Mudrost koja nadilazi njene godine
BILA je ponoć. Dvanaestogodišnja Lisa, teško bolesna i slaba, preplašila se kad je medicinska sestra ušla u njenu bolničku sobu da bi joj dala transfuziju krvi.
Lisa ju je preklinjala: “Kako mi možete to silom davati? Pa ovdje nisu ni moji mama ni tata!” Sestra joj je svejedno dala transfuziju.
Pitanje liječenja
Lisa, bistra, aktivna, talentirana, odlična učenica, živjela je sa svojim roditeljima i petogodišnjim bratom u Winnipegu u Kanadi. U proljeće 1985. dobila je upalu tonzila i zbog toga primila antibiotik koji je izazvao žestoku reakciju. Zdravlje joj je oslabilo i ubrzo je ustanovljeno da ima akutnu mijeloidnu leukemiju, bolest koja obično završava smrću.
Liječnici u Winnipegu prepisali su intenzivnu kemoterapiju i višestruke transfuzije krvi. Kemoterapija je tretman otrovnim kemikalijama. Teorija tog liječenja je da ti otrovi ubijaju bolest. Međutim, Lisa i njeni roditelji željeli su alternativno liječenje. Prigovorili su transfuziji krvi radi biblijskih razloga (Djela apostolska 15:28, 29). Isto tako, nisu mogli prihvatiti ni kemoterapiju zbog patnji i popratnih efekata slabljenja organizma koje ona izaziva.
Konačno su roditelji odveli Lisu u dječju bolnicu u Torontu, s nadom da će tamo pronaći susretljive liječnike. No, umjesto susretljivosti, u ponoć je dobila transfuziju krvi. Slijedećeg jutra, 25. oktobra, zatražena je sudska odredba koja bi ovlastila bolnicu da može prisilno provesti taj tretman. Sudac David R. Main izrazio je rezerviranost, i odredio je da Sarah Mott-Trille zastupa Lisu kao branilac. Slučaj je određen za ponedjeljak, 28. oktobra 1985.
Suđenje
Suđenje je trajalo pet dana, a održano je u jednoj bolničkoj prostoriji. Svakog dana, na njen zahtjev, Lisu su dovezli u tu prostoriju na bolničkom ležaju. Iako je bila jako bolesna, odlučila je biti prisutna kod donošenja odluka koje su u vezi sa njenom vjerom.
Saslušanje je započelo liječnikovim prijedlogom načina liječenja. U svom pismenom saopćenju, sudac Main je objasnio: “Liječenje kakvog su opisali liječnici koji su svjedočili pred ovim sudom žestoko je i agresivno, i moglo bi potrajati prilično dugo. Predviđa se da će biti potrebno neprestano davati transfuzije krvi kako bi se pacijenta održalo na životu”. Također je konstatirano da popratnih efekata kemoterapije ima mnogo i da su teški.
Drama je kulminirala četvrtog dana. Lisu su podigli tako da se mogla direktno obratiti sucu. Svi su u sudnici, pa tako i Lisa, znali da će ona umrijeti bilo da primi transfuziju krvi ili ne. Nema lijeka za leukemiju od koje je ona bolovala.
Braniteljica je ispitivala Lisu pažljivo i osjećajno. Malo ih je ostalo suhih očiju dok je Lisa govorila o smrti koja joj se približava, o svojoj vjeri u Jehovu i o svojoj odlučnosti da ostane poslušna njegovom zakonu o svetosti krvi. Rekla je da će se uporno i fizički odupirati svakom pokušaju da joj se da transfuzija. Njene jednostavne i hrabre izjave dirnule su srca svih prisutnih.
“Kažeš nam da vjeruješ u Boga”, rekla je njena braniteljica, “Možeš li nam reći da li je on za tebe stvaran?”
“Pa, on mi je poput prijatelja”, odgovorila je Lisa. “Ponekad, kad sam sama, razgovaram s njim ...kao s prijateljem; ako sam uplašena i sama kod kuće, molim ga za pomoć i jednostavno razgovaram s njim kao da je u sobi pored mene”.
“Lisa, kad bi te netko upitao što ti je najvažnije u životu, što bi mu odgovorila?”
“Moja poslušnost Jehovi Bogu i moja obitelj”, odgovorila je Lisa.
Braniteljica je upitala: “Lisa, da li bi tebi nešto značilo ako sud naredi da ti se da transfuzija krvi?”
“Ne, jer ću ja i dalje ostati vjerna svom Bogu i slušati njegove zapovijedi, jer je Bog viši od bilo kojeg suda i bilo kojeg čovjeka”.
Lisa je objasnila kako se osjeća zbog one jedne transfuzije koja joj je prisilno data. Rekla je: “Osjećala sam se poput psa kojeg se koristi u eksperimentu, jer nisam mogla ništa učiniti. Zato što sam malena, ljudi smatraju da mogu sa mnom činiti bilo što, ali ja smatram da imam pravo znati što će biti sa mnom i zašto provode takvo liječenje i zašto to provode bez suglasnosti mojih roditelja”.
“Jesi li spavala te noći?” upitala je njena braniteljica.
“Ne, nisam”.
“Što te brinulo?”
“Pa, brinulo me što će Jehova misliti o meni, jer znam da neću primiti obećanje vječnog života ako ću postupati protivno njegovim željama, i bilo mi je zlo što sam primila u sebe nečiju krv, jer uvijek postoji mogućnost da se dobije AIDS ili hepatitis ili neka druga infekcija, tako da sam iskolačila oči na tu krv i cijele noći gledala u nju”.
“Lisa, možeš li nekom usporedbom objasniti sucu kako je primanje transfuzije krvi protivno tvojoj volji?”
“Pa, to bi mogla usporediti sa silovanjem ... silovanje je prisiljavanje na nešto protivno tvojoj volji, a to je upravo tako”.
Odluka
Petog dana nastupio je vrhunac. Sudac Main je od početka bio nepristran i uravnotežen. Hoće li se njegova ljubaznost odraziti u njegovoj odluci? On je zaključio: “Dijete Lisu Dorothy K. treba vratiti pod brigu, skrb i nadzor njenih roditelja”.
Sudac Main je u mnogo detalja objasnio razloge svoje presude. Između ostalog je rekao: “Lisin stav je sada kakav je bio i od dana kad je vidjela povijest svoje bolesti, a on se sastoji u tome da ona ne želi nikakvu kemoterapiju ni transfuziju krvi. Ona zauzima taj stav ne samo zbog toga što bi to predstavljalo povredu njenih vjerskih uvjerenja, a uvjerio sam se da bi, nego i zbog toga što ne želi doživjeti bol i patnje koje su povezane s takvim procesom liječenja. ... Odbijam dati bilo kakvu odredbu koja bi dijete dovela do takvih patnji. Nalazim da je prijedlog da ona prođe takav tretman potpuno neprihvatljiv”.
Obzirom na potajnu ponoćnu transfuziju koja je prisilno data Lisi, sudac Main je rekao: “Moram ustvrditi da je ispoljena pristranost protiv Lise, na temelju njene religije i njene dobi u skladu sa pododjeljkom 15(1) (Kanadske povelje o pravima i slobodama). U tim okolnostima, time što je data transfuzija krvi, narušeno je njeno pravo osobne sigurnosti, u skladu sa Odjeljkom 7. Kao posljedica toga, čak i ako bi se za nju moglo reći da je dijete kojem je potrebna zaštita, zahtijev se ne uvažava, u skladu sa pododjeljkom 24(1) Povelje”.
Konačno, sudac Main izrazio je osobno divljenje prema Lisi, rekavši: “Lisa je divna, izuzetno inteligentna, stabilna, učtiva, senzibilna i, što je najvažnije, hrabra osoba. Posjeduje mudrost i zrelost koja nadilazi njene godine i mislim da mogu reći da posjeduje sve osobine koje bi svaki roditelj želio vidjeti kod svog djeteta. Ona posjeduje dobro promišljeno, čvrsto i jasno religiozno uvjerenje. Po mom mišljenju, nikakav savjet iz bilo kojeg izvora, ili pritisak od strane njenih roditelja ili bilo koga drugog, uključujući i odredbu ovog suda, ne bi uzdrmao ili izmijenio njeno religiozno uvjerenje.
Smatram da Lisi K. treba pružiti mogućnost da se dostojanstveno i mirne duše bori s ovom bolešću. To se može postići samo time da se prihvati plan kojeg imaju ona i njeni roditelji”.
Besprijekornost do samog kraja
Tog su dana Lisa i njeni roditelji napustili bolnicu. Lisa se doista dostojanstveno i mirne duše borila sa svojom bolešću. Dana 17. novembra 1985. mirno je umrla kod kuće, na voljenim rukama svojih roditelja.
Tokom suđenja je Lisa opisala razgovor kojeg je vodila sa svojom majkom u vrijeme kad je prvi puta dijagnosticirana leukemija: “Razgovarala sam s mamom o svim mogućnostima koje su preda mnom i čitale smo zajedno Bibliju, i druge knjige naše religije, i ja sam joj rekla ... ‘Ako umrem, vidjet ću te u novom uređenju, i imat ću sigurnu nadu da ću te vidjeti i zauvijek živjeti u raju na Zemlji’”.
Lekcija za bolnice i liječnike
Kanadski medicinsko-pravni pisci L. E. i F. A. Rozovsky u izdanju “Canadian Health Facilities Lew Guide” /Pravni priručnik za kanadske zdravstvene ustanove/ napisali su slijedeće: “Bolnice i liječnici mogu iz ove odluke izvući određene pouke. Posebice, trebaju biti pažljivi u tretiranju poznatog prigovora pedijatrijskih pacijenata ili njihovih roditelja. Treba paziti da se izbjegava prisilni tretman u područjima koja su označena kao pristrana (diskriminacijska) u Odjeljku 15(1) Povelje, uključujući dob, spol, religiju ili etničko porijeklo”.
Međutim, kako će liječnici “biti pažljivi” i izbjeći takvu religioznu pristranost (diskriminaciju)? Razovskyjevi iznose uravnoteženo rješenje: “Ne treba, međutim, zaboraviti, da osnovna dužnost zdravstvene ustanove nije da bude pacijentov neprijatelj. Njen pravi zadatak je da učini ono što je najbolje za pacijenta. U ovom slučaju je sud utvrdio da je za pacijenta najbolji alternativni oblik skrbi”.
Očito je da će, kad je u pitanju Jehovin svjedok, najbolje za pacijenta biti učinjeno onda kad obitelj i liječnik surađuju i pruže alternativu transfuziji krvi. Liječnici koji su tako postupili nisu zbog toga žrtvovali dobru medicinsku njegu. Jedan specijalist pedijatar iz bolnice “M. D. Anderson” u Texasu ovako piše:
“Transfuzija nije neophodna tako često kako se koristi. Kod pacijenata koji imaju rak i slične bolesti dobra medicinska njega ne trpi kao posljedica nedavanja transfuzija”.
Implikacije Lisinog slučaja su dalekosežne. Jedan kalifornijski sudac je već, po primjeru kanadskog suda, odbio da provede prisilni tretman nad jednom 14-godišnjom djevojčicom. Uz to, 11. februara 1986. godine, Zdravstveno udruženje Britanske Kolumbije izdalo je uputstvo svim upravama bolnica na temelju Lisinog slučaja, u kojem je stajalo: “Ovaj slučaj predstavlja novi presedan”.
U području pravne i medicinske smetenosti, ova odluka predstavlja svjetlosni signal. Ispravna je i pravedna. Budućnost će pokazati koliko će liječnika, bolnica i sudaca slijediti humano i osjećajno vodstvo koje su im pružili sudac David R. Main i Lisa.
[Istaknuta misao na stranici 26]
Malo ih je ostalo suhih očiju kad je Lisa hrabro govorila o smrti koja joj se približava
[Istaknuta misao na stranici 27]
“Ovaj slučaj predstavlja novi presedan” (Zdravstveno udruženje Britanske Kolumbije).
[Slika na stranici 27]
Lisa, 12 godina stara, sačuvala je svoju besprijekornost unatoč velikim teškoćama i protivljenju