Zašto su neka djeca tako nesnosna

“Genetski utjecaji, kemijski procesi u mozgu i razvoj živčanog sustava snažno doprinose tome tko smo kao djeca i što postanemo kad odrastemo” (DR. STANLEY TURECKI).

SVAKO dijete raste na svoj jedinstven, osobit način. Djeca pokazuju mnoštvo karakternih crta i raspoloženja koja su im izgleda urođena — karakternih crta koje roditelji mogu slabo ili ih uopće ne mogu kontrolirati. Točno je da je uvijek bilo djece koja su raspuštena, nemirna i ne daju vam mira. I najbolji roditelji mogu imati dijete koje je teško odgajati.

No zašto je neku djecu daleko teže i izazovnije odgajati? Sve veći broj djece ima ozbiljnih problema u ponašanju. Liječnici i istraživači općenito se međusobno slažu u tome da između pet i deset posto sve djece pokazuje ekstremnu nemirnost i da nesposobnost ove djece da pažljivo slušaju, koncentriraju se, poštuju pravila i obuzdavaju porive uzrokuje njima i njihovoj obitelji, učiteljima i vršnjacima mnoge neprilike.

Dr. Bennett Shaywitz, profesor pedijatrije i neurologije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Yale, usredotočuje se na ono što je možda jedan od ključnih problema: na “naslijeđene poremećaje kod stanovitih kemijskih spojeva u moždanim neurotransmiterskim sustavima”, koji upravljaju funkcioniranjem moždanih stanica i olakšavaju upravljanje mozga ponašanjem. Što god činilo dijete teškim za odgajanje, roditeljima bi trebalo biti najvažnije postati vještima u tome da djelotvorno nadziru ponašanje svoje djece, pružajući ohrabrenje i podršku umjesto kritiziranja i neodobravanja.

U biblijska vremena roditelji su bili odgovorni za obrazovanje i odgajanje svoje djece. Znali su da će stega i poučavanje Božjim zakonima učiniti njihovo dijete mudrim (5. Mojsijeva 6:6, 7; 2. Timoteju 3:15). Roditelji, prema tome, imaju od Boga danu odgovornost da, unatoč svom ispunjenom vremenskom planu, ulože koliko god više mogu truda kako bi udovoljili djetetovim potrebama, naročito time da pozitivno reagiraju na negativno ponašanje. Budući da mnogi problemi u vezi s ponašanjem zapaženi u suvremenoj pedijatrijskoj praksi uključuju djecu koja su hiperaktivna, impulzivna ili nepažljiva, moglo bi biti korisno pozabaviti se temom PMP-a i HPMP-a kao faktorima kod djece koju je teško odgajati.a

U 1950-ima ove se poremećaje nazivalo “blagom disfunkcijom mozga”. Prema riječima dječjeg neurologa dr. Jana Mathisena, ti su se termini prestali koristiti kad su otkrića pokazala kako “PMP uopće nije oštećenje mozga”. Dr. Mathisen kaže: “PMP je čini se greška u određenim područjima mozga. Još uvijek ne znamo točno koji su neurokemijski problemi s tim povezani, ali smatramo da postoji povezanost s moždanim kemijskim spojem koji se zove dopamin.” On smatra da je problem povezan s reguliranjem dopamina. “Vjerojatno nije u pitanju samo jedan kemijski spoj, nego odnos između nekoliko kemijskih spojeva”, dodao je.

Iako ima još mnogo neodgovorenih pitanja o uzroku PMP-a, istraživači se uglavnom slažu s dr. Mathisenom da kronično loše kontroliranje pozornosti, impulzivnosti i motoričkih aktivnosti ima neurološko porijeklo. Nedavno istraživanje, koje su proveli dr. Alan Zametkin i istraživači s National Institute of Mental Health u Sjedinjenim Državama, prvi put je utvrdilo povezanost PMP-a sa specifičnom metaboličkom abnormalnosti u mozgu, mada se priznalo kako je “potrebno još mnogo istraživati da bi se došlo do konačnih odgovora”.

Škola predstavlja pravi izazov

Djeci koja su kronično nepažljiva, kojoj se lako može odvratiti pažnju, koja su impulzivna, ili prekomjerno aktivna, škola obično teško pada, budući da je u ambijentu učionice daleko više potrebno biti koncentriran i na miru. Budući da je takvoj djeci vrlo teško da se na bilo što koncentriraju duže vrijeme, što im drugo preostaje nego da budu bjesomučno aktivna? Kod nekih je pomanjkanje pozornosti toliko ozbiljno da ne mogu pratiti normalan tempo učenja bilo kod kuće bilo u školi. Nije rijetkost da budu kažnjavana zato što se ponašaju kao razredni siledžija ili razredni klaun, budući da imaju problema s kontroliranjem svog ponašanja i procjenjivanjem posljedica svojih postupaka.

Na kraju, razviju loše mišljenje o sebi, možda označavajući se “lošim” ili “glupim” i postupajući u skladu s tim. Kako dobivaju slabe ocjene bez obzira na to koliko se mnogo trude, ta su djeca sklona kroničnom neuspjehu koji se ponavlja u nedogled.

Ne znajući se snaći, roditelji postaju vrlo uznemireni i zbunjeni zbog nemirnog ponašanja svog djeteta. Ponekad dolazi do bračnih svađa, u kojima svaki roditelj optužuje onog drugog za situaciju. Mnogi roditelji provedu prilično mnogo vremena vraćajući se ljutito na ono loše, a zaboravljajući na dobro. Zbog toga njihove reakcije na negativne obrasce ponašanja prouzročuju daljnje negativne odnose. Na taj način obitelj, a donekle i ostali koji komuniciraju s djetetom, bivaju upleteni u bitku za premoć koja je posljedica njihovog nerazumijevanja i nemoći da nadziru ponašanje nesnosnog djeteta — djeteta koje pati, ili ne pati, od poremećaja manjka pozornosti.

Osobno iskustvo jedne majke s Ronnijem

“Od trenutka kad je došao na svijet, Ronnie nije nikad bio zadovoljan već je neprestano bio razdražljiv i plakao je. Budući da je patio od alergija, imao je kožne osipe, upale uha i učestale proljeve.

Međutim, kod Ronniea su se dobro razvile prve motoričke sposobnosti i vrlo je brzo počeo sjediti, stajati, a potom i hodati — ili da kažem, trčati? Žurila sam kako bih obavila sve svoje kućanske poslove dok je on spavao jer bih, kad se moj mali ‘tornado’ probudi, bila zaposlena nastojeći paziti da se ne ozlijedi i ne napravi štetu u kući dok je jurio uokolo hvatajući se svega što mu je privlačilo pažnju, a privlačilo ga je skoro sve!

Imao je vrlo kratak raspon pozornosti. Ništa ga nije baš dugo zabavljalo. Nije trpio sjediti na miru. To je normalno bilo problem kad smo ga odveli bilo kamo gdje je trebao mirno sjediti — naročito na skupštinske sastanke. Bilo je beskorisno tući ga zbog toga što ne sjedi mirno. Jednostavno to nije mogao. Mnoge su nam se osobe misleći najbolje potužile ili nam dale savjete, ali ništa nije djelovalo.

Ronnie je bio inteligentan, pa smo, kad mu je bilo oko tri godine, započeli s njim svakodnevni kratki program čitanja. Kad mu je bilo pet godina, znao je prilično dobro čitati. Onda je krenuo u školu. Nakon otprilike mjesec dana, dobila sam poziv da dođem u školu na razgovor s učiteljicom. Rekla mi je kako je, kad je prvi put vidjela Ronniea, mislila da izgleda kao anđeo, no nakon što je mjesec dana bio u njenom razredu, sada je mislila da je došao s onog drugog mjesta! Ispričala mi je da on uvijek skače, sapliče drugu djecu ili ih navlači. Nije htio šutjeti niti sjediti na miru i ometao je čitavi razred. Manjkalo mu je samokontrole. Također je primijetila da se kod njega razvija buntovan stav. Dobili smo preporuku da ga smjestimo u razred s posebnom poukom te da ga odvedemo liječniku kako bi mu prepisao lijek da ga umiri. Bili smo potpuno shrvani!

Lijek nije bilo prikladno rješenje za Ronniea, no pedijatar nam je dao neke praktične prijedloge. On je smatrao da je Ronnie inteligentan i da mu je dosadno; stoga je predložio da Ronniea stalno držimo zaposlenim, da mu pružimo mnogo, mnogo ljubavi te da budemo strpljivi i pozitivni. Smatrao je da će Ronnie s godinama i uz promjenu prehrane postati manje problematičan.

Uvidjeli smo da s našim sinom treba pažljivo raditi, da mu je potrebno pomagati da nauči usmjeravati svoju energiju u pozitivnom smjeru. Za to bi bilo potrebno mnogo vremena; zbog toga smo izmijenili svoje svakodnevne planove, provodeći s njim mnoge sate radeći na školskim zadaćama, poučavajući ga strpljivo i objašnjavajući mu stvari. Prestali smo upotrebljavati negativne riječi ili ga optuživati za nepromišljenost i nepodopštine. Cilj nam je bio da povećamo njegovo manjkavo samopoštovanje. Umjesto da naređujemo i zahtijevamo, mi smo razgovarali. Ukoliko je bilo ikakvih odluka koje su bile povezane s njim, pitali smo ga za mišljenje.

Neke stvari koje su drugoj djeci same po sebi razumljive Ronnieu su teško padale. Morao je, naprimjer, naučiti da bude strpljiv, smiren, da mirno sjedi i da kontrolira svoju pretjeranu tjelesnu aktivnost. No to se moglo kontrolirati. Jednom kad je shvatio da mora uložiti svjestan napor da uspori i razmisli o tom što radi, ili što namjerava učiniti, počeo je vladati situacijom. Do trinaeste godine njegovo je ponašanje već postalo normalno. Otada se srećom sve odvijalo bez poteškoća, čak i u tinejdžerskim godinama koje su obično buntovne.

Nagrada koju smo dobili za pružanje Ronnieu mnogo ljubavi, i jednako toliko vremena i strpljenja, obilno se isplatila!”

[Bilješka]