Istraživanje svemira — što nosi budućnost?
SLOMOM sovjetskog komunističkog carstva iz svemirske utrke ispala je većina nadmetanja. Neki znanstvenici sada su bez svoje prvobitne motivacije — pobijediti nekoga. Umjesto natjecanja, ruski i američki svemirski znanstvenici govore o suradnji, o udruživanju svoje spoznaje i vještine. No, još uvijek postoje ciljevi koje treba postići i pitanja na koja treba odgovoriti. Jedno pitanje koje mnogi postavljaju glasi: Kakve su koristi za čovječanstvo od svih tih ogromnih napora i troškova da se istraži svemir?
Publikacija koju je izdala NASA kaže da je tokom razdoblja od posljednja tri desetljeća “obavljeno više od 300 lansiranja [letjelica bez ljudske posade] za programe od istraživanja Sunčevog sustava preko poboljšanog prognoziranja vremena i globalnih komunikacija do studija Zemljinih bogatstava”. Jesu li rezultati opravdali ogromne količine novca koji je pretočen u te programe? NASA izjavljuje da su oni “više nego nadoknadili nacionalno ulaganje u vremenu, novcu i tehničkom razvoju”. NASA dalje opravdava trošak govoreći: “Oko 130 000 Amerikanaca zaposleno je zbog svemirskog programa koji provodi istraživanje kako bi se poboljšali materijali i boje otporni na vatru, manji i trajniji radio-aparati i televizori, tvrđe plastične mase, jača ljepila, sistemi elektronskog promatranja za bolničke pacijente, poboljšana kompjuterska tehnologija, kao i druga područja istraživanja.”
Jedna druga periferna korist svemirskog programa jest detaljnije kartografiranje Zemljine površine, čak i ispod Zemljine površine. Drugi let shuttlea uključivao je eksperiment koji je “koristio relativno primitivan optički rekorder”. “Pretpostavljalo se da će to biti jednostavno geološko mjerenje uz upotrebu radara za imaginiranje tla” (Prescription for Disaster, od J. J. Trentoa). No to se neočekivano isplatilo. “Kad se brod vratio i slike (...) obrađene, otkrivene su ceste i ulice drevnog grada zakopanog u pijesku Sahare. Otkrivena je izgubljena civilizacija.” Osim toga, postoji još jedna korist koja utječe na sve nas.
Kakvo će biti vrijeme?
Svakodnevna vremenska prognoza, s kartama i vizualnim pomagalima, nešto je što većina ljudi koja ima televizor uzima kao samo po sebi razumljivo. Ipak, kako to mijenja našu sposobnost da radimo planove za svaki dan! Hoće li biti nevrijeme ili će padati kiša ili snijeg, obično ćete znati satima unaprijed — zahvaljujući vremenskim satelitima tamo gore u orbiti Zemlje.
U posljednjih 30 godina, meteorološki sateliti prenose informacije o Zemljinom vremenu. Publikacija koju je izdala NASA navodi: “Ti sateliti ne samo da omogućavaju bolje razumijevanje naše okoline, nego pomažu i zaštititi nas od njenih opasnosti.” Nadalje primjećuje da je 1969. uragan pogodio obalu zaljeva rijeke Mississippi, prouzročivši štetu u vrijednosti od 1,4 milijarde američkih dolara. “Ipak, zahvaljujući prognozi vremenskog satelita, samo je 256 ljudi izgubilo život, a većina njih mogla se spasiti da su poslušali rana upozorenja da se evakuira područje.” Sigurno je da bi se te koristi mogle primijeniti na druge dijelove Zemlje koji redovito trpe od smrtonosnih posljedica monsuna i oluja.
Svemirski znanstvenici nisu samo zainteresirani za popratne koristi za stanovnike Zemlje. Njihovi ciljevi idu mnogo dalje. Dakle, što u istraživanju svemira nosi budućnost?
Izazov svemirskih stanica
Ono što mnogi svemirski znanstvenici vide kao neophodnu potrebu jest prava, funkcionirajuća svemirska stanica. NASA je proračunala da će do godine 2000. biti potrebno 30 milijardi američkih dolara za svemirsku stanicu Freedom koja se gradi. Budući da se stanica planira već nekoliko godina, već je, prema NASA-inom izvoru, potrošeno 9 milijardi američkih dolara. No, kako stručnjaci mogu postaviti svoju svemirsku stanicu u orbitu? Izračunalo se da će američki shuttle morati izvesti najmanje 17 letova sa ljudskom posadom da bi odnio stanicu Freedom komad po komad onamo gore. To znači vrlo skupu operaciju za koju je potrebno mnogo vremena. Što bi moglo biti rješenje?
Neki su predložili da Rusi i Amerikanci udruže snage i upotrijebe snažne ruske rakete Energia kako bi odnijeli stanicu Freedom. Energia, koju je Serge Schmemann, pisac u New York Timesu, opisao kao “leteći neboder od 20 katova”, mogla bi ubrzati američki projekt svemirske stanice. Rusi trebaju američke dolare, a ovo bi im bila prilika za malo kapitalističke poslovnosti. U.S.News & World Report navodi: “Šest Energia bez ljudske posade moglo bi postaviti cijelu svemirsku stanicu, jeftino i bez riskiranja ljudskog života.”
Naravno, Sjedinjene Države i Ruska Federacija nisu jedine nacije uključene u istraživanje svemira. Između ostalih inicijativa, Evropska svemirska agencija, preko francuskog društva Arianespace, stvara skupe rakete za lansiranje komercijalnih satelita. I Japan poseže za zvijezdama, i “do kraja ovog stoljeća, Japan planira postati prva azijska nacija koja će uspostaviti trajnu ljudsku prisutnost u svemiru”, prema nedavnoj informaciji objavljenoj u Asiaweeku. Prvi službeni japanski astronaut, Mamoru Mohri, na rasporedu je za sedmodnevnu misiju iz Cape Canaverala na Floridi 1992. Isti izvještaj kaže da je “misija važan preludij za planove Japana da doprinese [američkoj] svemirskoj stanici Freedom”. Ovaj projekt imat će i suradnju evropskih i kanadskih svemirskih znanstvenika.
Naseljavanje planetâ
Još jedna ambicija rasplamsava maštu mnogih — želja da se nasele i eksploatiraju drugi planeti. George Henry Elias, u svojoj knjizi Breakout Into Space—Mission for a Generation, piše: “Izgradnja interplanetarne civilizacije neophodna je za preživljavanje naše vrste. (...) Mi ljudi sada zauzimamo cijeli planet, i vrijeme je da krenemo u potragu za većim životnim prostorom. Prazan Sunčev sustav nas čeka.” Njegovi su neposredni uzdasi usmjereni na planet Mars.
Osoba koja odlučno smatra da bi čovjek trebao ići na Mars jest Michael Collins, bivši astronaut koji je 1966. godine pilotirao Geminijem 10 i komandnim modulom Apolla 11, koji je odveo čovjeka na Mjesec. U svojoj knjizi Mission to Mars, on kaže: “Mars izgleda prijateljski, pristupačno, čak i nastanjivo.”
Bruce Murray, dugogodišnji upravitelj Laboratorija za mlazni pogon u Pasadeni, snažno zastupa udruženu američko-rusku pustolovinu na Mars. Kao suutemeljitelj Planetarnog društva, nedavno je potaknuo inicijativu “Na Mars (...) zajedno”. On kaže: “Mars je planet budućnosti. On će biti područje aktivnosti za pustolovne pripadnike budućih generacija.”
Marshall Brement, bivši ambasador Sjedinjenih Država na Islandu, piše: “Dvije zemlje mogu mnogo naučiti jedna drugu na tom području [svemira]. Sovjetski svemirski program sa ljudskom posadom najbolji je; sovjetski kozmonauti drže sve vremenske rekorde u orbiti. (...) Obavezivanja obiju nacija da zajednički uspostave stanicu na Mjesecu, da oplove Veneru i da se spuste na Mars mogla bi imati veliku znanstvenu vrijednost.”
Planetarno društvo, koje kao utemeljitelja uključuje astronoma sa Sveučilišta Cornell Carla Sagana, objavilo je “Deklaraciju o Marsu”, u kojoj stoji: “Mars je svijet odmah do nas, najbliži planet na koji se ljudski istraživači mogu sigurno spustiti. (...) Mars je riznica znanstvenih informacija — važnih za proučavanje samog Marsa ali i za moguće osvjetljavanje podrijetla života i očuvanja Zemljina okoliša.” Znanstvenici su radoznali u pogledu misterija porijekla života. Jednostavan odgovor Biblije njih ne zadovoljava: “Dostojan si, Jehova, ti Bože naš, primiti slavu i čast i silu, jer si ti sve stvorio, i uslijed tvoje volje sve postoji i stvoreno je” (Otkrivenje 4:11 New World Translation; Rimljanima 3:3, 4,).
Problemi s kojima se treba suočiti
Međutim, Murray, zajedno s drugim znanstvenicima, shvaća neke od problema takvih interplanetarnih letova na velike udaljenosti. Naprimjer, astro/kozmonautima bi trebalo oko godinu dana interplanetarnog leta da dođu na Mars. Dakle, za kružno putovanje bile bi potrebne najmanje dvije godine, ne računajući vrijeme provedeno na Marsu. Posljedice bestežinskog stanja još se ne razumiju u potpunosti. NASA-ina publikacija navodi: “Među njima [posljedicama bestežinskog stanja] su gubitak nekih minerala iz kostiju; atrofija mišića kad ih se ne upotrebljava; sindrom svemirske adaptacije, oblik bolesti kretanja karakterističan samo za svemirske letove.”
Za sada nijedan čovjek nije tako dugo razdoblje proveo u bestežinskom stanju. Međutim, ruski kozmonauti kreću se prema tome. Dana 25. ožujka 1992, nakon deset mjeseci u svemiru na ruskoj svemirskoj stanici MIR, 33-godišnji Sergej Krikalev vratio se na Zemlju. Bio je malo ošamućen kad je podignut iz kapsule za povratak, no pokazao je da čovjek može preživjeti duga razdoblja u bestežinskom stanju. A bestežinsko stanje nije jedini problem s kojim se astro/kozmonauti moraju suočiti, kao što su otkrili Rusi.
Kad stavite grupu ljudi u zatvoreni prostor na bilo koje vrijeme, na kraju ćete imati psihološke probleme i probleme s osobnostima. Knjiga Time-Lifea Outbound, u seriji Voyage Through the Universe, navodi: “Razine razdražljivosti sklone su porastu svakim tjednom misije. Tokom [sovjetskih] misija Saljut, kontrolori na Zemlji primijetili su da su kozmonauti postajali vrlo razdražljivi onim što su smatrali glupim pitanjima. (...) Tokom produžene misije Grečka i Romanenka iz 1977, kontrolori na Zemlji uspostavili su i ‘grupe za psihološku podršku’ kako bi promatrale mentalno zdravlje kozmonauta.” Grečko je rekao: “Nadmetanje unutar posade jedna je od najštetnijih stvari, naročito ako svaki počne dokazivati da je on najbolji.” Dodao je da u svemiru “nemate psihološke ventile. Tamo je to mnogo opasnije”.
Dakle, bilo kakvo dugotrajno interplanetarno putovanje bit će situacija koja zahtijeva vještinu i taktičnost, s obzirom na sve znanstvene, mehaničke i psihološke faktore koji su uključeni. Podnošenje jedan drugoga nije lako ljudima ovdje na Zemlji; koliko li je teže u granicama svemirske letjelice. (Usporedi Kološanima 3:12-14.)
Hoće li čovjek ikada dosegnuti planete?
Slavni američki filmovi Zvjezdane staze milijunima su otvorili apetit za svemirska putovanja. Kakvi su budući izgledi za istraživanja drugih planeta pomoću brodova s ljudskom posadom? Postoje dvije perspektive koje se moraju uzeti u obzir — ljudska i božanska. Konačno, Biblija kaže da je Jehova ‘Tvorac neba i zemlje. S obzirom na nebesa, Jehovi nebesa pripadaju, ali zemlju je dao sinovima čovječjim’ (Psalam 115:15, 16; 1. Mojsijeva 1:1, NW).
Već smo vidjeli da su mnogi znanstvenici optimisti u pogledu sposobnosti ljudi da dopru do Marsa i nasele se na njemu. Ljudska znatiželja i žudnja za spoznajom nesumnjivo će nastaviti poticati muškarce i žene da proširuju granice otkrića. Jedna od svrha Svemirskog teleskopa Hubble je, prema NASA-inom biltenu, “tražiti druge svjetove, druge galaktike i prve početke samog svemira”. NASA također navodi: “Izgled za svemirske aktivnosti u 21. stoljeću uzbudljiv je i izazovan. Možemo unaprijed vidjeti takva važna dostignuća kao što su industrije koje djeluju u orbiti, Mjesečeve baze i ekspedicije s ljudima na Mars. Sada kad je svemirska granica prijeđena, nema vraćanja.”
Što se može reći s biblijske točke gledišta? Istina, Bog je rekao čovjeku da se ‘namnoži i napuni zemlju’ (1. Mojsijeva 1:28). U isto vrijeme dana mu je inteligencija i nezasitna želja da zna više o onome što ga okružuje, uključujući biosferu, stratosferu i dalje. U te stvari koje ga okružuju uključen je naš sićušan Sunčev sustav i zvijezde izvan njega. Tako je kralj David bio nadahnut da napiše prije oko tri tisuće godina: “Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti — pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?” (Psalam 8:4, 5, Stvarnost).
Teleskop Hubble nedavno je prenio sliku divovske galaktike M87. Opisana je kao kuglica svjetlosti koja se sastoji od dva bilijuna zvijezda! Možete li zamisliti tu brojku? Koliko je udaljena M87? Pedeset i dva milijuna svjetlosnih godina od Zemlje — “relativno blizu u odnosu na omjere intergalaktičkih udaljenosti!” Budimo iskreni, čovjek i Zemlja tako su beskonačno maleni u usporedbi sa nezamislivom golemošću univerzalnog svemira! Ono što Jehova radi i što će uraditi u cijelom tom beskrajnom svemiru izvan je našeg sadašnjeg shvaćanja. Bez obzira na čovjekove ambicije prema svemiru, na našem je planetu postavljeno sporno pitanje koje najprije mora biti riješeno Božjom intervencijom (Otkrivenje 16:14-16).
Sporno pitanje koje se treba riješiti
Sporno pitanje je izbor između vladavine Boga i vladavine Sotone. To je razlog zašto Jehovini svjedoci diljem svijeta objavljuju da Bog ubrzo mora poduzeti akciju da očisti Zemlju od zla, pokvarenosti, ubojstva, nasilja i rata (Marko 13:10; 2. Korinćanima 4:4).
Astronauti koji su pogledali dolje prema našoj Zemlji s udaljenosti od stotina kilometara vani u svemiru divili su se ljepoti ovog planetarnog dragulja. Gledana s visine, Zemlja ne pokazuje političke granice koje dijele i razdvajaju. To je samo jedan divan, globalni dom za ljudsku obitelj. Ipak, ovdje imamo svijet pun pohlepe, zavisti, laži, iskorištavanja, nepravde, terora, straha, zločina i nasilja. Što čovječanstvu treba da bi ga se urazumilo?
Biblija pokazuje da će Jehova Bog, Tvorac i Vlasnik Zemlje, ubrzo poduzeti akciju protiv neobuzdanih i nepokornih stanovnika ovog planeta. Samo će stvarno krotki biti ostavljeni da naslijede Zemlju. Tek tada ćemo moći vidjeti koje daljnje namjere Bog ima na umu za poslušnu ljudsku obitelj (Psalam 37:11, 29; Otkrivenje 11:18; 16:14-16).
[Okvir na stranici 14]
Spašavanje satelita
NASA je u svibnju ove godine povukla uspješan potez kad su tri astronauta sa space shuttlea Endeavor tokom svemirske šetnje ljudskom snagom pokrenuli svojeglav komunikacijski satelit težak 4 080 kilograma. Doveli su ga u prostor za teret gdje mu je stavljena nova buster raketa. Satelit je zatim ispaljen u visoku orbitu prije nego bude spušten na svoju radnu poziciju 35 900 kilometara iznad Zemlje.
[Slike na stranici 15]
1. Umjetnikov crtež projektirane svemirske stanice “Freedom”;
2. Bestežinsko stanje je problem s kojim se suočavaju interplanetarni putnici;
3. Zemlja viđena s Mjeseca;
4. Venera;
5. Mars
[Zahvala]
Fotografije 1-4, NASA photo; 5 Fotografija NASA/JPL