Indiju smo učinile svojom domovinom

ŠTO je moguće otmjenije, moja sestra i ja smo se spustile na tlo i pokušale sjediti udobno. Pred nas su postavljena dva sjajna lista banane s rižom koja se pušila, različitim jelima od curyja, chutneyima i slatkišima. Nas dvije djevojke, ni tjedan dana u Indiji, već smo bile pozvane na svadbenu svečanost.

Promatrale smo mještane i počele desnom rukom uzimati i prstima jesti, upravo ono što su i drugi radili. Bio je veoma vruć vlažan dan i dok smo sjedeći ispod svadbenog baldahina (krova) jeli ta ljuta jela od curyja, znoj se doslovno slijevao s lica. Iz nosa nam je također curilo zbog mljevenog chilija. Nesumnjivo smo bile zanimljiv prizor! Ipak, ne možemo zaboraviti taj događaj od prije 30 godina, dio našeg upoznavanja s Indijom.

Otada smo dobro upoznale Indiju i ljude koji tamo žive, trudeći se da pri tom ovu zemlju učinimo svojom domovinom. Zbog čega? Ne radi pukog pustolovnog duha, nego zbog određenog cilja. Kao prvo, želimo ispričati kako smo došle u Indiju i što nam je pomoglo da se prilagodimo.

Mladost u Kanadi

Rođene smo u maloj poljoprivrednoj općini Humboldt, Saskatchewan, Kanada. Kad je u 1930-im godinama nastala ekonomska kriza, otac je rekao da moramo napustiti školu i zaposliti se, da bismo pripomogli izdržavanju obitelji. Nas dvije smo doslovno plakale. Naš cilj je bio završiti srednju školu, ali ekonomske potrebe bile su važnije.

Za vrijeme drugog svjetskog rata moja sestra Leona stupila je u kanadsku avijaciju, dok sam ja ostala kod kuće i radila. Redovito sam posjećivala katoličku crkvu i pjevala u zboru. Ali jednom su došli Pentekostalci i dali mi Bibliju, koju sam otada uzimala sa sobom na satove pjevanja. U pauzama sam je čitala. To je doznao svećenik župe i zbog toga je došao kod nas. Rekao je da vršim loš utjecaj na druge i stoga više ne trebam dolaziti na satove pjevanja. Ustvari, rekao je da trebam biti izopćena. Nakon ovog slučaja nikada više nisam otišla u crkvu.

U međuvremenu su nas posjetili Jehovini svjedoci i ostavili razne publikacije koje su se temeljile na Bibliji. Konačno sam započela proučavati sa Svjedocima. Kad je Leona došla na dopust, ispričala sam joj ono što sam naučila. Sjela je sa mnom kod studija i dopalo joj se ono što je čula. Vrativši se u Ottawu, nastavila je studij s tamošnjim Svjedocima dok nije 1945. bila otpuštena iz vojne službe. Obje smo bile među onih 2 602 krštena na teokratskom kongresu Jehovinih svjedoka “Radosni narodi” održanom u Clevelandu, Ohio, 1946.

Odlučivanje o životnom cilju

Godine 1949, Leona i ja preselile smo u Calgary, Alberta, gdje smo susrele mnogo stalnih propovjednika, zvanih pioniri, koji su nas hrabrili da prihvatimo pionirsku službu. Najprije smo bile neodlučne. Smatrale smo da prvo trebamo skupiti nešto novaca. No, putujući nadglednik Jehovinih svjedoka koji je služio u toj pokrajini ohrabrio nas je, tako da smo bez ušteđevine započele pionirsku službu. Odazvale smo se pozivu da kao pioniri služimo u pokrajini Quebec, gdje je djelovanje Jehovinih svjedoka tada bilo zabranjeno.

Budući da nismo imale novaca za vlak, Leona, ja i još dvije mlade djevojke putovale smo autostopom kroz Kanadu do Montreala, Quebec. Nedugo zatim imale smo priliku prisustvovati promociji u Biblijskoj školi Gilead Društva Kula stražara u Sjedinjenim Državama. Bile smo uzbuđene kad smo vidjele toliko mladih muškaraca i žena koji su se pripremili da prihvate misionarski zadatak u nekoj stranoj zemlji. Smjesta smo predale molbe za tu školu.

Nismo ni sanjale da ćemo biti pozvane. Stoga je za nas bilo pravo iznenađenje kad smo dobile poziv za 20. razred, koji je trebao započeti u jesen 1952. Uskoro nam je rečeno da će naš zadatak biti Indija. Počele smo dobivati instrukcije o malojalam jeziku od jedne školske kolegice iz Indije. Naš zadatak u Indiji bio je pomoći što je moguće većem broju ljudi iskrenog srca da upoznaju biblijsku istinu.

Indija postaje našom domovinom

Nakon promocije 1953, nas 13 ukrcalo se na brod. Do Bombaya smo putovali mjesec dana. Prizor tog mnoštva ljudi i prosjaka prilično nas je iznenadio, ali vremenom smo se privikli na te drugačije okolnosti.

Iz Bombaya smo putovali vlakom za Saveznu državu Kerala. Zadatak za nas sedmero bio je Trichur, koji u to vrijeme još nije imao skupštinu Jehovinih svjedoka. Dobili smo misionarski dom, ali nismo imali namještaj, i u početku smo spavali na prostiračima na podu. Naši svakodnevni zadaci uključivali su prekuhavanje bunarske vode da bismo je bez opasnosti pili i grijanje dodatne vode za kupanje. Za sve to, kao i za kuhanje jela, koristili smo petrolejsko kuhalo s jednim plamenikom.

Zahod je bio nešto udaljen od kuće, tamo gdje su se obično zadržavale kobre i druge zmije. Možete zamisliti kako smo se kao mlade djevojke osjećale. Osim toga, bile smo upozorene na tanke zelene zmije koje su ponekad visile s drveća, spremne ugristi neopreznu žrtvu koja je prolazila ispod. Nije ni potrebno spomenuti da smo se noću rijetko usudile izaći van. Kad smo to učinile, tada bismo udarale nogama po tlu i pravile što veću galamu, držeći se daleko od drveća. Da, okolnosti su bile sasvim drukčije. Mi smo ipak zadržale svoj cilj u mislima i tijekom vremena smo se prilagodile. Nikad nismo pomislile otići samo zato jer su okolnosti bile tako teške.

Još istog dana počele smo propovijedati. Odmah nas je okružilo mnoštvo ljudi. Njihova znatiželja nas je toliko istrošila, da smo pobjegle u sigurnost našeg misionarskog doma. No, nakon nekog vremena naučile smo cijeniti taj pravi interes što ga ljudi pokazuju za druge.

Prije nego smo mogle započeti biblijski razgovor, morale smo odgovoriti na pitanja kao što su: ‘Tko su vaši roditelji?’ ‘Zašto ste ovdje?’ ‘Koliko imate godina?’ ‘Tko vas plaća?’ ‘Što jedete?’ ‘Zbog čega niste u braku?’ ‘Zar ne želite djecu?’ Nakon što su nas ljudi ispitali o tim pojedinostima, obično su slušali našu vijest. Što smo bolje razumijevale ljude, to smo se ugodnije osjećale u našoj novoj okolini.

Kerala je doista divno zeleno područje s mnoštvom kokosovih i drugih palmi. Tu se nalaze mnoga široka polja i bilo je tako umirujuće hodati kroz plantaže riže na putu do kuća. Ponekad smo plovile čamcem po malim vodenim kanalima do selâ. Atmosfera je bila vrlo opuštena. Ljudi su doduše bili zaposleni, ali uzimali su vremena da nas saslušaju.

U tom području djelovali su također misionari takozvanog kršćanstva, ali mještani su uskoro uočili razliku između nas i njih. Oni su na mnoge načine učestvovali u društvenim aktivnostima, a ljude su malo, ako su uopće, poučavali o Bibliji. Zatim, suprotno njima, mi nismo stanovale u velikim bungalovima i nismo za vrijeme velike vrućine odlazile u brdske krajeve. Misionari takozvanog kršćanstva su doveli kršćanstvo na zaista loš glas.

U Kerali smo provele skoro osam godina, a nakon toga smo premještene u Bombay, gdje još uvijek služimo. Naravno da je preseljenje u tako veliki prenapučeni grad također iziskivalo prilagođavanje. Ali ovim zadatkom došle smo u kontakt s raznim grupama indijskog naroda.

Odmah na početku upoznale smo dobro našu indijsku braću i sestre. Bili su veoma gostoljubivi, uvijek su nas pozivali k sebi. Obično su imali male kućice, a privatnog života na koji smo navikle tamo nije bilo. Spavale smo u jednoj spavaćoj sobi, u jednom uglu djed, a oko nas djeca na podu. Ipak, ta iskazana ljubav pomogla nam je da se prilagodimo.

Tijekom godina naučile smo da pojam “domovina” nikad ne koristimo za označavanje mjesta odakle potječemo. Umjesto toga, naša domovina je tamo gdje smo dodijeljene da služimo. Umjesto da naglašavamo razlike, naučile smo biti sličnije ljudima oko sebe u ukusima i načinima postupanja.

Nedavno smo putovale iz Bombaya u područje gdje smo prvo dodijeljene, u Keralu. Da li se nešto promijenilo? Pa, kad smo u ono vrijeme stigle u Keralu, u cijeloj državi nije bilo ni 300 Svjedoka, a sada je Oblasnom kongresu kojeg smo posjetile prisustvovalo preko 4 000 osoba. Kakva je radost bila vidjeti da neki s kojima smo prije 30 godina proučavale Bibliju još uvijek vjerno služe Jehovi!

Kad smo 1953. prihvatile misionarsku službu, u Kanadi smo ostavile mnogo naših dragih. No, kako je Isus rekao, ubrzo smo dobile mnogo, mnogo očeva, majki, sestara i braće (Marko 10:28, 30). Budući da smo ovcama sličnim ljudima pomogle upoznati istine Riječi Božje, bile smo blagoslovljene duhovnom djecom. To što nismo izgubile iz vida naš cilj zaista nam je donijelo mnoge nagrade. Ne žalimo kad pogledamo unazad sa zadovoljstvom što smo Indiju učinile svojom domovinom. (Ispričala Tillie Lachmuth.)

[Slike na stranici 15]

Kanal u Kerali

Pravljenje gume