Od hipija autostopista do misionara u Južnoj Americi

GODINE 1974. putovao sam autostopom za Birmingham, u Engleskoj, sa svojom djevojkom Francuskinjom. Dvojica Jehovinih svjedoka prošla su pored nas vozeći se kući s posla, a jedan od njih, John Hyatt, osvrnuo se za nama, i razmišljajući naglas rekao je svom suputniku: “Kako ljudi poput ovih uopće upoznaju istinu o Bogu?” Naravno, o tome sam tek kasnije doznao. Pa ipak, nisu nam stali; a ne biste ni vi. Izgledao sam kao tipični hipi.

No, da krenem od početka. Rođen sam 1948. u Richmondu (Virginia, Sjedinjene Države). Prva stvar koju pamtim jest da sam imao pet godina i da nisam mogao hodati. Bolovao sam od dječje paralize. Majka me u kadi kupala na nosiljci. Srećom, nakon četiri ili pet tjedana ozdravio sam uz pomoć svojih roditelja i liječnika. Ponovo sam mogao hodati.

Naša obitelj bila je tipično južnjačka — konzervativna i južnobaptističke vjeroispovijesti. Roditelji su od nas djece — dvojice braće, moje sestre i mene — zahtijevali da idemo u crkvu sve do 18. godine. Sa 18 godina napustili smo crkvu. Krstio sam se sa sedam godina na vjerskom zboru Billya Grahama. Ozbiljno sam shvatio svoje krštenje; nisam to učinio u emocionalnom zanosu. Jasno se sjećam da sam predao svoj život Bogu, iako zapravo nisam znao tko je on.

Roditelji su nas naučili moralnosti, poštivanju autoriteta i poštivanju Biblije. Ti rani nazori utjecali su na odluke koje sam donosio čitavog svog života. Sve do današnjeg dana zahvalan sam za taj roditeljski odgoj.

Sjećam se kako sam u šestom razredu razmatrao svjetsku situaciju i mislio: ‘Ovo se ne može tako nastaviti.’ Već sam tada smatrao da politički sistemi ne mogu opstati.

U tinejdžerskim godinama obolio sam od skolioze, abnormalnog zakrivljenja kralježnice, koju je možda uzrokovala ranija dječja paraliza. Postao sam pokusni kunić, dok su mi liječnici zatvorili tijelo od vrata do bokova u korzet, koji je sličan egzoskeletu.

Nije to baš bio stil koji bih odabrao. Izgledao sam kao kip koji hoda. Ostala djeca u školi bila su ljubazna, no lekcija koju sam naučio dok sam nosio ovu napravu pretposljednje godine u srednjoj školi bila je: Pomiri se s onim što ne možeš izmijeniti!

Od mene se očekivalo da idem na fakultet, pa sam stoga i krenuo. Diplomirao sam 1970. Šezdesetih je godina hipi pokret bio u punom zamahu, a nemoral i droge bile su stvar svakodnevice. Radio sam čitavo vrijeme školovanja, a uredski posao zahtijevao je da imam kratku kosu i nosim odijelo. Međutim, privlačio me neovisan duh i nekonformizam mojih prijatelja. I oni su osjećali gađenje prema ovom sistemu baš kao i ja. Nosio sam traperice ispod haljine za promociju.

Obrazovanje se nije pokazalo kao izvor zadovoljstva. Promatrajući svog bogatog strica, uvjerio sam se da ni novac nije rješenje. On nije bio nimalo sretniji od siromašnih ljudi. U čemu je bio smisao? Tako sam se povukao, pustio dugu kosu i krenuo u potragu za pravim smislom života.

Putovao sam Evropom s Eurail kartom i podignutim palcem. Namjeravao sam autostopom proputovati svijet. Možda ću negdje naći odgovore. U ruksaku sam nosio dva para traperica, tri košulje i Bibliju.

Dok sam sjedio u kafićima, ispijajući pivo i čitajući Bibliju, postavljao bih pitanja ljudima oko sebe a dobivao sam svakojake odgovore. Istraživao sam, promatrao, pipkajući tražio — a što? Nisam znao.

U Londonu su “Božja djeca” privukla moju pažnju. No, kao i kod svih mladih hipija, njihova poruka bila je nezrela — ljubav koja ne pravi razlike. Nisam u tome pronašao odgovore.

Prilikom razgledavanja jedne prekrasne anglikanske crkve, prijašnje katoličke katedrale, doživio sam šok. Upitao sam župnika koji je vodio razgledavanje zbog čega je postao svećenikom. Podignuo je ruku i protrljao palac i prste kao znak da je osoba sklona novcu! Bio sam potpuno shrvan! Kakvo licemjerstvo! Sit svega, sakupio sam svu svoju vjersku literaturu i spalio je.

U rujnu 1973. ponovo sam putovao, s podignutim palcem — do Liverpoola da vidim Beatlese i čujem njihovu muziku. Gordon Marler me povezao sa sobom. Biblija je postala tema našeg razgovora, budući da smo je obojica čitali, pa smo tako razgovarali o poznatim tekstovima.

Kasnije sam preko Gordona upoznao istinu. Ostali smo u vezi putem pisama, a u proljeće 1974. pisao mi je da studira Bibliju s Jehovinim svjedocima. Ime Jehovini svjedoci nije mi ništa govorilo, jer u Richmondu nikad nisam došao u kontakt s njima. Nekoliko mjeseci kasnije dobio sam pismo u kojem je bio poziv: “Dođi k meni na biblijski studij.” Napisao je da ima studij u srijedu navečer. Stoga sam u srijedu ujutro ponovo podignuo palac. Prisustvo moje djevojke Francuskinje pomoglo nam je da dobijemo prijevoz.

Otišli smo s Gordonom na njegov biblijski studij. Ispostavilo se da je naš domaćin John Hyatt, čovjek koji je ranije prošao pored nas u autu i pitao se: ‘Kako ljudi poput ovih uopće upoznaju istinu o Bogu?’ Kad smo se upoznali uskliknuo je: “O, par hipija s ceste, Jenkiji!”

Tako je započeo moj studij. Kao posljedica čitanja Biblije, imao sam mnoga pitanja. Nije bilo dovoljno vremena da dobijem odgovore, budući da je rano sljedećeg jutra trebao početi veliki kongres Svjedoka. John mi je dao knjigu Istina koja vodi do vječnog života, rekao mi da odaberem poglavlje, pripremim sva pitanja i ponovo dođem sljedeće srijede. Pozvao me na kongres u nedjelju. Zadivili su me uredni i ljubazni ljudi. Moju djevojku to nije zanimalo. Kada sam joj rekao da više volim Boga nego nju, napustila me.

U srijedu sam ponovo došao do Johna, odabravši poglavlje o Isusu Kristu. Imao sam posebna pitanja o ponašanju između spolova i o Danijelovom proročanstvu o 70 sedmica godinâ. John je bio punovremeni evangelizator, koji je odlično poznavao Bibliju. Rekao mi je kako je biblijsko gledište da su spolni odnosi ograničeni na vjenčane osobe i objasnio mi Danijelovo proročanstvo o 70 sedmica. Sve mi je nejasne pojedinosti na koje sam naišao čitajući Bibliju dobro objasnio i međusobno povezao. U dva sata ujutro rekao sam: “Ovo je istina.” Namjeravao sam spavati u parku, kao što sam to prije često činio, ali John se nije složio i zadržao me da spavam na podu u dnevnoj sobi.

Izgleda da je bilo mudro što je tako postupio, jer je te noći grupa skinheadsa u pijanom stanju stvarala nered u dizalu. Radi svog izgleda sigurno bih postao žrtvom nasilnog batinanja.

Kako sam napredovao u proučavanju, utvrdio sam da sam kao dijete imao pravo. Ovaj sustav ne može još dugo potrajati. On ide u zaborav. Sam Bog će ispraviti stvari putem svoje vladavine, Kraljevstva za koje sam molio, no nikada nisam razumio (Danijel 2:44; Matej 6:9, 10). Dobio sam podršku u svojoj mržnji prema licemjerstvu. Ni Isus ga nije odobravao (Matej, 23. poglavlje). Pipkajući sam tragao za Bogom, a on mi je dopustio da ga nađem (Djela apostolska 17:27).

Razgovarao sam o ovoj istini sa svakim koga bih upoznao. Želio sam odmah otići kući i prenijeti ovu spoznaju svojoj obitelji. Došavši u Richmond, upravo sam to i učinio.

Također sam telefonirao u Kraljevsku dvoranu. Na telefon se javio brat Herbert Lohwasser. Radio je na novoj dvorani, pripremajući je za svečano otvorenje. Rekao sam mu da želim biblijski studij. On me obavijestio o velikom sastanku sljedećeg dana na koji su pozvani svi građani da čuju biblijsku pouku. Otišao sam.

Bio sam vrlo upadljiv, i moj je izgled odavao da sam gost-posjetitelj. Mladi neoženjeni pionir po imenu Mike Bowles predstavio se i pozvao me da sjednem pored njega u prvi red. Kasnije je mnoštvom brujalo pitanje: “Tko je ona djevojka s lijepom dugom kosom što sjedi pored Mikea Bowlesa?” To sam bio ja!

Nakon trećeg studija odrezao sam kosu i promijenio način odijevanja. Moja vanjština počela je odgovarati mojoj nutrini. U listopadu sam se uključio u Teokratsku školu propovijedanja, a u studenom sam započeo sa službom propovijedanja. Uskoro sam s drugima vodio biblijske studije. U ožujku 1975. ponovo sam se krstio, ovoga puta u znak svog predanja Jehovi, Bogu kojeg sam konačno upoznao.

Započeo sam s punovremenom službom, poput onih koji su mi toliko pomogli. Bruklinski Betel, svjetska centrala Jehovinih svjedoka, postao je moj dom u svibnju 1976. Imao sam dva posla, upravljanje dizalom i isporučivanje pošte. Oba posla pružala su mi prednost da svakodnevno razgovaram s duhovnom braćom.

Nakon dvije godine vratio sam se kući u Virginiu i neko vrijeme bio u punovremenoj službi. Kasnije sam postao starješina u skupštini. Služba mi je pričinjavala zadovoljstvo, ali u sebi sam imao neki osjećaj nemira. Stalno sam mislio: “Sigurno bih mogao više činiti u službi Bogu.” Misionarska služba? Da li je to možda odgovor? Ispunio sam molbu za Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower i primljen sam na misionarsko obrazovanje u zimski razred 1983.

Prije promocije objavljeno je misionarsko područje koje mi je dodijeljeno: Kolumbija, Južna Amerika. Ponovo sam putovao, no ovaj put nisam se služio palcem.

Prva stanica bila je podružnica Watch Towera u Santa Feu de Bogotí, gdje sam tri mjeseca intenzivno učio španjolski. Potom sam premješten u misionarski dom u Medellín, gdje se učilo španjolski šest dana u tjednu, četiri sata dnevno.

Početak propovijedanja na novom jeziku bio je nezaboravan. U početku sam krenuo kucajući na vrata sasvim sam, dok me sestra koja govori španjolski promatrala na udaljenosti s koje me mogla čuti. Jednoj sam ženi ponudio naše kršćanske časopise za 30 pesosa. Izgledala je srdito i zalupila je vrata! Vrativši se sestri, dobio sam objašnjenje. “Pazi na izgovor”, rekla je. “Rekao si besos, a ne pesos.” Zatražio sam od žene 30 poljubaca!

Kolumbija je divna zemlja. Ljudi su njena najveća draž. Srdačni su i jednostavniji od ljudi u industrijski razvijenijim društvima. Stoga je i poučavanje Biblije drugačije. Kolumbijci povoljno reagiraju na priče, usporedbe i iskustva iz života bez zamršenih pojedinosti. Više su se prilagodili svakodnevnom životu. Ovdje su ljudi bliski jedni s drugima. Osjećajni su i puni razumijevanja. Moje slušateljstvo je poput onog kome se Isus obraćao, ljudi zemlje; to me potiče da pokušam tijesno oponašati Isusa u načinu poučavanja. Ovi me ljudi podsjećaju na Efežanima 3:19 (St), gdje Pavao govori o ‘ljubavi Kristovoj koja nadilazi spoznaju’.

Godine 1989. dobio sam novi zadatak, kao pokrajinski nadglednik. To znači da svakog tjedna putujem u drugu skupštinu Jehovinih svjedoka, stanujući kod njih, odlazeći s njima u potragu od vrata do vrata za onima koji žele upoznati Boga, držeći govore u Kraljevskoj dvorani te prateći mjesnu braću i sestre na biblijske studije.

Jehova me nastavlja poučavati i ispravljati na mnoge načine. Jedan događaj posebno mi je ostao u sjećanju. Trebao sam služiti u skupštini Mosquera, izvan Bogote, pa su braća kao i obično napravila pripreme za moj boravak kod jedne obitelji — sestre, njenog supruga koji nije u vjeri i dvoje djece.

Po dolasku sam zapravo našao jednosobnu kuću s nekakvim stiješnjenim kutkom u kome su se nalazili kreveti na kat, a on je od ostatka kuće bio odvojen samo zavjesom. Pokazali su mi taj kut, a kad su mi rekli da odaberem svoj krevet, odabrao sam donji. Bio je utorak. Dok sam oko 21.30 ležao čitajući Bibliju, ušlo je dvoje djece i hop, hop, već su bili na gornjem krevetu.

Navirale su mi misli. ‘O, ne! Potrebno mi je više privatnosti od ovog. Što ja, čovjek naviknut da imam vlastitu sobu (ili barem vlastiti privatni kutak u parku), uopće radim ovdje?’ Odlučio sam da ću prilikom sljedeće posjete svakako zatražiti drugi smještaj i otišao sam na spavanje. Svake noći ponavljala se ista stvar. No, u četvrtak, dok sam čitao, jedna je mala glava provirila s gornjeg kreveta. Bio je to devetogodišnjak Andrés. “Brate Fleet”, pozvao me, “spavaš li?” Moj odgovor bio je kratko ne. Još jedno pitanje. “Brate Fleet, jesi li se već pomolio?” Još jedno ne.

Tada me Andrés upitao: “Kada se budeš molio, smijem li sići da se i za mene pomoliš?” To me je dirnulo. Moj stav se izmijenio. Ustvari, moj stav o čitavom posjetu se promijenio. Ovdje se nalazio mali ‘sirotan’ koji je želio da se muškarac pomoli s njim. Ja sam bio taj muškarac. Pomolio sam se s njim. Odsjeo sam kod ove obitelji i za vrijeme sljedećeg posjeta. Mali Andrés mi je pomogao da se manje usredotočim na vlastite potrebe, a više na osobne potrebe braće. Počeo sam tražiti ‘sirote’ — one koji su pipkajući tragali za Bogom, baš kao i ja dok sam bio dijete (Psalam 10:14). Andrésov otac sada prisustvuje sastancima u Kraljevskoj dvorani i pridružio nam se u službi propovijedanja.

Otkako sam došao u Kolumbiju, broj obožavatelja Jehove porastao je sa 22 000 na 55 000. Više me ne muči onaj osjećaj nemira da bih trebao više činiti. Zadovoljstvo mi je biti u ovoj lijepoj zemlji. Uvijek ću biti zahvalan milosrdnom Bogu koji je pogledao kroz moj vanjski izgled hipija i vidio osobu koja se bori da pronađe pravog Boga, čije je ime Jehova. (Ispričao Richard Fleet.)

[Slika na stranici 19]

Richard 1973.

[Slika na stranici 21]

Richard Fleet, misionar u Južnoj Americi