Moje naslijeđe Sikha — moje traženje istine

Ispričao Balbir Singh Deo

KAD sam vidio kakvu mržnju imaju ljudi jedni prema drugima zbog svoje religije, to me rastužilo. Čak i ovdje u Indiji je uloga takozvanih kršćana u politici i nacionalističkim ratovima dobro poznata.

Pa, dva svjetska rata vodili su skoro isključivo narodi koji su tvrdili da su kršćanski! A mučenja i ubojstva kojima su kumovali “kršćani” u prošlosti nastavljaju se do dana današnjeg u Sjevernoj Irskoj, na primjer, gdje se bore katolici i protestanti i ubijaju jedni druge. To neprestano ratovanje, zajedno s reputacijom da se hranom kupuje obraćenike, teško može ostaviti povoljni utisak. Zato uviđate zašto toliko mnogo nas Indijaca osjeća prezir prema svemu što se naziva kršćanskim.

U isto vrijeme sam se rastužio videći mržnju koju sami Indijci gaje jedni prema drugima zato što je netko možda Sikh a ne Hindus ili Hindus a ne musliman. Pravi obožavatelji Boga, mislio sam, trebaju voljeti čak i one koji vjeruju nešto drugo. Naročito zapanjuje terorizam u koji su u posljednjih nekoliko godina ovdje u Indiji uključeni Hindusi i Sikhi.

Međutim, unatoč neprestanim epizodama nasilja, ni ja, ni moja tri starija brata, ni moja šurjakinja nismo se mnogo bojali. I moja sestra i njen suprug su se također osjećali zaštićenima od nasilja. Zašto bi se bojali kad smo svo sedmero odgojeni kao Sikhi? Prije nego što ovo objasnim, dozvolite mi da kažem nešto o Sikhima.

Religija Sikha

Sikhizam je monoteistička religija koja ima svoje svete spise, obred inicijacije, bračne i pogrebne ceremonije i mjesta za hodočašće i obožavanje. Vjerovanje oko 15 milijuna Sikha u svijetu potječe iz 15. stoljeća, od indijskog gurua, ili učitelja, po imenu Nanak. Njegovi učenici su poznati kao Sikhi, izraz koji dolazi od sanskrtske riječi koja znači “učenik”.

Nanak je rođen od roditelja Hindusa u oblasti Punjab u sjevernoj Indiji, a njegovo rodno mjesto sada pripada Pakistanu. Većina njegovih sljedbenika živi u Punjabu, iako Sikha ima po cijeloj Indiji i u drugim dijelovima svijeta. Samo u Britaniji ima oko 300 000 Sikha.

U vrijeme Nanakove mladosti hindusi i muslimani su bili u neprekidnom sukobu, a na njega su duboko utjecale ratne patnje obje strane. Kad su ga pitali koje religije je sljedbenik, on je odgovorio: ‘Nema ni Hindusa ni muslimana, pa koji ću put slijediti? Slijedit ću Božji put. Bog nije ni Hindus ni musliman, i put koji ja slijedim je Božji put’.

Iako nije namjeravao uspostaviti novu religiju, Nanak je postao vođa religioznog pokreta. On je poput ostalih u to vrijeme smatrao da sistem kasti koji prevladava u Indiji nije dobar. On je svoju poruku sažeo u tri osnovne zapovijedi: radi, obožavaj i ukazuj milosrđe.

Zadnji guru

Oni koji su vjerovali u Gurua Nanaka mislili su da se Bog otkriva kroz gurua, učitelja. Zbog toga je on trebao imati svoje nasljednike, pa je u razdoblju od oko 200 godina deset različitih gurua preuzelo vodstvo nad rastućim brojem Sikha. Konačno je deseti guru, Gobind Singh, rekao da njegov nasljednik neće biti čovjek, nego će Nanakovi sveti zapisi, kasniji gurui Sikha, te hinduski i muslimanski “sveci” zauzeti mjesto ljudskih gurua. Ti su zapisi sakupljeni u jednu knjigu poznatu kao Guru Granth Sahib, a koju Sikhi smatraju riječju Božjom.

Knjizi Guru Granth Sahib odaje se ista čast i isto poštovanje kakvo se prije odavalo ljudskim guruima. Ta je knjiga izložena i čita se u posebnoj prostoriji u domovima Sikha. U gurdwarasima (mjestima na kojima Sikhi vrše obožavanje), nema idola ili formalne službe Božje, i nema oltara ili propovjedaonice. Knjiga Guru Granth Sahib smještena je na jastuke na podignutom podiju i natkrivena baldahinom. Slušačima se iz nje čitaju i pjevaju stihovi.

Gobind Singh, posljednji ljudski guru, oformio je i organizaciju zvanu Khalsa (čisti). To je jedno posebno bratstvo Sikha koji su spremni potpuno svoj život predati religioznim načelima. Da bi eliminirali sve kastinske razlike koje su se vidjele po njihovim prijašnjim prezimenima, pripadnici Khalse uzeli su si prezime Singh, što znači “Lav”. Ženske pripadnice Khalse prihvatile su prezime Kaur (Lavica i Kneginja). Iza takvog prezimena ponekad stoji i obiteljsko prezime.

Nošenje pet stvari s početnim slovom K također se zahtijeva kako bi se muški pripadnici Khalse po vanjštini razlikovali od ostalih. Kao prvo, to je keš, neobrezivana brada i duga kosa uredno umotana na glavi. Drugo, kosa je pričvršćena kanghom, češljem, i naravno pokrivena turbanom. Treće, tu su kahs, kratke hlače, koje se nose kao donja odjeća, i četvrto, kara, mač, koji se nosi za obranu vjerskih uvjerenja. Tih pet K-ova sačinjava prepoznatljivu uniformu koja odvaja Sikhe od drugih grupa u Indiji. Članovi Khalse i danas, iako ponekad modificirano, nastavljaju tu tradiciju.

Za razliku od Hindusa, koji imaju mnogo bogova, Sikhi vjeruju u jednog boga. Oni također odbacuju asketizam, pošćenje i vegetarijanstvo. Ali, poput Hindusa, i Sikhi općenito smatraju da čovjek mora proći krug ponovnih rađanja dok ne bude oslobođen kroz prosvijećenost. Smatra se da je riječ Božja, koja je saopćena preko gurua, jedino sredstvo takvog oslobođenja. Misli se da je krajnja svrha čovjeka da bude sjedinjen s Bogom, oslobođen fizičkog tijela.

Moje traženje

Iako sam odgojen kao Sikh, događaji u mom životu potakli su u meni pitanja. U isto vrijeme, odgoj mog oca omogućio mi je da uvijek imam otvorene misli kad se susrećem s idejama koje su drugačije od predodžbi naše obitelji.

Majka mi je umrla kad sam imao sedam godina. To je u meni izazvalo osjećaj bespomoćnosti i zbunjenosti. Rođaci su pokušali utješiti našu obitelj riječima: ‘Ne zaboravite da dobri umiru mladi’, i ‘Ona je u spokojstvu na nebu’. Pisao sam joj pisma a zatim ih spaljivao nadajući se da ću joj tim putem dati do znanja koliko nam nedostaje. Ipak sam osjećao prazninu, jer nisam imao nadu da ću je ikad ponovo vidjeti.

Kad sam odrastao ozbiljnije sam istraživao Sikhizam, redovito sam čitao Guru Granth Sahib i gorljivo se molio Guruu Nanaku. Iako smo vjerovali u jednog boga, bilo je uobičajeno da se molimo i Nanaku, koga smo smatrali onim koji nam može pomoći približiti se Bogu. Ali sam se još uvijek pitao zašto ljudi čine zle stvari.

Sa željom da dobijemo najbolje moguće obrazovanje, otac nas je poslao u jednu “kršćansku” školu. Iako je nekolicina onih koji su se izdavali za kršćane bila iskrena, lako je bilo zapaziti licemjerstvo većine njih. Nama je, kao i drugim ne-kršćanima u školi, bilo rečeno da će strani pokrovitelj pokriti troškove našeg obrazovanja ako pohađamo crkvu i sudjelujemo u njenim aktivnostima. Takve su mi ponude izgledale kao podmićivanje.

Ali, kad sam imao 17 godina dogodilo se nešto što je potaklo moje zanimanje za Bibliju. Jedan prijatelj mi je rekao da su ratovi i mnogi drugi suvremeni problemi prorečeni u Bibliji. Nisam to mogao vjerovati, pa kad mi je pokazao 24. poglavlje Mateja bio sam zadivljen onim što je prorečeno. Biblija sigurno sadrži mnogo istine, mislio sam.

Posjet Svjedoka

Jednog dana, godine 1976, jedan mladi čovjek, Jehovin svjedok, došao je u naš dom u Calcutti. Ostavio mi je primjerak izdanja “Učini svoju mladost uspješnom”, koje sam od korica do korica pročitao za jedan dan. Vratio se u pozvao me na sastanak u Kraljevsku dvoranu. Došao sam i odmah bio impresioniran.

Iako sam bio neformalno odjeven u majicu i traperice, među prisutnima se nije pravila nikakva razlika što se tiče oblačenja, ekonomskog statusa, rase ili obiteljskog porijekla. A među tim ljudima je vladala i tako iskrena srdačnost. Ponuđeno mi je da sjednem u prednji red gdje sam slušao značajno predavanje pod naslovom “Da li je Biblija protuslovna?” Počeo sam proučavati Bibliju uz pomoć Svjedoka koga sam upoznao u Kraljevskoj dvorani i nedugo nakon toga redovito sam posjećivao sve sastanke.

Ono što sam naučio bilo je toliko različito od onoga što sam čuo u “kršćanskoj” školi u koju sam išao. Jehovini svjedoci ne obožavaju Isusa, nego obožavaju Svemogućeg Boga kojeg je i sam Isus obožavao. Štoviše, saznao sam da je Bogu, kako stoji u Bibliji, ime Jehova (Psalam 83:18).

Na sastancima u Kraljevskoj dvorani doista smo proučavali Bibliju, što nismo činili u “kršćanskoj” školi. Bilo mi je drago kad sam saznao da postoji velika razlika između katoličke i protestantske religije, koje tvrde da su kršćanske, i onoga što zapravo uči Biblija. Jehovini svjedoci su mi iz Biblije pokazali da Jehova Bog osuđuje podršku koju “kršćanske” vjere pružaju ratovima koje potiču politički vođe (Ivan 17:14; 18:36; Matej 26:52; Izaija 2:4).

Razumljivo je da su me moji drugovi počeli gledati u drugom svjetlu. ‘Ti prolaziš samo kroz jedno emocionalno iskustvo’, tvrdili su moji prijatelji. Rođaci su bili jako iznenađeni i ispitivali su moje stanovište. Međutim, upoznavanje biblijske istine nije za mene bilo prolazno emocionalno iskustvo, nego je obogatilo moj život i pružilo mi duboko zadovoljstvo. Gdje se još može naći takvo svjetsko bratstvo u kojem svaki član iskreno pokazuje ljubav — ne samo na riječima nego i djelom?

Moja obitelj pokazuje zanimanje

I moja je obitelj smatrala da je proučavanje Biblije samo hir i očekivali su da će me to uskoro proći. Konačno je moj najstariji brat Rajinder odlučio pratiti me na jedan od sastanaka. Bila mu je izražena dobrodošlica, a i on je bio impresioniran onim što je vidio. Počeo je dolaziti zajedno sa mnom. No, budući da je naše zanimanje za Bibliju bilo sasvim drugačije od našeg vjerskog odgoja, ni jedan od nas nije o tome često otvoreno govorio kod kuće. To je Rajinderu, koji se tek nedavno oženio, stvorilo neke probleme.

Njegova je žena Sunita počela brinuti kad je njen suprug odlazio samnom u Kraljevsku dvoranu nekoliko puta tjedno bez nje. ‘Što se to zapravo dešava?’ pitala se ona. Nakon razgovora su razjašnjeni nesporazumi i Rajinder je pozvao svoju ženu da nam se pridruži. Premda u početku nije potpuno slijedila ono o čemu se govorilo, Sumita je počela zajedno s nama pohađati sastanke i učiti o Bibliji.

Drugi brat, Bhupinder, počeo se zanimati za naše aktivnosti i uvidio je vrijednost onoga što učimo i primjenjujemo u životu. I on je počeo proučavati. Zadnji naš brat, Jaspal, nije volio da se družimo s Jehovinim svjedocima i ismijavao me. Ali, nakon nekog vremena počeo je cijeniti mudrost biblijskog savjeta i počeo je proučavati. Kao posljedica tih proučavanja, ja sam kršten kao Jehovin svjedok 1978. godine. Rajinder, Sunita, Bhupinder i Jaspal kršteni su 1979. godine.

Zatim su se, nakon pet godina provedenih u Engleskoj, moja sestra Bavi i njen suprug Kartar vratili u Indiju. Bavi je smatrala da je to što smo postali Jehovini svjedoci naša osobna odluka, ali ona nije željela imati ništa s Jehovinim svjedocima. Poštivali smo njene osjećaje i nismo joj pokušavali nametati naša uvjerenja. Međutim, nije prošlo mnogo vremena kad su nas Bavi i Kartar počeli mnogo ispitivati. To je konačno dovelo do biblijskog studija. Njihova vjera u Jehovu i ljubav prema njemu počela je rasti, i to je poslužilo kao zaštita u vrijeme religioznog nasilja u Indiji.

Istina je bila zaštita

U noći 31. X 1984, na dan ubojstva gđe Gandhi, Bavi i Kartar skoro uopće nisu spavali. Tada su živjeli daleko od naše obitelji, na sjeveru Indije. Tamo su gomile poubijale mnoge Sikhe. Neki stanovnici su odmah prepoznali domove tamo nastanjenih Sikha i kao posljedica toga — izvršili smrtnu kaznu nad svojim susjedima.

Ujutro su se Bavi i Kartar probudili u košmaru smrti i razaranja. Unatoč tome što se događalo oko njih i unatoč tome što nose prezime Singh, njih nisu dirali. Iako su tek proučavali, susjedi su ih znali kao Jehovine svjedoke i njihov dom nije napadnut. Isto tako su u Calcutti moja braća poznata kao Jehovini svjedoci, pa je to za njih predstavljalo zaštitu.

Reakcija oca

Istina je da naš otac Sikh nije vidio ono što je očekivao od svoja četiri sina i jedne kćerke. Moja tri brata, dok pomažu u obiteljskom poslu, nemaju poriv, koji je tako uobičajen među poslovnim ljudima Indije, da povećaju prolazno materijalno bogatstvo. Misli i srca su im čvrsto usredotočena na trajno duhovno bogatstvo i miroljubivu novu Zemlju koju je Jehova Bog obećao ljudima. Jedan moj brat služi kao starješina u kršćanskoj skupštini. Dvojica smo sluge pomoćnici. Moja draga supruga Lavinija i ja također imamo prednost služiti kao punovremeni sluge u Indiji. A moja sestra i njen suprug, koji sada žive u Africi, postali su kršteni Svjedoci 1986. godine.

Naš je otac uvidio kako su biblijska pravedna mjerila ostavila na nas dobre posljedice. To su stvari koje ga usrećuju. Kad drugima govori o svojoj djeci, on izražava svoj ponos. ‘Recite mi kakvo zlo moja djeca čine kao Jehovini svjedoci i ja ću ih izbaciti iz kuće’, postavlja on izazov.

Moj je otac uvidio da se mi trudimo na nečemu što je daleko vrednije i dugotrajnije nego što je to stjecanje bogatstva i prestiža. A osobno se uvjerio kakvu smo nedavno imali zaštitu tokom razdoblja nasilja. Žarka nam je želja da nam se i on, zajedno sa mnogim drugim iskrenim osobama koje traže istinu, pridruži u obožavanju pravog Boga u istinskom svjetskom bratstvu.

[Istaknuta misao na stranici 30]

Knjigu poznatu kao Guru Granth Sahib Sikhi smatraju riječju Božjom

[Slike Balbira Singha Dea na stranici 19]

[Slika na stranici 31]

Sa suprugom u podružnici u Indiji