Više nije tajna

“Molimte čuvaj ovu tajnu nemoj je čitati nijednom strancu”

WILLIAM H. MOREY je 1863, za vrijeme američkog građanskog rata, iz Acquia Creeka (Virginia) napisao ovo uvodno upozorenje, lišeno finesa suvremenog pravopisa i interpunkcije, svojoj mladoj ženi Elisi Ann u Pennsylvaniji. Bilo mu je 24 godine, nedavno se vjenčao te je bio pozvan u vojsku iz distrikta Hanover (Pennsylvania). Ratovao je na strani Sjevera, Unije. Tko su bili njegovi neprijatelji? Drugi Amerikanci koji su podržavali Konfederaciju južnih država koje su se otcijepile iz Unije, tvrdeći da Federacija (sjeverna) iz Washingtona, D.C. ometa njihove privredne poslove. Zašto je Morey želio da to ostane tajna? Ubrzo ćemo vidjeti, no razmotrimo najprije neke popratne činjenice.

Američki građanski rat izbio je 1861, nakon što se sedam južnih država, koje su ubrzo slijedile još četiri države, otcijepilo od Unije. Tih je jedanaest država oformilo Konfederaciju. Nastavak ropstva bio je jedno od najvažnijih pitanja između Sjevera i Juga. Bogati južnjački vlasnici plantaža tvrdili su da si Sjever može dozvoliti ukidanje ropstva zato što njegovu privredu podržava na tisuće evropskih imigranata. Međutim, južnjačka privreda, koja se zasnivala na proizvodnji pamuka, trebala je svojih skoro četiri milijuna robova kako bi napredovala. Ili su barem tako mislili.

Kako je razmišljao predsjednik Abraham Lincoln? On je u kolovozu 1862. napisao: “Moj glavni cilj u ovoj borbi jest sačuvati Uniju, a ne niti sačuvati niti ukinuti ropstvo. Kad bih mogao sačuvati Uniju, a da ne oslobodim ijednog roba, to bih i učinio: i kad bih je mogao sačuvati time da oslobodim sve robove, i to bih učinio.” Ubrzo nakon toga, 1. siječnja 1863, Lincoln je proglasio oslobođenje svih robova koji su bili pod vlašću pobunjenika. Time je zadan ogroman privredni udarac južnjačkim robovlasnicima, koji su, prema njihovom mišljenju, izgubili “imetak u vidu robova u vrijednosti od nekoliko milijardi dolara” bez ikakve kompenzacije.

U tom je strašnom građanskom ratu u godinama od 1861. do 1865. poginulo 618 000 mladih Amerikanaca, uz mnoge druge koji su bili ranjeni — što je više ranjenih i poginulih Amerikanaca nego u bilo kojem drugom ratu. William Morey bio je uključen u taj sukob kad je 25. siječnja 1863. pisao svoj dnevnik i svoje tajno pismo. Kako je on, kao običan vojnik potajno razmišljao o ratu?

Ogorčeno pismo

On počinje svoje pismo zahvaljujući svojoj ženi za “taj duhan i druge stvari” koje mu je poslala i zatim piše: “Mislim i vidim da je ovi rot [rat] cjela besmislica i rat za novčanu dobit svatko nastoji zaraditi štoviše novca i to je jedina stvar koja održava ovaj rat i sada vidimo kako se ovaj rot razvija da sam barem opet kod kuće oborio bi na tlo prvog čovjeka ako bi me pitao da se ponovo javim u vojsku ovdje nas drže kao pse mnoge pse bolje drže nego nas i kažem [ti] da sam samo dobio svoj novac za ova 4 mjeseca pokušao bih pobjeći svakog dana s nama sve gore postuaju.”a

Objasnio je gdje su bili stacionirani: “Mjesto je vrlo lijepo i pogled je vrlo lijep možeš viditi brodove kako se približavaju po [rijeci] potomac (...) ovdje radimo nekoliko dana jako naporno utovarujući [željezničke] vagone a za jesti imamo samo polovicu od onog koliko nam treba jako mnogo nas mladića govori da bi pobjegli samo da su dobili njihove novce (...) stalno samo marširamo i radimo teške poslove.”

Međutim, te su nevolje bile neznatne u usporedbi s onima koje su trpjeli muškarci koji su se borili u bitkama. Južnjački je general D. H. Hill u jednoj bici izgubio 2 000 od svojih 6 500 ljudi. Napisao je: “Nije to bio rat, to je bilo ubijanje” (knjiga Gray Fox, autora Burkea Davisa). I na Sjeveru i na Jugu uvjeti regrutacije bili su takvi da su oni koji su imali novac mogli biti pošteđeni vojske ili novcem kupiti oslobođenje od vojne službe. Neki su se siromašniji južnjaci žalili da je to “rat bogataša a bitka siromaha”. Desetar Morey dobio je novčanu stimulaciju da bi služio u ratu i od dohotka je otvorio pekaru.

Oni koji su završili u logorima za ratne zarobljenike, kao što je Andersonville (Georgia) često su bili podvrgnuti jezivim uvjetima. “Logorom je tekao spori potok. Broj oboljelih i umrlih bio je enormno visok, pri čemu su loši sanitarni uvjeti, prenapučenost, izlaganje lošim vremenskim uvjetima te neadekvatna prehrana doprinosili nezdravim prilikama” (brošura Andersonville). Još je gore bilo ubilačko, razbojničko ponašanje bandi sitnih kriminalaca, po imenu Pljačkaši, koji su i sami bili zatvorenici. Oni su poticali “orgiju razbojstava i nasilja”. U Andersonvilleu je iz različitih razloga umrlo najmanje 12 920 vojnika.

Je li u 1995. ljudski rod imalo napredniji? Je li naučio lekcije iz povijesti? Jezivi masakri u Ruandi, Liberiji, na Balkanu i na mnogim drugim mjestima sukoba predstavljaju novovremene primjere čovjekovog okrutnog postupanja prema drugom čovjeku. Katolički i pravoslavni vjernici, iako tvrde da su kršćani, nisu slijedili primjer Isusa Krista koji je pun ljubavi. Jedino su Jehovini svjedoci sačuvali svoju neutralnost i odbili učiti se ratovanju ili sudjelovati u ratu. A to nije tajna (Izaija 2:4; Mihej 4:3).

[Bilješka]