Izmjena misli između liječnika i pacijenta — ključ uspjeha

POČETKOM 1980-ih bilo je očito da će biti potrebno poduzeti odvažne korake kako bi se postigla bolja izmjena misli između Jehovinih svjedoka i liječnika. Zato je Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka odobrilo program koji bi unapređivao suradnju s liječnicima i bolnicama.

Predstavnici svjetske centrale Jehovinih svjedoka u New Yorku posjetili su mnoge velike bolnice tog grada. Osoblje bolnica je to vrlo cijenilo i tako je položen temelj za suradnju umjesto sukoba. Zatim su predstavnici održali seminare u velikim gradovima po čitavoj državi. Obilježje tih seminara je bilo da su predstavnici poveli mjesne propovjednike Jehovinih svjedoka na sastanke u medicinske centre na tom području, tako da su ti propovjednici bili školovani da bi nastavili s programom. U Chicagu, Illinois, SAD, sastali su se s izdavačem medicinskog časopisa Journal of the American Medical Association. Rezultat je bio poziv da se napiše članak o tome kako liječnici mogu surađivati s Jehovinim svjedocima.a

S vremenom je omogućeno obučavanje i pismena uputstva u većoj mjeri tako da su i Jehovini svjedoci u drugim zemljama mogli početi sa sličnim programima.b Primjerice, nakon što je bio održan seminar u Kanadi, uspostavljeni su i obučeni Odbori za kontaktiranje s bolnicama (tamo kasnije nazvani Odbori za medicinsko kontaktiranje). Svaki je odbor sastavljen od kršćanskih starješina koji su spremni i sposobni razgovarati s liječnicima, socijalnim radnicima i bolničkim osobljem.

Omogućeni su sastanci s ministrima zdravlja pokrajina, direktorima medicinskih i bolničkih udruženja kao i s drugim utjecajnim osobama na području zdravstva. Ti su sastanci omogućili da medicinska zajednica postane pristupačnijom prema interesima Jehovinih svjedoka. Tako je bio položen čvrst temelj za kasnije razgovore.

Izvor brze pomoći

Već se odavno uviđa da su točne informacije od velike pomoći pri ublažavanju mogućih sukoba između iskrenih kršćana i liječnika koji se oslanjaju na liječenje pomoću krvi. Početkom 1960-ih godina počeo se u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka sastavljati popis liječnika koji su spremni na suradnju. Bili su to liječnici koji su se dobro upoznali s medicinskim alternativama transfuziji krvi. Ako kasnije mjesni liječnik ili bolnica nisu htjeli preuzeti neki slučaj, odbor je mogao dobiti imena drugih liječnika. Pacijent je tada mogao biti predan drugom liječničkom timu.

Druga mogućnost bila je da su se Odbori za kontaktiranje s bolnicama mogli pobrinuti za telefonski razgovor mjesnog kirurga s njegovim iskusnim kolegama. Ponekad je takav neposredan telefonski razgovor omogućio liječnicima da promijene način liječenja bez nepotrebne opasnosti za pacijenta. Dakle, služeći kao veza između pacijenta i liječnika, ti su Odbori postali stručni u ublažavanju napetosti pacijenta a i liječnika, kad je izgledalo da će biti potrebna krv.

Dokaz djelotvornosti

Sonya je bila bistra, trinaestogodišnja djevojka kad je početkom 1989. saznala da ispod jednog oka ima rak. Kirurg je objasnio Sonyi i njenim roditeljima da je operacija neophodno potrebna. Budući da je tumor brzo rastao, operacija se nije smjela odgađati. Nakon toga bi vjerojatno bila potrebna kemoterapija. Liječnica je rekla da će roditelji morati pristati na transfuziju krvi. No, obitelj nije mogla pristati zbog svog religioznog uvjerenja. Sposobna liječnica, koja je bila odgovorna da brine za Sonyu, bila je spremna odstraniti tumor s pouzdanjem da to može učiniti bez transfuzije krvi. Međutim, zbog uobičajenog načina postupanja, u toj bolnici nije mogla naći anesteziologa koji bi surađivao s njom.

Jonathan je najstariji sin Michaela i Valerie. Krajem 1989, kad je imao 16 godina, obavijestili su ih liječnici da Jonathan ima vrlo veliku izraslinu na slezeni. Liječnici su bili zabrinuti zbog operacije bez krvi, no hrabro su je izvršili uvažavajući religiozni stav obitelji. Nakon toga su nastale ozbiljne komplikacije. Jonathanov je krvni pritisak opasno opao, a njegova se krvna slika pogoršala. Kod druge operacije izgubio je mnogo krvi tako da se njegov hemoglobin smanjio na 5,5, što je otprilike jedna trećina normalne vrijednosti. Internist je protestirao: “Stanje vašeg sina se pogoršava. Ne možemo dalje. Ne dobije li krv, može umrijeti!” Što učiniti?

U oba slučaja, koja su se dogodila u Kanadi, Odbori za kontaktiranje pružili su presudnu pomoć. Jedan Odbor je obećao Sonyinoj obitelji da može pomoći učiniti pripreme za, ako bude potrebno, premještanje u medicinsku ustanovu u drugoj zemlji. No, da li se moglo učiniti nešto kako bi liječnica, koja je već bila upoznata s njenim slučajem, mogla provesti operaciju? U međuvremenu je liječnica tako zavoljela Sonyu da je ponudila surađivati u operacionom timu bez obzira gdje će se izvršiti operacija. Međutim, premještaj nije bio potreban. Članovi Odbora mogli su mjesno medicinsko osoblje uvjeriti da surađuje s liječnicom. Prema riječima liječnice, prvo što je Sonya rekla nakon operacije, koja je trajala osam i pol sati, bilo je zabrinuto pitanje da li su joj protiv njene volje dali krv. Koliko se Sonya radovala kad je saznala da nisu!

U Jonathanovu slučaju, kad je nakon dvije operacije krvna slika opala na 5,5, liječnici su bili uvjereni da je transfuzija krvi potrebna kako bi mu spasili život, te su bili spremni potražiti sudsko rješenje da bi mu silom dali krv. No, Jonathanovom jakom vjerom i osobnim otporom protiv upotrebe krvi stvar se odugovlačila. Jonathan je pričao: “Zgrabio sam doktora (...) za ovratnik, pogledao mu u oči i rekao: ‘Nikakvu krv ni proizvode krvi, MOLIM VAS!’ ” Odbor obučene braće pomogao je učiniti pripreme da bi Jonathan zračnim putem bio premješten u veću medicinsku ustanovu. Kad je stigao tamo, jedan je član Odbora bio u bolnici i već je razgovarao s liječnicima koji su trebali voditi brigu o njemu. Drugi se dan stabilizirao Jonathanov hemoglobin. Njegova se krvna slika stalno poboljšavala i 15 dana nakon prve operacije bio je otpušten.

Očito, s rastućim brojem medicinskog osoblja i socijalnih radnika koji su spremni surađivati s Odborima za kontaktiranje s bolnicama, mogu se i dalje očekivati dobri uspjesi.

[Bilješke]