Ni čarobnjaci ni bogovi

ISPRIČALA MERCY UWASI, NIGERIJA

ZAPOČELO me boljeti jednog sunčanog zapadnoafričkog poslijepodneva u ožujku 1992. Otišla sam sa svojom obitelji na našu parcelu zemlje kako bismo vadili manioku. Dok smo bili tamo, bol u mom trbuhu postajala je sve jača. Dok smo došli do kuće, bol je postala strahovita. Povraćala sam; teško sam disala. Iako mi je bol otežavala hodanje ili stajanje, mama me uspjela smjestiti u taksi, koji je zatim pojurio prema obližnjoj općoj bolnici.

Liječnik u bolnici koji je bio na raspolaganju slučajno je bio čovjek kojem sam jednom svjedočila o biblijskoj nadi. Dotaknuo mi je trbuh; bio je nadut. Upitao je da li sam imala krvarenje i majka je odgovorila da imam menstruaciju.

“Vaša kćerka je u petom mjesecu trudnoće”, rekao je liječnik. “Razlog zbog kojeg krvari jest to što je pokušala abortus.”

Majka se suprotstavila: “Ne doktore! Nije ona takva djevojka.”

“Nemojte pričati. Djevojke danas varaju svoje roditelje. Ona je trudna.”

Onda sam ja progovorila. Rekla sam da sam Jehovin svjedok i da sam odrasla u kršćanskom kućanstvu te da mi moja na Bibliji školovana savjest ne bi dopustila da se upustim u nemoralni čin.

Kao odgovor na to, liječnik je rekao majci: “Gospođo, ostavimo religiju po strani i budimo realni. Kažem vam da je ova djevojka u petom mjesecu trudnoće.”

“Diži se”, rekla mi je majka. “Idemo u drugu bolnicu.” Kad smo izišli iz zgrade, sjela sam na travu, plačući od jakog bola. Majka me brzo odvezla kući i ispričala ocu što je rekao liječnik.

Odlučili su odvesti me u veću i moderniju bolnicu, kliniku. Na putu do tamo, molila sam se Jehovi da me spasi kako ljudi ne bi ružili njegovo sveto ime, govoreći da sam umrla od posljedica neželjene trudnoće. Rekla sam da bi, u slučaju da umrem, onaj liječnik rekao Jehovinim svjedocima koji bi mu došli propovijedati: ‘Nije li jedna od vaših nedavno došla ovdje trudna?’ Također sam se molila za to da se mogu još jednom vratiti kod tog liječnika i svjedočiti mu.

“Još uvijek je nevina!”

U većoj bolnici, ponovo je izbila ista prepirka kao i u prvoj bolnici; liječnici su smatrali da sam trudna. Bol je bila užasna. Plakala sam. Jedan od liječnika grubo mi je rekao: “To vi djevojke uvijek radite. Ostanete trudne, a onda počnete vikati.”

Napravili su neke testove. U međuvremenu su započeli s pitanjima. “Jeste li udani?”

“Ne”, rekla sam.

“Koliko imate godina?”

“Osamnaest.”

“Sa koliko ste mladića spavali?”

“Nisam spavala ni s jednim.”

Tada je stariji liječnik počeo vikati: “Što kažete? Kažete li mi vi to da imate 18 godina i da ni s kim niste imali spolne odnose?” Još jednom, kao i u prvoj bolnici, objasnila sam svoj kršćanski stav. Zatim me upitao jesam li Jehovin svjedok. Odgovorila sam potvrdno. Nakon toga više nije postavio niti jedno pitanje.

Testovi su pokazali da nisam trudna. Majka je čula kako je jedan od liječnika rekao drugima: “Još uvijek je nevina!” Liječnici su se ispričali, rekavši: “Ne možete nas kriviti zbog toga što smo tako razmišljali. Svakodnevno doživljavamo takve stvari s djevojkama.” Međutim, ta je kušnja bila tek početak mojih iskušenja.

‘Primit ćete krv’

Ultrazvučni test pokazao je veliku izraslinu na jednom od mojih jajovoda, veličine malog grejpfruta. Bila je potrebna operacija.

Bez oklijevanja, rekla sam im da neću primiti transfuziju krvi iako pristajem na alternativne tekućine. Inzistirali su na tome da je krv neophodna.

Jedan od studenata medicine predbacio mi je, rekavši: “To što kažete je upravo ono što je jedan od vaših članova govorio prije nekog vremena. No, kad mu se stanje pogoršalo, prihvatio je transfuziju krvi.”

“Sa mnom je drugačije”, odgovorila sam, “jer je moje da da, a moje ne ne. Nikada neću kompromitirati svoju besprijekornost.”

Kasnije su tri liječnika došla do mog kreveta i ispitivala me o mom stavu protiv krvi. Objasnila sam da Biblija kaže kako se kršćani trebaju ‘uzdržavati (...) od krvi’ (Djela apostolska 15:20, St).

“Ali nećete je primiti kroz usta”, naveli su kao opravdanje. “Primit ćete je kroz žilu.”

Rekla sam da je svejedno primila je kroz usta ili kroz žilu, to je ista stvar.

U subotu, 14. ožujka, tjedan dana nakon što su bolovi započeli, pregledao me glavni kirurg. On je trebao izvršiti moju operaciju. Dotada se oteklina proširila sve do mojeg prsnog koša.

Upitao me: “Jesu li vas obavijestili da ćete morati primiti krv?”

“Rekli su mi to, doktore, no neću primiti krv”, odgovorila sam.

“Da vam nešto kažem”, nastavio je on. “Primit ćete krv. Ako je ne primite, umrijet ćete. U ponedjeljak kad dođem, ako krv za vas ne bude bila pripremljena, neću izvršiti operaciju. Nema krvi, nema operacije.”

Tada je ugledao knjigu pored mog kreveta i upitao: “Je li to vaša Biblija?” Rekla sam da nije; bio je to moj primjerak knjige Najveći čovjek koji je ikad živioa. Rekao je da bih trebala upotrijebiti knjigu kako bih se molila da ne umrem. Objasnila sam da mi ne čitamo molitve iz knjiga. Kadgod imamo problem, molimo se Jehovi iz svog srca.

U toku sljedeća dva dana, liječnici i medicinske sestre neprestano su dolazili kako bi me prisilili da se podvrgnem transfuziji krvi. Govorili su mi kako sam premlada da umrem. “Primi krv i živi!” govorili su.

“Jehova je na mojoj strani”

Tijekom tog mučnog vremena čitala sam Psalam 118, koji djelomično kaže: “Iz mučnih okolnosti pozvao sam Jah; Jah je odgovorio i stavio me u prostrano mjesto. Jehova je na mojoj strani; neću se bojati. Što mi može učiniti zemaljski čovjek?” (Psalam 118:5, 6, NW).

Nakon što sam meditirala o ovim recima, moja vjera u Jehovu bila je ojačana. Tog su jutra u bolnicu došli moji roditelji. Pokazala sam im taj psalam i njihova je vjera također bila ojačana.

U međuvremenu, majka i otac ne samo da su podupirali moju odluku da ne primim krv već su se i molili za mene. Članovi moje skupštine neprestano su se molili za mene i hrabrili me iz Pisama.

“Nismo mi čarobnjaci”

U ponedjeljak ujutro, 16. ožujka, na dan kad je po rasporedu trebala biti operacija, jedan od liječnika došao je u moju sobu i ugledao me kako držim svoju Medicinsku uputu, koja objašnjava moj stav po pitanju transfuzije krvi. Rekao je: “Što je to? Da li uistinu mislite ono što ste govorili?”

“Da, neću primiti krv.”

“Pa”, rekao je, “to znači da ćemo otkazati vašu operaciju. Nema operacije.”

Tada je iz moje sobe telefonirao mojoj majci, koja je rekla: “Dovoljno je odrasla da sama za sebe odlučuje. Ne mogu donijeti odluku umjesto nje. Ona kaže da joj njena biblijski školovana savjest ne dopušta da primi krv.”

Nato je bacio moj karton na stol i izletio iz sobe. Sljedećih pet sati ništa više nismo čuli. Imala sam bolove i nisam mogla jesti. A u blizini nije bilo niti jedne druge bolnice.

A onda su, na moje iznenađenje, dovezli kolica na kojima su me odvezli u operacionu dvoranu, tako opremljenu da i drugi koji nisu u timu kirurgâ mogu promatrati. Stiskala sam svoju karticu “Ne primam krv”. Na putu do operacione dvorane ugledala sam kirurške instrumente zajedno s vrećicama krvi. Počela sam, plačući iz sve snage, govoriti da neću primiti krv. Jedna od medicinskih sestara rekla je da moram baciti karticu na pod. Rekla je da je ne mogu ponijeti u operacionu dvoranu. Rekla sam da neću ući bez kartice te da je želim pokazati glavnom kirurgu. Tada mi je sestra istrgnula karticu iz ruke i odnijela je u dvoranu te pokazala kirurgu. Istog trenutka, glavni kirurg i pet drugih liječnika, odjeveni u kiruršku odjeću, izišli su i došli do mene.

Glavni kirurg je bio bijesan. Pozvao je moju majku, pokazao na moj trbuh i rekao joj: “Slušajte gospođo. Ne znamo što ćemo naći u njoj. Ako budemo morali puno rezati, doći će do jakog krvarenja. Želite li da umre uslijed iskrvarenja?”

Majka mu je odgovorila: “Doktore, znam da će Jehova biti s djevojkom. A bit će i s vama. Samo učinite najbolje što možete, a ostalo prepustite Jehovi.”

Tada je doktor rekao: “Nismo mi čarobnjaci ili travari. Mi radimo onako kako smo naučili. Ne mogu izvršiti ovu operaciju bez krvi.”

Majka ga je još jednom zamolila da jednostavno učini najbolje što može. Konačno, pristao je da operira bez krvi. Upitao me da li se bojim. Odvratila sam: “Ne bojim se smrti. Znam da je Jehova sa mnom.”

“Nastavite služiti svome Bogu”

Operacija je izvršena u roku od sat vremena. Otvorili su me i s lakoćom otklonili tumor, ostavljajući bolničko osoblje zadivljenim.

Kasnije je jedan od liječnika rekao majci da navečer studenti medicine razgovaraju o mom slučaju u svojim sobama. Sada kad majka ili ja odemo u tu bolnicu, naročito se ljubazno ophode s nama.

Dva dana nakon moje operacije, kirurg je ušao u moju bolesničku sobu, upitao me kako sam, a zatim rekao: “Trebate nastaviti služiti svome Bogu. On vam je uistinu pomogao.”

[Bilješka]