Smisaon život unatoč izoliranosti
RODILA sam se u siječnju 1927. kao šesto od ukupno sedmero djece jedne siromašne katoličke obitelji u Málagi (Španjolska). Od 1936. do 1939. španjolski građanski rat pustošio je našu zemlju pa smo se morali sklanjati pred bombama i hraniti se na točkice. Ipak sam kao dijete bila sretna, rado sam pjevala i voljela biti u društvu.
No, jedne sam se stvari ipak bojala — mogućnosti gorenja u paklenoj vatri. Kako bih prigušila taj strah, ušla sam sa 12 godina u samostan. Tamo sam skoro tri godine prala mramorno stubište, molila se, pa opet prala, no ipak sam imala osjećaj da mi nešto nedostaje. Zato sam bila sretna kad sam 1941. mogla napustiti samostan.
Nekoliko godina kasnije sprijateljila sam se s jednom pjevačicom koja je smatrala da bih ja svojim glasom mogla zarađivati novac, i hrabrila me da uzimam satove pjevanja i da se naučim svirati klavir. Nakon što je 1945. završio drugi svjetski rat otišla sam u Maroko, gdje sam počela nastupati u noćnim barovima u Casablanci i Tangeru. To je za tinejdžerku bio uzbudljiv život. No, nakon svake predstave išla sam u crkvu i molila djevicu Mariju da mi oprosti, nadajući se da ću se na taj način izbaviti od paklene vatre.
Nakon što sam devet godina radila u noćnim barovima, upoznala sam Amerikanca Jacka Abernathya. On je u to vrijeme radio u Maroku za jedno američko građevinsko poduzeće. Iste smo se godine vjenčali, a ja sam prestala nastupati. Ubrzo nakon toga preselili smo se u Sevillu (Španjolska), gdje smo živjeli do 1960. Zatim smo se preselili u grad Lodi (California, SAD) — bila je to selidba koja je dovela do još jedne promjene u mom životu.
Stjecanje spoznaje o Jehovi
Godine 1961. posjetile su nas dvije Jehovine svjedokinje i ostavile nam časopise Kula stražara i Probudite se! Kasnije su mi ponudile biblijski studij, na što sam i pristala. Tako sam stekla spoznaju o pravom Bogu, Jehovi, koji je naš nebeski Otac pun ljubavi (Psalam 83:18). Kakvo je samo olakšanje bilo saznati da ne postoji vatreni pakao, već da umjesto toga imamo izgled da ćemo vječno živjeti u raju na Zemlji! (Psalam 37:9-11, 29; Otkrivenje 21:3, 4).
I moja sestra Paquita, koja je stanovala nedaleko od nas, počela je proučavati. Ja sam ranije pušila i voljela zabave. I kako li sam nagla bila! No, promijenila sam se, a 17. listopada 1962. krstile smo se Paquita i ja u Sacramentu (California), simbolizirajući tako svoje predanje za Jehovinu službu.
Preko Španjolske za Tajland
Građevinsko poduzeće za koje je moj muž radio premjestilo ga je nedugo nakon toga za Tajland, a ja sam ga pratila. Usput sam posjetila Španjolsku, gdje sam mogla sa drugim članovima svoje obitelji razgovarati o svojoj vjeri. Moja je šogorica Pura reagirala povoljno i postala Svjedokinjom.
U to je vrijeme djelo Jehovinih svjedoka u Španjolskoj bilo zabranjeno. Ipak smo prisustvovale tajnom sastanku u jednoj sobi u kojoj se nalazio samo stol bez stolica. Svih 20 prisutnih je stajalo. Kakva razlika u usporedbi s našim sastancima u Californii! Kad sam vidjela kako moji zemljaci riskiraju svoju slobodu da bi se sastali, shvatila sam važnost kršćanskih sastanaka, i to je bila pravovremena pouka prije mog odlaska u Bangkok (Tajland).
Kad smo stigli u Bangkok Jack mi je rekao: “Ako te ikada uhvatim kako propovijedaš, napustit ću te.” Sljedećeg je dana otputovao da bi nadgledavao posao na gradilištu u seoskom području, a ja sam ostala sama u užurbanom Bangkoku sa služavkom s kojom se nisam mogla sporazumjeti. Zaposlila sam se tako što sam uvijek iznova proučavala svoju biblijsku literaturu.
Jednog dana u rujnu 1963, kad sam se vraćala kući, primijetila sam na stepenicama ispred kuće nepoznat par cipela. Čekala me gospođa s kovrčasto plavom kosom. “Što mogu učiniti za vas?”, upitala sam je.
“Ja zastupam Watch Tower Society“, rekla je.
Uzbuđeno sam poskočila, zagrlila je i poljubila. Eva Hiebert bila je misionarka iz Kanade. Od tog je dana redovito dolazila autobusom k meni, iako je svaki put morala dva do tri puta presjedati. Ja sam se bojala vožnje autobusom u kojem su ljudi bili zbijeni kao sardine u konzervi, no nije bilo drugog prijevoza. Eva je rekla: “Nikad nećeš služiti Jehovi ako ne uđeš u te autobuse.” Zato smo vježbale kako se autobusom dolazi na sastanke.
Oklijevala sam s propovijedanjem jer nisam znala jezik. Grčevito sam se držala uz Evu, kao malo dijete. “Tako ne možeš služiti Jehovi”, rekla je.
“Ali ja ne znam jezik”, jadikovala sam.
Eva mi je dala deset časopisa u ruku i otišla, ostavivši me samu usred tržnice. Bojažljivo sam pristupila nekoj Kineskinji, pokazala joj časopise, a ona ih je uzela!
“Eva, podijelila sam svih deset časopisa”, rekla sam kasnije uz zadovoljan osmijeh. Ona je odgovorila: “Jehova voli ljude poput tebe. Samo nastavi.” To sam i učinila, naučivši na tajskom uzvratiti pozdrav i, u skladu s mjesnim običajem, sjedjeti na podu. Naučila sam i orijentirati se. A kako je reagirao moj muž? Jednog dana kad je Jack, koji se pomirio s mojom vjerom, imao goste, rekao im je: “Razgledajte s Pepitom grad. Ona pozna teren jer ide propovijedati.”
Za Australiju
Evino me ljubazno, ali odlučno školovanje pripremilo da ostanem aktivna u Jehovinoj službi i tijekom sljedećeg radnog zadatka mog muža u sjeverozapadnoj Australiji. Doputovali smo tamo sredinom 1965, i stanovali u radničkom kampu usred pustinje gdje je Jackovo poduzeće postavljalo željezničku prugu. Hrana se dostavljala avionom, a bilo je jako vruće — preko 40 stupnjeva celzija. U kampu je živjela 21 obitelj iz Sjeverne Amerike kojima sam se počela obraćati s porukom Kraljevstva. Kasnije, kad je rad na željezničkoj pruzi uznapredovao, preselili smo se još dalje u pustinju, gdje je samoća bila još veća.
Prethodno sam pisala podružnici Jehovinih svjedoka u Australiji, i kako sam se samo radovala kad sam dobila pismo u kojem je pisalo: “Primi naše srdačne pozdrave (...). U sljedećim mjesecima ćemo na tebe misliti i moliti se za tebe!” Takva su me pisma od Jehovine organizacije hrabrila kroz sve te godine koje sam sa svojim mužem putovala na njegove radne zadatke u udaljena područja Zemlje. Pomogla su mi prebroditi vremena usamljenosti i hrabrila me da ne prestanem propovijedati, iako sam često bila jako daleko od svih ostalih Svjedoka.
Podružnica u Australiji učinila je pripreme da me u kampu na jedan tjedan posjeti bračni par Svjedoka. U službi smo našli zainteresiranu ženu koja je stanovala podaleko, tako da sam, kako bih je posjetila, dva puta tjedno pješačila kroz područje koje je vrvjelo zmijama i gušterima. Na putu sam pjevala kraljevsku pjesmu: “Stojmo uz Jehovu! On radost je sva! Ne ostavlja nikad; s njim hodimo sad!” Proučavale smo 11 mjeseci.
Zatim sam se, nakon oko godinu dana boravka u Melbournu, preselila sa suprugom u kamp nedaleko od rudničkog grada Porta Hedlanda, u sjeverozapadnoj Australiji. Pet dana nakon našeg dolaska došli su nam gosti. Podružnica je obavijestila Svjedoke o mom mjestu boravka. Kad su otišli nastavila sam sama sa sobom održavati sastanke, Skupštinski studij knjige, Teokratsku školu propovijedanja, Službeni sastanak i Studij Kule stražare. Nakon što sam otpjevala pjesmu i pomolila se, odgovarala sam na pitanja i zaključila pjesmom i molitvom. Brojanje prisutnih nije predstavljalo problem — uvijek je bio jedan prisutan. No, taj me tjedni raspored sastanaka održavao duhovno živom tijekom mnogih godina u kojima sam izolirano služila Jehovi.
Na Bougainville
Godine 1969, nakon što smo se četiri godine znojili u Australiji, moj je suprug dobio zadatak da radi kao poslovođa na izgradnji ceste do rudnika bakra u vlažnim brdima otoka Bougainville. Jedne večeri netko je pokucao na vrata. Jack je otvorio. “To je Svjedok sa svojom ženom i četvero djece”, rekao je. Oni su stanovali na obali. Jednom tjedno sam ih posjećivala i prisustvovala studiju Kule stražare koji se održavao u mjesnoj školi.
Drugom su me prilikom posjetila tri Svjedoka iz Papue Nove Gvineje. Moj je suprug ponosno rekao svojim kolegama: “Gdje god moja supruga dođe, već je čekaju njeni prijatelji Svjedoci.”
Za Afriku
Godine 1972. preselili smo se u Alžir (Sjeverna Afrika), gdje je Jackovo poduzeće u pustinji gradilo sistem navodnjavanja. To je trebao biti četverogodišnji projekt. Pisala sam podružnici Jehovinih svjedoka u Francuskoj radi djela propovijedanja i ona mi je odgovorila: ‘Budi oprezna. Naše je djelo tamo zabranjeno.’ Podružnica mi je pomogla da se povežem s dvije neaktivne Svjedokinje i zajedno smo osnovale studijsku grupicu.
Onda se razboljela Cecilia, moja susjeda u radničkom kampu. Svaki sam je dan posjećivala u bolnici, donosila joj juhu i spremala krevet. Kad se vratila kući, nastavila sam obavljati različite poslove za nju, a razgovarala sam s njom i o nadi Kraljevstva. To je dovelo do biblijskog studija i Cecilia je nakon osam mjeseci rekla: “Želim se krstiti.” Ali gdje, i tko bi je mogao krstiti?
Dobila sam pismo iz podružnice u Francuskoj da jedan Svjedok, imenom François, dolazi na kratak odmor u Alžir. Ako bismo ga mogli prebaciti u naše pustinjsko selo i vratiti ga opet na vrijeme na aerodrom, mogao bi obaviti krštenje. No, nije mogao ostati duže od 24 sata.
Čim je François doputovao, brzo smo ga automobilom prevezli u pustinju. Te je večeri u Cecilijinom domu izvadio mali komadić papira iz svog džepa na košulji i održao lijep govor. Rano ujutro, 18. svibnja 1974, krstio je Ceciliu u mojoj kadi, a zatim je opet odletio.
Krajem 1975. izbio je u Alžiru rat, pa smo Jack i ja morali odmah napustiti zemlju. Posjetila sam svoje rođake u Španjolskoj. Godine 1976. počela sam pakirati stvari za Jackov sljedeći zadatak — radnički kamp u kišnoj prašumi Surinama (Južna Amerika).
U Južnoj Americi
Kamp na jugozapadu Surinama bio je okružen bujnom vegetacijom. Galamljive papige i radoznali majmuni gledali su sa stabala dolje na 15 novopridošlih obitelji, od kojih sam većinu poznavala sa prijašnjih radnih zadataka. Šest mjeseci kasnije doputovalo je još radničkih obitelji, među njima i Cecilia koja se krstila u Alžiru — partnerica za službu propovijedanja!
Kad se približavao 23. ožujka 1978, pitale smo se kako ćemo proslaviti Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti. Budući da nismo imale prijevoz za glavni grad Paramaribo, planirale smo održati je kod mene kući. Upravitelj kampa nam je dozvolio da fotokopiramo posljednju stranicu Kule stražare koja je najavljivala Spomen-svečanost i te smo kopije podijelile u kampu od kuće do kuće. Bila je prisutna 21 osoba! Cecilia je održala govor a ja sam čitala biblijske retke. Te smo se večeri, iako izolirane, osjećale ujedinjene s Jehovinom svijetom raširenom organizacijom.
U međuvremenu nam je podružnica Jehovinih svjedoka iz Surinama poslala pomoć — mladi bračni par misionara u starom landroveru. Prije nego su došli počela sam se osjećati pomalo beskorisnom u kampu, no misionari su me uvjeravali: “Pepita, ti si iz nekog razloga ovdje.” Tada nisam bila baš uvjerena u to, no ubrzo sam shvatila što su mislili.
Jednog dana, za vrijeme posjeta misionara, izviđali smo novootvorenu neasfaltiranu cestu te smo bili oduševljeni kad smo, oko 50 kilometara od našeg kampa, našli nekoliko indijanskih sela. Nakon što smo nekoliko dana propovijedali tim prijaznim Arawak Indijancima, uspostaviti smo mnogo biblijskih studija. Kad su misionari otputovali, počele smo Cecilia i ja dvaput tjedno posjećivati ove prijazne seljane.
Ustale bismo u četiri sata ujutro, te smo u sedam počele s prvim biblijskim studijem. Oko pet sati poslijepodne vraćale smo se kući. Dvije smo godine svaki tjedan vodile 30 biblijskih studija. Ubrzo su me djeca u selu zvala tetica Biblija! Mnogi su se konačno krstili i, kad se godinama kasnije u tom selu održavao pokrajinski sastanak, prisustvovale su 182 osobe. Zaista, kao što su moji dragi prijatelji misionari rekli, bile smo iz nekog razloga u džungli!
Za Papuu Novu Gvineju
Godine 1980. napustili smo Surinam i sljedeće smo godine bili poslani na Papuu Novu Gvineju. Nakon šest ugodnih mjeseci sa Svjedocima u glavnom gradu Port Moresbyu, prebacio me helikopter u moj sljedeći dom — kamp visoko u brdima gdje je Jackovo poduzeće uređivalo rudnik zlata. Tamo nije bilo nikakvih cesta. Ljudi, oprema i hrana dovažali su se zračnim putem. To je bilo najusamljenije mjesto na kojem sam ikada stanovala. Opet sam se pitala, gdje mogu naći ljude kojima bih propovijedala.
Ljudi u našem kampu poznavali su me otprije i nitko nije želio slušati. Međutim, otprilike u to je vrijeme poduzeće otvorilo trgovinu mješovite robe. Žene iz udaljenih mjesta dolazile su kupovati. Ubrzo sam postala stalnom mušterijom. Je li se to isplatilo?
Jednog dana počela sam razgovarati s nekom Papuankom. Rekla mi je da je učiteljica. “O, i ja sam učiteljica”, odgovorila sam.
“Zaista?” upitala je.
“Da, ja poučavam Bibliju.” Odmah je pristala na ponudu da sa mnom proučava Bibliju. Kasnije je još mušterija trgovine pristalo na proučavanje. Naselje blizu rudnika zlata donijelo je sedam biblijskih studija — uistinu duhovni rudnik zlata!
Nakon što smo tri godine proveli na tom otoku u Tihom oceanu, novi nas je posao vodio na otok Grenadu u Karipskom moru. No, godinu i pol kasnije morao se moj suprug iz zdravstvenih razloga vratiti u Sjedinjene Države, gdje smo se nastanili u Boiseu (Idaho).
Surađivanje sa skupštinom
Nakon što sam sve te godine živjela odvojeno od svoje kršćanske braće i sestara, sada sam se morala naučiti surađivati s drugima. Međutim, kršćanski starješine i drugi strpljivo su mi pomagali. Danas se radujem što mogu pohađati sastanke i voditi biblijske studije u ovom dijelu Zemlje.
Međutim, ponekad, kad sjedim u nekom mirnom kutku i pomislim kako sam trčala za Evom u živahnom Bangkoku ili pjevala kraljevsku pjesmu dok sam pješačila pustinjskom cestom u Australiji ili propovijedala poniznim Indijancima u kišnoj prašumi u Surinamu, nasmiješim se i oči mi se napune suzama zahvalnosti za pažnju koja mi je pružena tijekom svih tih godina u kojima sam služila Jehovi na osami. (Ispričala Josefa “Pepita” Abernathy).
[Slika na stranici 15]
Prilikom pjevanja sa Španjolcima s kojima sam u Melbourneu proučavala Bibliju
[Slike na stranici 16]
U Papui Novoj Gvineji pomogla sam mnogima da upoznaju Jehovu
Poučavanje iz Riječi Božje u Surinamu
[Slika na stranici 17]
Danas surađujem sa skupštinom u Idahu