naravno, znao da je kongresmen Martin Dies iz Texasa, predsjedatelj Diesovog odbora, koji je bio preteča Odbora za antiameričke aktivnosti, također moj rođak. S mnogim se piscima i ljudima drugih zanimanja u filmskoj industriji okrutno postupalo zbog toga što su simpatizirali komuniste, a ni Dreiser nije bio pošteđen, budući da se znalo da simpatizira Ruse. Zato me za vrijeme jedne moje posjete upitao: “Slažeš li se sa stavovima tog tvog rođaka, Martina Diesa?” Uvjerio sam ga da nemam veze niti s Martinom niti s bilo kojim od njegovih političkih ciljeva, čime je moj odnos s Dreiserom postao još srdačniji.

Nakon kapitulacije Japana 2. rujna 1945, odlučio sam još neko vrijeme ostati u vojsci, budući da mi se pružala prilika da vidim mnoge zanimljive dijelove svijeta. Nedugo zatim bio sam unaprijeđen u poručnika i dodijeljena mi je dužnost intendanta na jednom od velikih vojnih brodova. Dok sam bio u Japanu, uzeo sam dopust i putovao Japanom od Yokohame do Hiroshime, u kojoj je atomska bomba bila uništila grad.

Tog jutra kad sam stigao u Hiroshimu vidio sam ljude kako još uvijek spavaju u parku jer nisu imali kuće. Ne treba ni reći da sam se hodajući onuda osjećao jako neugodno jer je bilo očito da je skoro svatko koga bih sreo izgubio rođake i prijatelje u tom jezivom holokaustu. Agonija koju sam vidio na njihovim licima, kao i stvarna mržnja ili pak mržnja koju sam umišljao da vidim u njihovim očima prema nama u uniformi, bilo je nešto što izaziva mučan osjećaj tjeskobe.

Počinjem tragati za smislom

Zbog Hiroshime i mnogih slučajeva bolesti i siromaštva koje sam vidio počeo sam razmišljati o smislu života. Pošto sam plovio morima, imao sam mnogo vremena za razmišljanje o takvim stvarima. Ponekad bih razgovarao s brodskim kapelanom da bih vidio bi li on znao odgovoriti na neka od mojih pitanja u pogledu nepravdi u životu. Niti jedan od tih kapelana nije mi dao zadovoljavajuće odgovore.

Theodore Dreiser je, nakon što je čitav život proveo u traganju za smislom života, umro u prosincu 1945. U svom eseju pod naslovom “Moj Stvoritelj” konačno je priznao da se ne nalazi nimalo bliže rješenju nego onda kad je bio na početku. Helen Dreiser, njegova udovica, koja je također bila moja rođakinja, pisala je svoju autobiografiju koja se trebala zvati Moj život s Dreiserom. Nagovarala me da dođem u Hollywood kako bih joj pomogao oko pripremanja njenog rukopisa za štampu te kako bih vodio neke od poslova s raznim agentima u vezi s izdavanjem Theodoreovih djela, koja su se objavljivala u mnogim zemljama. Tako sam u prosincu 1947. napustio vojsku i počeo živjeti na imanju Dreiserovih u West Hollywoodu.

No nisam odustao od svoje potrage za smislom života. Helen Dreiser je isto tako tražila duhovno razumijevanje života pa smo zato počeli posjećivati različite grupe tražeći nešto što bi se činilo razumnim. Niti jedna od grupa nije nam pružila zadovoljavajuće odgovore.

Kasnije, kad smo bili u posjetu Heleninoj majci u Greshamu (Oregon), upoznao sam se s jednim Jehovinim svjedokom koji je svirao električne orgulje u nekoliko velikih hotela u Portlandu. Poveli smo razgovor o religiji i izgledalo mi je da mnoge stvari koje je rekao imaju smisla. Kad je predložio da nas po našem povratku u Los Angeles posjeti netko od njihovih propovjednika, rado sam to prihvatio.

Ubrzo nakon što smo se vratili u Los Angeles posjetio nas je jedan Jehovin svjedok. Pobrinuo se da bi s jednim drugim Svjedokom i njegovom suprugom, koji su bili pioniri (punovremeni propovjednici), mogli proučavati Bibliju svaki tjedan. Zbog nekih mojih unaprijed stvorenih predodžbi studij u početku nije baš glatko tekao, no one su brzo bile otklonjene na temelju logičnog dokazivanja iz Biblije.

Sada je bio početak 1950. i u to je vrijeme postojao velik interes za Dreiserova djela. Paramount Pictures upravo je radio filmske verzije dvaju Dreiserovih najslavnijih romana: Američka tragedija, koja se trebala zvati Mjesto pod suncem za promociju 1951, i Sestra Carrie, kao sljedeće izdanje, u filmskoj verziji pod nazivom Carrie. Ti su filmovi dvije godine zaredom bili Paramountovi favoriti za Nagradu Akademije. Stoga je ta godina bila značajna za Helen i ona je, završivši svoj rukopis nazvan Moj život s Dreiserom, otputovala u New York, gdje se trebala naći s predstavnicima World Publishing Company, koja je trebala izdati njen rukopis.

Bio sam uvjeren da sam pronašao smisao života

U njenom odsustvu nastavio sam svoj studij Biblije, saznavši nakon nekog vremena kako je to ići od vrata do vrata razgovarajući o Bibliji. Kad se Helen Dreiser vratila iz New Yorka, bio sam uvjeren da sam napokon pronašao smisao života koji sam tražio. No kakvo je to bilo iznenađenje kad je Helen rekla da želi prekinuti biblijski studij! Očigledno ju je njeno društvo u New Yorku uvjerilo da ono što uči iz Biblije nije prihvaćeno u svijetu. Jednostavno je to objasnila: “Time se sve drugo isključuje.” Zato nije više htjela s nama proučavati Bibliju.

Sada je već bilo jasno da ne bi bilo u skladu s istinom da ostanem u vojnoj rezervi. Donio sam odluku da se krstim kao Jehovin svjedok. Za mene je bilo organizirano posebno krštenje u domu jednog Svjedoka koji je imao bazen. Učinivši svoje predanje Jehovi, krstio sam se 19. kolovoza 1950. Zatim sam pisao vojsci informirajući ih da, budući da sam postao zaređeni propovjednik, nisam više u mogućnosti služiti u vojnoj rezervi. Premda mi je ostavka isprva bila odbijena, nekoliko mjeseci kasnije bilo mi je dano časno razrješenje dužnosti.

U međuvremenu, Paramount Pictures je spremao premijerno prikazivanje Mjesta pod suncem, a Helen i ja bili smo pozvani na privatnu zabavu, koju je priređivao režiser George Stevens. Bilo nam je rečeno da će se svjetska premijera održati u Fine Arts Theatreu na Beverly Hillsu, i bilo je planirano da se po našem dolasku u teatar Helen, kao piščeva supruga, obrati javnosti preko državne mreže radiostanica. To je za moju rođakinju trebala biti vrlo značajna večer i od mene se očekivalo da je pratim. Tako smo unajmili limuzinu u dogovoreno vrijeme te smo se svečano odjeveni uputili u teatar. Polako smo se vozili kroz mnoštva ljudi poredanih po pločnicima u nadi da će vidjeti neke od slavnih filmskih zvijezda koje su trebale doći na premijeru.

Što sam mislio o svojoj ulozi u toj razmetljivoj predstavi? U prošlosti sam u filmovima vidio događaje takve vrste i pitao sam se kako bi bilo naći se tako u središtu pažnje. No sada sam se, stekavši spoznanje istine, neugodno tamo osjećao. Možda sam osjećao Jehovino neodobravanje takvih stvari s obzirom na to što Biblija kaže u 1. Ivanovoj 2:16: “Upadljivo isticanje svojih životnih sredstava (...) ne potječe od Oca, nego potječe od svijeta” (NW). Bilo je očito da takvo blještavilo i takav glamur nisu u skladu s mojim novim kršćanskim načinom života. Mada sam uživao u izvanrednom filmu, osjetio sam olakšanje kad se sve to završilo.

Nedugo nakon toga Helen Dreiser je doživjela srčanu kap, uslijed koje je ostala djelomično uzeta. Druga srčana kap uzrokovala je da Helen nije više bila u stanju nositi se s poslovima. Njena sestra Myrtle Butcher zamolila je dopuštenje da se brine o njoj i željela je odvesti Helen u svoj dom u Greshamu (Oregon). Nisam se protivio toj molbi, budući da sam smatrao da bi to bilo najbolje za Helen, koja će trebati puno njege, koju joj je njena sestra mogla pružiti. Tako sam sad ostao bez posla. Što ću učiniti? Pouzdao sam se u Isusovo obećanje iz Mateja 6:33: “Nego ištite najprije carstva Božijega, i pravde njegove, i ovo će vam se sve dodati.”

Budući da sam se sada trebao brinuti samo o sebi, jer mi je otac umro nekoliko mjeseci prije toga, želio sam punovremeno služiti Jehovi. Gotovo odmah bio sam nagrađen ponudom posla sa skraćenim radnim vremenom, čime sam dobio upravo ono što mi je trebalo da započnem služiti Jehovi kao punovremeni propovjednik dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. Baš kao što je Isus rekao da će biti, Jehova se čitavo to vrijeme brinuo za mene u preko 42 godine koliko sam proveo u punovremenoj službi.

U ljeto 1953. prvi put sam prisustvovao međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka u New Yorku na stadionu Yankee i to se pokazalo kao veoma uzbudljivo iskustvo! Do tada sam već bio skoro okončao svoju prvu godinu pionirske službe i, mada sam bio veoma sretan u tom djelu evangeliziranja, imao sam želju posegnuti za još većim udjelom u službi za Kraljevstvo. Prije toga sam bio predao molbu za punovremenu službu u centrali Društva, a sada sam na ovom kongresu predao molbu i za misionarsko obrazovanje u Biblijskoj školi Gilead Društva Watchtower. Kako sam se samo iznenadio kad sam, nedugo po povratku u Los Angeles, dobio poziv da služim u centrali Društva koja se zove Betel!

Dana 20. listopada 1953. došao sam u Betel s miješanim emocijama, pitajući se kako će mi tu biti i hoću li biti jednako tako sretan kao što sam bio kao pionir. No u 41 godini svoje betelske službe nisam nijedanput požalio što sam donio tu odluku. Mnoge prednosti koje sam imao ovdje u Betelu donijele su mi daleko veću radost i veće zadovoljstvo no što bih ikad doživio u bilo kojem drugom vidu službe za Kraljevstvo.

Godine 1955. umrla je Helen Dreiser i ja sam bio imenovan za izvršitelja oporuke, a kasnije i za upravitelja njenog imanja. Sastavljajući svoju oporuku, Theodore Dreiser je svu imovinu ostavio svojoj supruzi pa je upravljanje njenim imanjem uključivalo i prava na sva njegova autorska djela. Helen mi je rekla da je Dreiser redovito čitao Bibliju a ja sam prelistavajući po njegovoj biblioteci primijetio da je na marginama svoje Biblije ponekad znao praviti bilješke o drugačijem značenju iz nekog drugog prijevoda Biblije.

Dreiser i Jehovini svjedoci

Kad sam vodio razgovore s Dreiserom, nisam, dakako, ništa znao o Jehovinim svjedocima, no poslije sam otkrio da je on znao za neutralan stav Jehovinih svjedoka. U svojoj knjizi s naslovom Ameriku vrijedi spasiti, pohvalio ih je zbog njihovog stava u pogledu pozdravljanja zastave. Dreiser se nije bojao zauzeti čvrst stav za ono u što je vjerovao i da sam ranije poznavao Bibliju kao što je sada poznajem, najvjerojatnije bismo vodili vrlo zanimljive razgovore.

Osvrćući se na 45 godina koliko je proteklo od kad sam s Jehovinim svjedocima počeo proučavati Bibliju, mogu iskreno reći da sam uistinu pronašao smisao života koji sam tražio. Dobio sam odgovarajuće odgovore na svoja pitanja o nepravdama u životu tako što sam naučio da je bog i vladar ovog svijeta Sotona Đavo, a ne Jehova, koji je pun ljubavi i svemoćan Bog (Ivan 14:30; 2. Korinćanima 4:4; 1. Ivanova 4:8). I koliko samo radosti donosi saznanje da je u listopadu 1914. uspostavljeno Božje Kraljevstvo na nebesima i saznanje da će ono uskoro zavladati Zemljom i ukloniti djela Đavola! (1. Ivanova 3:8; Otkrivenje 20:10).

U međuvremenu, spoznaja o Suverenom Gospodinu Jehovi, održavanje osobnog odnosa s njim te vođenje smislenog života u njegovoj službi za Kraljevstvo moglo bi se prikladno usporediti s biserom koji je trgovac pronašao na svojim putovanjima. Taj je biser imao toliku vrijednost da je trgovac odmah prodao sve što je imao samo da bi ga zadobio (Matej 13:45, 46).

Pronašavši takvo blago, cijenim riječi psalmista Davida: “Da živim u domu Gospodinovu sve dane života svojega, da gledam krasotu Gospodinovu, i ranim u crkvu njegovu” (Psalam 27:4). (Ispričao Harold Dies.)

[Slika na stranici 20]

Odlazak u rat je, najblaže rečeno, uznemirio moju savjest

[Slika na stranici 23]

Služeći u Betelu od 1953.