Htio sam se sam uvjeriti

‘Gdje su rukopisi iz kojih je prevedena moja Biblija?’ — često sam se pitao. Kako se može odrediti koliko su oni stari? Kako su sačuvani kroz stoljeća? I možemo li nakon toliko stoljeća biti sigurni u to da oni predstavljaju izvorne biblijske spise? Moja vjera u Bibliju sada je sigurna, no budući da su me navodili na vjerovanje kako je Biblija jedna mudra prevara, pitanja poput ovih uvijek su me zaokupljala. Moja me znatiželja odvela u posjetu nekima od najpoznatijih biblioteka u Evropi onda kad sam tamo putovao. Moja prva posjeta bila je posjeta Rimu, gdje se može pronaći na stotine biblijskih rukopisa.

KAD se nađete iza visokih zidova i prođete stroge mjere sigurnosti tvrđavi sličnog grada Vatikana, dobivate utisak da ulazite u pravu riznicu. Vatikanska biblioteka nalazi se u dvorištu papinske palače, i zato se od posjetitelja traži posebna dozvola za ulazak.

Ovdje se čuva poznati Vatikanski rukopis br. 1209, odnosno Codex Vaticanus, koji se obično označava znakom “B”. On sadrži Hebrejske spise i većinu Kršćanskih grčkih spisa koji datiraju s početka četvrtog stoljeća n. e., manje od 300 godina nakon života apostola. Rukopis je u posjedu vatikanske biblioteke barem od 1481, ali nije bio dostupan znanstvenom svijetu sve do 1889-1890.

Moj prvi utisak bio je taj da je spis iznenađujuće čist i neizblijeđen. Prvobitna tinta je očito izblijedila, a neki je kasniji pisar prepravio svako slovo, i tako je taj kodeks umnogome lišen svoje originalne ljepote. Ovaj vatikanski, kao praktički i svi rukopisi Svetog pisma pisani na grčkom, jest kodeks, tj. knjiga sa stranicama, a ne svitak. Pisan je na tankom pergamentu koji je pripravljen od kože mladih životinja.

‘Kako se može odrediti starost takvih dokumenata?’ htio sam znati. Saznao sam da je ključni činilac stil pisanja. Tajnik biblioteke ljubazno mi je pokazao dva vrlo različita tipa pisanja u rukopisu. Dio od 1. Mojsijeve do poslanice Jevrejima pisan je pismom koje se naziva uncijalnim. To je stil pisanja velikih slova koji se koristio za pisanje knjiga od četvrtog stoljeća pr. n. e. pa sve do osmog ili devetog stoljeća n. e. Nema razmaka među riječima i nema interpunkcije. S druge strane, Otkrivenje (koje nije dio originalnog rukopisa), pisano je minuskulnim pismom, tj. oblikom sličnom kosim slovima, pri čemu su mnoga slova spojena kao u nizu. Taj stil pisanja manjih slova postao je popularan početkom devetog stoljeća n. e.

Znanost koja se bavi proučavanjem starih spisa naziva se paleografija. Međutim, budući da se stil pisanja neke osobe uglavnom ne mijenja tokom njenog života, starost rukopisa ne može se samo na osnovu stila pisanja nikad precizno odrediti, nego ga se smješta unutar razdoblja od 50 godina.

“Smeće” u samostanu

Slijedeća stanica na mom putovanju bila je Engleska. Ovdje se može pronaći najveća zbirka biblijskih rukopisa. Dok sam se penjao stepenicama do grandioznog ulaza u Britanski muzej još su se više povećala moja očekivanja. To je dom poznatog Codexa Sinaiticusa. (Veoma zanimljivu priču o tome kako su neki listovi tog rukopisa pronađeni u košu za smeće u samostanu na Sinaju 1884. godine može se pročitati u časopisu Probudi se! od 8. oktobra 1979, engl.) Ovaj rukopis, zajedno s vatikanskim, predstavlja glavnu osnovu grčkog teksta s kojeg je preveden Novi svijet prijevod Svetog pisma. Pronašao sam ga izloženog odmah uz Codex Alexandrinus.

Stranice Sinaiticusa više su nego dvaput veće od stranica ovog časopisa. Listovi su od finog pergamenta, a na svakoj stranici ima po četiri stupca teksta. Međunarodni simbol za Codex Sinaiticus je prvo slovo hebrejske abecede, ‘a’lef. Također se smatra da potječe iz četvrtog stoljeća n. e, no ipak je nešto mlađi od vatikanskog.

Otkriće rukopisa kao što je Sinaiticus važno je zbog toga što se prije tih pronalazaka moralo prevoditi s mnogo mlađih primjeraka koji su sadržavali mnoge greške koje su nastale prilikom prepisivanja, te čak umetnute odlomke. Na primjer, Codex Sinaiticus i Codex Vaticanus pokazali su da je izvještaj iz Ivana 7:53–8:11 o preljubnici kasnije nadodan, budući da ga nema ni u jednom od tih rukopisa.

Sačuvani od vatre

Na istom izložbenom mjestu nalazi se i Codex Alexandrinus (A), koji potječe iz 400-450 g. n. e. Za mene je to bio najljepše pisani rukopis od svih koje sam vidio. Naziv je dobio po Patrijarhalnoj biblioteci u Aleksandriji u Egiptu, gdje je čuvan sve dok nije ponuđen engleskom kralju Jamesu I, koji je financirao poznati engleski prijevod Biblije iz 1611. Međutim, Codex Alexandrinus nije stigao sve do 1627. godine, što znači mnogo kasnije nego što je taj posao dovršen. Tada je kralj bio Charles I.

U Kraljevskoj biblioteci se nije na njega uvijek dobro pazilo. Godine 1731. skoro je bio uništen. Vatra je izbila u prostoriji ispod one u kojoj je čuvan kodeks. Međutim, neki su očito cijenili vrijednost tog rukopisa, jer “jedan svjedok priča o učenom doktoru Bentleyu koji se u ‘noćnoj košulji i s velikom vlasuljom’ išuljao iz zgrade s Codexom Alexandrinusom pod rukom’”.

U drugoj polovici 19. stoljeća ta su tri velika kodeksa, Vaticanus, Sinaiticus i Alexandrinus, objavljena odvojeno u obliku fotografskih faksimila. Prva dva napisana su u vrijeme kad se fini pergament počelo koristiti kao glavni materijal za proizvodnju knjiga. Izgledalo je nevjerojatnim da bi se moglo pronaći išta starije, obzirom na krhku prirodu papirusa — materijala za pisanje koji je korišten u ranijim stoljećima. No, tada se, 1931. godine, iznenada pojavilo 11 vrlo starih rukopisa na papirusu.

Dragocjenosti u Irskoj

U stambenoj četvrti Dublina, među divnim zelenim vrtovima kakve stvara jedino hladna i vlažna irska klima, nalazi se muzej i knjižnica američkog kolekcionara Chestera Beattyja. Budući da je bio zainteresiran za stare rukopise, nabavio je nešto što je predstavljalo najvažniji biblijski pronalazak nakon otkrića Codexa Sinaiticusa. To je očigledno bila zbirka knjiga jedne kršćanske zajednice iz Egipta iz četvrtog stoljeća. Pronađena je “na mjestu jedne drevne crkve pokraj Nila”.

Papirus je sasvim drugačiji od pergamenta. Načinjen je od biljke papirus koja raste u vodama Nila u području delte. Njega se do polovine četvrtog stoljeća mnogo više upotrebljavalo nego pergament.

Ako posjetite Dublin, bit ćete u mogućnosti vidjeti izložen dio velike zbirke papirusnih rukopisa. Jedan od njih, koga se označava sa P⁴⁵, iako je jako oštećen, sadrži dijelove četiri evanđelja i Djela apostolskih. Starost mu se procjenjuje na početak trećeg stoljeća n. e.

Iz trećeg stoljeća je i P⁴⁷, koji se sastoji od deset stranica kodeksa Otkrivenja, ili Apokalipse. Zanimljiv je i P⁴⁶, koji datira negdje iz 200. g. n. e. To je kodeks koji sadrži devet Pavlovih pisama. Zapazio sam da je pismo Jevrejima, koje je smješteno iza pisma Rimljanima, uključeno među Pavlova pisma. Ta činjenica pokazuje da je pismo Jevrejima, koje ne sadrži Pavlovo ime, bilo prihvaćeno kao njegovo, što je činjenica koju opovrgavaju neki današnji kritičari.

Uočljiva karakteristika svih grčkih rukopisa koje sam do sada vidio je ta da ni jedan ne sadrži Božje ime Jehova. Zašto ga onda sadrži Novi svijet prijevod, ako su ti tekstovi najstariji i najpouzdaniji? Na to pitanje djelomično odgovaraju dijelovi rukopisa koji su prvi puta proučeni u Cambridgeu u Engleskoj.

Božje ime otkriveno

Kako sam uživao u posjeti Cambridgeu, gdje su trijemovi starih koledža uokvireni lukovima tužnih vrba! U taj centar učenosti prenesen je veći dio sadržaja genize iz Kaira. Geniza je bila prostorija u sinagogi u kojoj su Židovi čuvali stare spise.

U Kairu je vladala praznovjerna predodžba da otrovna zmija čuva ulaz u genizu, spremna da napadne eventualne kolekcionare, i to je pomoglo da se sačuva njen sadržaj sve dok dr. Solomon Schechter nije 1898. dobio dozvolu da njen sadržaj prenese u Cambridge. Pronađeni su spisi koji su se nakupili u razdoblju od skoro tisuću godina. Jedan knjižničar mi je pokazao fotografiju rukopisa kako su izgledali kad su stigli. Bili su nagurani u kutije za čaj poput nekih otpadaka.

Među njima je pronađen i jedan veoma značajan palimpsest, odnosno ponovno iskorišteni svitak. “Palimpsest” znači “ponovo ostrugan”, a odnosi se na spis s kojeg je prvobitni napis uklonjen pranjem ili struganjem, tako da se skupi materijal za pisanje može ponovo iskoristiti. Često se ipak može razabrati što je prvobitno bilo zapisano.

U ovom slučaju, ispod jednog kasnijeg spisa pronađen je dio Hebrejskih spisa kojeg je na grčki preveo Akvila, židovski prozelit koji je živio u drugom stoljeću n. e. Bio sam oduševljen kad sam na nekoliko mjesta u grčkom tekstu opazio Jehovino ime napisano starim hebrejskim slovima. To pokazuje da je u drugom stoljeću n. e. Jehovino ime na hebrejskom još uvijek pisano u grčkim rukopisima. Stoga nema razloga sumnjati da su ga i Isusovi učenici upotrebljavali dok su pisali Kršćanske grčke spise pod božanskim nadahnućem.

Pokojni izučavatelj biblijskih tekstova F. O. Kenyon napisao je da su “u slučaju biblijskih knjiga, kao i svih djela klasičnih autora i skoro svih srednjovjekovnih djela, originalni rukopisi, kao i svi njihovi prvi prijepisi, nestali”. No, koji je najstariji poznati rukopis Kršćanskih grčkih spisa?

Sićušno bogatstvo u Manchestru

To je jedan djelić Ivana 18:31-34, 37, 38 veličine 8,9 puta 5,7 centimetara. Ivanovo evanđelje napisano je 98. g. n. e. Gdje ga se može pronaći? U Manchesteru, gradu koji je u 10. stoljeću bio središte engleske pamučne industrije. U tamošnjoj biblioteci John Rylands taj se fragment samo u rijetkim prilikama izlaže javnosti.

Knjižničar mi je ljubazno objasnio kako se iz takvog fragmenta mogu izračunati originalne dimenzije knjige. Procjenjuje se da potječe iz kodeksa od 130 stranica evanđelja po Ivanu, koji ima stranice veličine otprilike kao ovaj časopis. Smješten između dva stakla, ovaj fragment izgleda neobično krhko. Međutim rečeno mi je da su mnogi papirusi iznenađujuće savitljiivi.

Kako mu je procijenjena starost? Saznao sam da je ključ u vrsti papirusa koji je upotrijebljen, njegovom općenitom izgledu i stilu pisanja. Čak sam i ja zapazio da ruka koja je to pisala, a za koju se smatra da nije ruka profesionalnog pisara, nije ona ista ruka koja je pisala spis na pergamentnim rukopisima koje sam vidio, na kojem su okomiti potezi bili deblji, a vodoravni potezi završavali su naglašenim piknjama.

Kakvo je značenje ovog sićušnog fragmenta? On obara teoriju nekih kritičara da su evanđelja zapravo krivotvorine iz drugog stoljeća i da ih uopće nisu pisali Isusovi učenici. No, budući da općenito postoji slaganje u tome da su evađelja po Mateju, Marku i Luki napisana prije Ivanovog, ovo nam je dokaz da su sva napisana u prvom stoljeću. Nije ih mogla napisati nikakva grupa varalica u prvom stoljeću, jer bi svjedoci događaja o kojima su pisali mogli pobiti lažne priče.

Kako je divno što nakon toliko stoljeća posjedujemo točne prijepise Božje riječi koji dolaze iz tako kratkog vremena nakon što su prvobitno zapisani! Spomenuti izučavatelj Sir Frederic Kenyon je u vezi Biblije napisao: “Ni jedna druga stara knjiga nema nešto slično takvom ranom i oblinom svjedočanstvu o svom tekstu, i ni jedan nepristrani izučavatelj ne može poreći da je tekst koji je došao do nas u osnovi dobro sačuvan”.

Kao posljedica mojih posjeta, osjećam još veće pouzdanje u riječi koje je pod nadahnućem zapisao David: “Riječi su [Jehovine] riječi čiste, srebro u vatri očišćeno od zemlje, sedam puta pretopljeno” (Psalam 12:6). (Prilog suradnika.)

[Slika na stranici 12]

Codex Sinaiticus djelomice je poslužio kao osnova grčkog teksta s kojeg je preveden Novi svijet prijevod

[Zahvala]

Uz dozvolu Britanskog muzeja, London

[Slika na stranici 13]

Codex Alexandrinus (A), koji potječe iz 400-450 n. e, dobio je naziv po Patrijarhalnoj biblioteci u Aleksandriji u Egiptu

[Zahvala]

S dopuštenjem Britanske biblioteke

[Slika na stranici 14]

Ovaj fragment 18. poglavlja Ivana s početka drugog stoljeća smatra se najstarijim poznatim tekstom Kršćanskih grčkih spisa

[Zahvala]

Uz dozvolu unverzitetske biblioteke John Rylands, Manchester