Mladi pitaju...

Kako mogu prebroditi tatinu smrt?

“Moj je tata umro na kauču. Tamo sam ga našla. Dobio je srčani udar. To je bilo zbilja strašno jer sam bila tako bliska s njim. (...) Mama još uvijek plače noću. Sve je pusto bez tate” (Emily).

“SMRT roditelja ili člana uže obitelji za tinejdžera predstavlja veliku traumu”, kaže spisateljica Kathleen McCoy. “On ili ona mogu se privremeno osjećati shrvani žalošću, osjećajima krivnje, panikom i gnjevom.” Ako si izgubio roditelja, onda dobro znaš koliko to može biti bolno.

Ali, kad umre netko koga volimo, posve je normalno da se osjećamo uhvaćeni u vrtlog emocija. Biblija kaže da je patrijarh Jakov u nastupu žalosti ‘razdro haljine svoje’, kad je čuo da mu je umro sin Josip. I mada “svi sinovi njegovi i sve kćeri njegove ustadoše oko njega tješeći ga, (...) on [se] ne dadijaše utješiti” (1. Mojsijeva 37:34, 35). Ti možda isto misliš da je bol toliko duboka da nikad neće proći.

Ali može, s vremenom. No ključ leži u tome da se suočiš s boli, umjesto da je pokušavaš ignorirati. Mladi John, naprimjer, nije pokazivao vanjske znakove žaljenja zbog smrti člana obitelji. No u školi se počeo upuštati u tučnjave. John je objasnio: “Hodam uokolo s velikom, bolnom ranom u sebi. Pokušao sam se osloboditi boli, ali nije išlo.”

Drugi mladi pokušavaju svladati bol upuštajući se u mnoštvo aktivnosti. Kad ih drugi upitaju kako su, neki će možda izbjegavati takva pitanja pokazujući lažnu vedrinu. Takvo postupanje može na neko vrijeme otkloniti osjećaje boli, ali ne za dugo. Priče Salamunove 14:13 kažu: “I u smijehu srce osjeća bol” (St).

Zanimljivo je da jedan članak u časopisu za mlade kaže: “U jednom se istraživanju pokazalo da se tinejdžeri koji su potisnuli svoje prirodne osjećaje žalosti, srdžbe ili krivnje nakon smrti rođaka (...) češće odaju destruktivnom ponašanju, kao naprimjer zloupotrebi droge i alkohola, izlažu se opasnostima (kao naprimjer vožnji automobilima pri velikim brzinama) i delinkventnom ponašanju.” Nasreću, postoje bolji načini da se izađe na kraj sa žalošću.

“Vrijeme plaču”

Propovjednik 7:2 kaže: “Bolje je ići u kuću gdje je žalost nego ići u kuću gdje je gozba, jer je ondje kraj svakoga čovjeka, i ko je živ, slaže u srce svoje.” Smrt može biti zastrašujuća. A kad umre prijatelj ili voljena osoba, netko bi mogao pokušavati izbjeći bolnu stvarnost smrti odlazeći u “kuću gdje je gozba” i odajući se zabavljanju. Salamun, međutim, potiče na suočavanje sa smrću i odlaženje u “kuću gdje je žalost”. Salamun dodaje: “Bolja je žalost nego smijeh, jer kad je lice neveselo, srce postaje bolje” (Propovjednik 7:3).

Mada je ovaj savjet prvenstveno upućen prijateljima i obitelji ožalošćenoga, on također koristi ožalošćenoj osobi da se suoči s boli uslijed svog gubitka. Postoji “vrijeme plaču” (Propovjednik 3:4). Bogobojazni muževi i žene u biblijska vremena stoga su dali oduška svojim osjećajima žalosti, umjesto da su ih potisnuli. (Usporedi 1. Mojsijeva 23:2; 2. Samuelova 1:11, 12.)

Kad osoba dâ oduška svojoj žalosti to ima mnoge koristi. Knjiga The Art of Condolence kaže: “Ožalošćene osobe moraju dati oduška boli i tjeskobi svojih patnji. Opiranje tom procesu sprečava izlječenje.” Međutim, pod pritiskom mita o tome da pravi muškarci ne plaču, nekim je dječacima možda naročito teško izraziti svoje osjećaje. No najveći čovjek koji je ikad živio ‘proplakao’ je pred ljudima kad je umro njegov prijatelj Lazar (Ivan 11:35, St). A suze su svakako na mjestu kad netko izgubi roditelja. Nemoj se dakle ustezati da tuguješ i plačeš. (Usporedi Jakov 4:9.) Knjiga Death and Grief in the Family kaže: “Plakanje je jedan od najvažnijih načina da se nadvlada žalost.”

Nastoj nadvladati svoju žalost

U biblijskim vremenima, kralj David je svoju žalost za najboljim prijateljem Jonatanom izrazio ne samo plakanjem već i time što je zapisao svoje osjećaje. “Žao mi je za tobom, brate Jonatane; bio si mi mio vrlo”, napisao je David u prekrasnoj naricaljki koju je nazvao “lûk” (2. Samuelova 1:18, 26).

Slično tome, i ti bi mogao otkriti da ti pomaže zapisivati svoje osjećaje. U knjizi Giving Sorrow Words piše: “Zapisivanje svojih osjećaja može vam pomoći da oslobodite potisnute emocije... Kad se razljutite, kad se osjećate žalosni, napišite to.” Jedna tinejdžerka po imenu Shannon kaže: “Vodila sam dnevnik. Zapisala sam sve svoje osjećaje. Sve svoje osjećaje otvoreno sam stavila na papir. Sve što sam osjećala bilo je na papiru i to mi je mnogo pomoglo (...) to što sam sve zapisala.”

Daljnja je pomoć tjelesno vježbanje. “Tjelesno obučavanje (...) je korisno”, kaže Biblija (1. Timoteju 4:8). A jedna knjiga o žalovanju piše: “Vježbanje je dobar način da se oslobodi energija.” Energično trčanje, brza šetnja ili osvježavajuća vožnja biciklom mogu ti uvelike pomoći da se riješiš napetosti koje se nakupljaju kad si tužan i žalostan.

Razgovaraj s nekim

Ipak, pazi na to da se ne bi u potpunosti izdvojio od drugih (Priče Salamunove 18:1). Priče Salamunove 12:25 kažu: “Briga u srcu čovječijem obara; a dobra riječ razveseljava.” Kako će osoba koja je u nevolji primiti ‘dobru riječ’ ohrabrenja? Jedino ako razgovara s nekim te izrazi svoju ‘brigu’. Zašto i ti to ne bi učinio? Budi otvoren i razgovaraj s nekim kome možeš vjerovati.

Obično, tvoj bi bogobojazni roditelj logično bio osoba kojoj bi se obratio. No što ako su otac ili majka previše zaokupljeni vlastitom boli tako da ne mogu biti od velike pomoći? Pa, ima zrelih članova kršćanske skupštine koji mogu pomoći. Priče Salamunove 17:17 kažu: “U svako doba ljubi prijatelj, i brat postaje u nevolji.” Nakon što joj je umrla majka, mlada se Morfydd u velikoj mjeri oslonila na mjesnu skupštinu Jehovinih svjedoka. “Svi su starješine bili puni podrške”, prisjeća se ona, “no jedan je naročito uvijek bio spreman saslušati me.”

Zašto ne bi posegnuo za takvom pomoći i podrškom? Daj nekome na znanje da trebaš razgovarati. Možda si srdit, uplašen ili imaš osjećaj krivnje. Ili se možda jednostavno osjećaš usamljenim i nedostaje ti roditelj. Doista ti može pomoći ako porazgovaraš o tome s nekim tko ima razumijevanja.

Podupirati svog roditelja

Neki mladi, međutim, doprinose svojim nevoljama tako što preuzimaju na sebe terete koje nisu spremni nositi. Prilike kod kuće sad mogu izgledati kaotično i poremećeno. Razumljivo, tvoj živi roditelj može biti napet, razdražljiv — i tužan. Budući da vidiš njegovu ili njezinu bol, prirodno je da želiš pomoći. Jedan autoritet na području žalovanja zapaža da “tinejdžeri (...) mogu potiskivati svoju žalost pokušavajući na pogrešan način pomoći svojim roditeljima”. Oni bi se mogli “ponašati kao prerano ‘odrasli’, možda čak preuzimajući na sebe dodatne odgovornosti”.

Naravno, zbog smrti svog roditelja ti možda nemaš drugog izbora nego da preuzmeš neke dodatne odgovornosti. Ali to ne znači da si ti glava kućanstva. Tvoj živi roditelj još uvijek vodi obitelj, a ti ga u većoj mjeri možeš podržavati ne tako da preuzimaš stvari u svoje ruke, nego da budeš spreman surađivati i da budeš poslušan (Efežanima 6:1). Prisjeti se da je “mudrost (...) u skromnih” (Priče Salamunove 11:2, NW). Skromnost uključuje biti svjestan svojih ograničenja.

Naročito je važno imati to na umu ako ti se živi roditelj počinje obraćati za savjet ili te počne opterećivati stvarima koje se tiču odraslih. Želiš biti ljubazan i pružati podršku, ali skromnost će ti pomoći da uvidiš kako je tvoje životno iskustvo prilično ograničeno. (Usporedi Jevrejima 5:14.) Dakle, ako se počneš osjećati pomalo preopterećen, razgovaraj o tome s roditeljem na otvoren način ali s puno poštovanja (Priče Salamunove 15:22). Možda bi ocu ili majci mogao predložiti da zatraži podršku neke odrasle osobe u skupštini.

Nositi se sa smrću roditelja nipošto nije lako. No budi uvjeren da, nakon nekog vremena, osjećaji tuge neće više dominirati. (Usporedi 1. Mojsijeva 24:67.) Tužna sjećanja na tvog umrlog roditelja i dalje će ti povremeno dolaziti na um. No ipak imaš i mnoge druge utješne uspomene kojima se možeš vraćati. Nikad nemoj zaboraviti da je Jehova zainteresiran za tebe i da razumije tvoju tugu. Kad se osjećaš usamljen i napušten, razmišljaj o psalmistovim riječima: “Jer otac moj i mati moja ostaviše me; ali Gospodin neka me prihvati” (Psalam 27:10).

Također, nastavi razmišljati o nadi uskrsnuća koja se temelji na Bibliji i o izgledu da ćeš ponovo vidjeti svog roditelja — na rajskoj Zemlji (Luka 23:43; Djela apostolska 24:15). Mlada Kim kojoj je smrt oduzela oca kaže: “Svakog dana mislim na oca. Ali znam da on ne bi htio da se predamo ili da dozvolimo da nas bilo što pokoleba u našoj službi Jehovi. Želim biti prisutna da ga dočekam kad se vrati uskrsnućem” (Ivan 5:28, 29).

[Slika na stranici 23]

Dati si oduška plakanjem može pripomoći procesu liječenja