Addie je kasno pronašla odgovor, ali ne i prekasno

Ovo je priča o 87-godišnjoj potrazi jedne crnkinje za društvenom pravdom. Ona sjedi na panju pecajući uz rub močvare. Njena je koža glatka, um joj je bistar i obavijena je plaštem dostojanstvenosti. Ona je snažna, iskusna, pametna, no u njenim očima možete vidjeti dosjetljivost i duhovitost, kao i ugodnu poniznost. Izvanredna je pripovjedačica. Vidljivo je njeno afričko porijeklo, pomiješano sa sjećanjima na krajnji Jug. Poslušajte dok ona iznova proživljava svoj život.

“MOJA je baka rođena na brodu s robljem na putu od Afrike do Georgie. Bila je tako slabašna da nitko nije očekivao da će preživjeti. Tako su, kad joj je majka bila prodana, slabunjavo dijete jednostavno dali s njom. Bilo je to oko 1844. Dijete je dobilo ime Rachel.

Dewitt Clinton upravljao je farmom namjesto svog strica. Rachel je s Dewittom dobila mog oca Isaiaha Clintona, koji se rodio u lipnju 1866. Zvali su ga Ike. Često je kao dječak jahao s Dewittom na istom konju i bio je poučen svemu što se trebalo znati o upravljanju plantažom. Nekoliko godina kasnije Dewitt je rekao Ikeu: ‘Došlo je vrijeme da sam za sebe zarađuješ.’ Potom je sa struka skinuo pojas s novcem i dao ga Ikeu.

Nakon toga moj je otac otišao raditi za g. Skinnera, postao nadglednik Skinnerove plantaže i oženio Ellen Howard. Ja sam se rodila 28. lipnja 1892. u pokrajini Burke blizu Waynesboroa, Georgia. Život je za mene bio prekrasan. Jedva sam čekala da izađem iz kuće. Majka bi me zadržavala dok mi ne zaveže haljinu na leđima i svakog bih je dana čula kako govori: ‘Čvor joj zaveži i pusti je da bježi.’ Penjala bih se na dršku od pluga da budem blizu oca.

Za jedne ljetne oluje g. Skinnera i njegovog konja pogodila je munja na otvorenom polju. Ubila ih je. Gđa. Skinner je bila žena sa Sjevera i svi su je ljudi u pokrajini Burke mrzili zbog onog što je general Sherman učinio kad je zapalio Atlantu. Tako su gđu. Skinner mrzili više nego što su mrzili crnce! Gđa. Skinner im se osvetila. Kad joj je poginuo suprug, iz prkosa je prodala plantažu mom ocu, crncu. Zamislite da crnac bude vlasnik plantaže u Georgiji krajem prošlog stoljeća!

G. Neely i trgovina

Kad je tata bilo što trebao, otišao je do g. Neelya, koji je imao trgovinu mješovitom robom. Oni imaju sve. Trebaš li liječnika, otiđi u trgovinu. Trebaš li lijes, otiđi u trgovinu. Nizašto ne plaćaš; samo stavi na svoj račun dok ne stigne pamuk. Neely je doznao da tata ima novaca na banci, pa nam je svašta donio, stvari koje nam nisu trebale — rashladnu škrinju, šivaću mašinu, oružje, bicikle, dvije mule. ‘Ne treba nam to!’ rekao bi tata. Neelyjev odgovor: ‘To je poklon. Stavit ću to na vaš račun.’

Jednog je dana Neely došao na našu farmu s velikim crnim Studebakerom. Tata je rekao: ‘G. Neely, ne treba nam auto! Nitko ga ne zna voziti, niti ga održavati i svi ga se plaše!’ Neely je prešao preko toga. ‘Zadrži ga, Ike. Stavit ću to na tvoj račun i uredit ću da jedan od mojih momaka nauči tvoje voziti.’ Nismo od njega imali nikakve koristi. Jednog dana molila sam tatu da mi dopusti otići s jednim radnikom po benzin. Tata je rekao: ‘Da ga nisi dirala; znam te!’ Čim smo mu se makli s očiju, rekla sam: ‘Daj da ja probam. Tata zna da ću to učiniti.’ Auto je naglo krenuo, ja sam vozila ulijevo pa udesno između grmlja i stabala. Zaustavila sam ga u potoku.

Pitala bih tatu zašto nije odbio te stvari, a on bi odgovorio: ‘Bila bi to velika pogreška, uvreda. Osim toga, KKK [Ku Klux Klan] ne dira niti jednog od Neelyjevih crnaca.’ Tako smo platili sve te stvari koje nismo trebali. A ja sam razmišljala o onom što je tata uvijek govorio: ‘Ne kupuj ono što ne trebaš, jer ćeš u suprotnom uskoro trebati ono što ne možeš kupiti.’ Mrzila sam g. Neelyja!

Dok su 1. siječnja 1900. svi slavili dolazak novog stoljeća, moja je majka umrla pri porodu četvrtog djeteta. Tada sam imala svega osam godina, ali sam kod groba rekla tati da ću se brinuti za njega.

Majčina majka pomagala je oko nas djece. Zvala se Mary. Bila je pobožna, imala je izvanredno pamćenje, ali nije znala ni čitati ni pisati. U kuhinji sam je znala obasipati pitanjima. ‘Zbog čega bijelci ne žele imati posla s obojenima, kad kažu kako su u Božjim očima svi jednaki? Kad odemo na nebo, hoće li tamo biti i svi bijelci? Hoće li onaj g. Neely biti tamo?’ Mary bi odgovarala: ‘Ne znam. Svi ćemo uživati.’ Nisam baš bila sigurna u to.

‘Bako, što ćemo raditi na nebu?’ ‘Pa, šetat ćemo ulicama popločenim zlatom! Raširit ćemo krila i letjeti od stabla do stabla!’ Mislila sam u sebi: ‘Radije bih se vani igrala.’ Nikad ionako nisam željela ići na nebo, ali nisam željela otići ni u pakao. ‘Bako, što ćemo jesti na nebu?’ Odgovorila je: ‘Pa jest ćemo mlijeko i med!’ Uzviknula sam: ‘Ali ja ne volim mlijeko i ne volim med! Bako, umrijet ću od gladi! Umrijet ću od gladi na nebu!’

Počinjem se školovati

Tata je želio da se školujem. Godine 1909. poslao me na institut Tuskegee u Alabami. Booker T. Washington bio je glava i srce škole. Đaci su ga zvali tata. Puno je putovao prikupljajući novac za školu, većinom od bijelaca. Dok je bio u školi, propovijedao nam je ovu poruku: ‘Obrazujte se. Nađite posao i uštedite si novac. Onda kupite komad zemlje. I nemojte dopustiti da vam ikad dođem u posjet i nađem zaraslu travu, neobojenu kuću ili razlupane prozore prekrivene krpama da štite od hladnoće. Imajte ponosa. Pomažite svojoj braći. Pomozite im da se izjednače. Vi možete biti primjer.’

Sigurno im je trebalo ‘izjednačavanje’. To su dobri ljudi — imaju mnoge kvalitete. Postoje stvari iz prošlosti koje bi bijelac trebao upamtiti kad razmišlja o crncu. Crncu nije bila pružena mogućnost da se školuje. U ropstvu je bilo protuzakonito poučavati crnca. Mi smo jedini ljudi koji su u ovu zemlju došli protiv svoje volje. Drugi su žudjeli da dođu ovamo. Mi nismo. Stavili su nas u okove i doveli nas ovamo. Tristo su nas godina besplatno izrabljivali. Tristo godina radili smo za bijelca, a on nam nije dao dovoljno za pojesti, niti što za obući. Tjerao nas je da radimo od jutra do mraka, šibao nas iz najmanjeg hira. I kad nas je oslobodio, ni tada nam nije dao priliku da učimo. Htio je da radimo na farmi i da naša djeca također rade te pohađaju školu tri mjeseca godišnje.

A znate li kakva je to bila škola? Neka crkvica, zato što za crnca nije bilo škole. Klupe od dasaka. Lipanj, srpanj, kolovoz, najtopliji mjeseci u godini. Bez mreže na prozorima. Djeca sjede na podu. Stotinu i troje učenika na jednog učitelja i sve te bube što ulijeću unutra. Što možete naučiti dijete za tri mjeseca? Za jednog ljetnog raspusta s Tuskegeea, poučavala sam 108-ero iz svih razreda.

Godine 1913. maturirala sam kao bolničarka. Godine 1914. udala sam se za Samuela Montgomerya. On je kasnije otišao u I svjetski rat, a ja sam bila trudna sa svojim jedinim djetetom. Samuel je umro ubrzo po svom povratku. Sa svojim malim sinom putovala sam vlakom u posjet sestri u Illinois, misleći da ću tamo naći posao kao medicinska sestra. Svi obojeni bili su upućeni u vagon odmah iza lokomotive. Bilo je vruće, prozori su bili otvoreni, a mi smo bili prekriveni čađom i pepelom. Drugoga dana više nismo imali sendviča ni mlijeka za dijete. Pokušala sam ući u kola za ručavanje ali me zaustavio crnac, službenik u spavaćim kolima. ‘Ne možete ovdje ući.’ ‘Bi li mi oni prodali samo malo mlijeka za dijete?’ Odgovor je glasio ne. Neely je bio prva nepravda koja je razjarila moju dušu. Ovo je bila druga.

Godine 1925. udala sam se za Johna Fewa, službenika u spavaćim kolima u vlaku. Živio je u St. Paulu, Minnesota, pa sam se tamo preselila. To me dovodi do treće stvari koja je razjarila moju dušu po pitanju društvene pravde. U St. Paulu sam bila daleko sjevernije, no predrasude su bile gore nego na Jugu. U okružnoj me bolnici nisu htjeli registrirati kao bolničarku. Rekli su kako nikada nisu čuli za crnu bolničarku. Na Tuskegeeu svi smo bili dobro školovani i pacijenti su uvijek bili na prvom mjestu, no u St. Paulu je boja kože bila lakmus test. Tako sam prodala malu kuću koju sam još uvijek imala u Waynesborou i novac utrošila na prvu ratu za zemljište i zgradu. Otvorila sam automehaničarsku radionicu, unajmila četiri mehaničara i ubrzo mi je posao dobro krenuo.

Otkrivam NAACP

Oko 1925. otkrila sam NAACP [National Association for the Advancement of Colored People/Nacionalno udruženje za unapređivanje interesa obojenih] i sva se dala u to. Nije li Booker T. Washington rekao: ‘Pomažite svojoj braći. Pomozite im da se izjednače’? Prvo što sam učinila bilo je da sam otišla guverneru države s dugačkim popisom crnih glasača koji imaju domove i plaćaju poreze. Pažljivo je saslušao i jednoj je mladoj crnkinji dao zaposlenje u istoj okružnoj bolnici koja je mene odbila. Međutim, bolničarke bjelkinje tako su loše s njom postupale — čak prolijevajući mokraću po svim njenim uniformama — da je otišla u Kaliforniju i postala liječnica.

Što se tiče moje mehaničarske radionice, išlo je odlično sve do jednog dana 1929. Upravo sam bila položila 2 000 dolara na banku i dok sam krenula dalje, ljudi su počeli vikati da su banke bankrotirale. Imala sam još samo dvije otplate za radionicu. Sve sam izgubila. Novac koji sam spasila podijelila sam s radnicima.

Nitko nije imao novaca. Prvu kuću kupila sam tako što sam za 300 dolara unovčila policu svog životnog osiguranja. Kupila sam kuću za 300 dolara. Prodavala sam cvijeće, piliće i jaja; uzela sam podstanare na stan i hranu; višak novca koristila sam za kupnju praznih zemljišta, svako za deset dolara. Nikad nisam gladovala i nikad nisam primala socijalnu pomoć. Jeli smo jaja. Jeli smo piliće. Mljeli smo njihove kosti da bismo hranili moje svinje.

Kasnije sam se sprijateljila s Eleanor Roosevelt i postala vrlo bliska prijateljica Huberta Humphreya. G. Humphrey mi je pomogao kupiti veliku stambenu zgradu u bjelačkom poslovnom centru St. Paula. Trgovac nekretninama strahovao je za svoj život pa me natjerao da mu obećam kako 12 mjeseci neću koristiti zgradu.

Prekretnica u mom životu

Godine 1958. dogodilo se nešto neobično što nikad nisam zaboravila. Dvojica bijelaca i jedan obojeni došli su tražiti prenoćište za jednu noć. Mislila sam da je to smicalica ne bi li me doveli u sukob sa zakonom, zato sam ih ispitivala nekoliko sati. Njihova priča bila je da su Jehovini svjedoci koji preko cijele države putuju na kongres u New York. Pokazali su mi što Biblija govori o Božjoj namjeri za rajsku Zemlju gdje neće biti predrasuda. Ljudsko bratstvo. Pomislila sam: ‘Je li moguće da oni imaju ono što sam tražila sve ove godine?’ Izgledali su kao ono što su tvrdili da jesu — kao braća. Nisu htjeli prenoćiti na odvojenim mjestima.

Zatim sam nekoliko godina kasnije posjetila jednu svoju zakupnicu za koju sam znala da umire. Zvala se Minnie. Kad sam je upitala što mogu učiniti za nju, rekla je: ‘Čitajte mi, molim vas, iz one tamo plave knjižice.’ Bila je to knjiga Istina koja vodi do vječnog života, koju su raspačavali Jehovini svjedoci. Tako sam joj za svake posjete sve više i više čitala iz plave knjižice. Jednoga dana Minnie je umrla, a kad sam otišla do njenog stana, tamo je bila bjelkinja po imenu Daisy Gerken. Bila je skoro potpuno slijepa. Rekla mi je da je s Minnie proučavala plavu knjižicu. Daisy me upitala ima li tu nešto što bih htjela uzeti. Rekla sam: ‘Jedino njenu Bibliju i plavu knjižicu.’

Znala sam da ću, ukoliko se budem bavila stvarima iz te plave knjige, morati napustiti sve aktivnosti u korist moje braće. Ne bih mogla ni opisati što sam sve radila, a za što sam držala da je vrijedno. Organizirala sam sindikat službenika u vlakovima. Kroz borbe na sudu izborila sam civilna prava za neke od njih. Ponekad sam istovremeno organizirala demonstracije u nekoliko dijelova grada. Morala sam se pobrinuti da moji ljudi ne krše zakon, a kad su to učinili, morala sam ih izbaviti iz zatvora. Bila sam članica preko deset klubova, no samo onih koji su se bavili građanskim pravima.

Zato sam mislila da se ne bih smjela brinuti o onome što dolazi nakon smrti. Moja braća danas trpe! Imala sam mnogo ljudi u NAACP-u, uključujući i sekretaricu bjelkinju. Od 1937. do 1959. služila sam kao potpredsjednica NAACP-a za St. Paul, a od 1959. do 1962. kao njegova predsjednica. Okupila sam četiri države u konferenciju i služila tamo kako bi se NAACP-u konačno omogućilo da u St. Paulu održi svoj nacionalni kongres. Mnogo bitaka na putu, a svaka je priča za sebe. Prije no što sam se 1962, u dobi od 70 godina, povukla u mirovinu, posjetila sam predsjednika Johna F. Kennedya. U to sam vrijeme, nažalost, bila toliko zaokupljena težnjom za pravdom na svoj način da nisam htjela iskoristiti priliku da upoznam Božji način.

Konačno pronalazim jedini put do društvene pravde

Daisy Gerken i ja uvijek smo ostale u kontaktu putem telefona i ona mi je dolazila u posjet svake godine. Nedugo nakon što sam otišla u Tucson, Arizona, istekla je moja pretplata na Kulu stražaru. Bol u koljenu ograničila mi je kretanje, pa sam tako, kad je Jehovina svjedokinja Adele Semonian došla u posjet, srećom bila kod kuće. Počele smo zajedno proučavati Bibliju. Konačno mi je istina u potpunosti doprla do svijesti. Shvatila sam da ne mogu riješiti sve probleme svoje braće i uistinu ih ‘izjednačiti’. Problem je bio veći od g. Neelyja. Veći od Juga. Veći od Sjedinjenih Država. Zapravo, veći od ovog svijeta.

To je univerzalno pitanje. Tko ima pravo vladati svijetom? Je li to čovjek? Božji neprijatelj Sotona? Ili je to Stvoriteljevo pravo? Njegovo, naravno! Kad se jednom razriješi ovo pitanje, nestat će znakova društvene nepravde protiv kojih sam se borila čitavog svog života. I bez obzira na to što sam učinila za crnce ili za bijelce, mi i dalje starimo i umiremo. Bog će Zemlju učiniti rajem s društvenom pravdom za sve. Bila sam oduševljena izgledom vječnog života, brigom za biljke i životinje te ljubavlju prema svom bližnjem kao prema samome sebi — čime će se ispuniti Božji prvobitni naum pri stvaranju čovjeka i žene ovdje na Zemlji (Psalam 37:9-11, 29; Izaija 45:18). Također sam bila oduševljena kad sam saznala da ne moram ići na nebo i živjeti na mlijeku i medu ili umrijeti od gladi!

Žalim zbog nekih stvari, prvenstveno što sam većinu svog života provela tražeći pravdu iz krivog izvora. Voljela bih da sam Bogu dala snagu svoje mladosti. Ustvari, mislila sam da to činim pomažući drugim ljudima. Još uvijek pomažem, ali sada to činim ukazujući ljudima na nadu Božjeg Kraljevstva pod Kristom Isusom, jedinim imenom koje je dano pod nebom po kojem se možemo spasiti (Matej 12:21; 24:14; Otkrivenje 21:3-5). Moj je otac znao reći dok bi mi pokazivao šaku: ‘Ako držiš šaku ovako čvrsto stegnutu, onda ništa ne ulazi u nju niti ne izlazi iz nje.’ Želim otvoriti svoju šaku da bih pružila pomoć drugima.

U dobi od 87 godina krštena sam kao Jehovina svjedokinja. Sada ne mogu usporiti jer imam još malo vremena. Još uvijek sam aktivna, ali ne kao prije. U posljednje dvije godine izostala sam možda samo s dva skupštinska sastanka. Moram naučiti sve što mogu kako bih bila u stanju poučiti svoju obitelj koliko najbolje mogu kad uskrsnu. Uz pomoć Adele, mjesečno idem u službu propovijedanja između 20 i 30 sati.

Dakle, ove stvari koje sam ispričala najznačajniji su događaji iz mog života. Ne bih vam mogla sve ispričati, jer bismo inače tjednima sjedili ovdje na panju i samo pričali.”

Upravo je tada velika vodena zmija iskliznula van preko panja, a Addie je povikala: “Odakle je došla ta zmija?” Zgrabila je svoj štap za pecanje i konopac s ribom koju je ulovila i otišla. Razgovor je bio završen. (Reporteru “Probudite se”! ispričala Addie Clinton Few. Ubrzo nakon ovog razgovora, Addie je umrla u dobi od 97 godina.)