Što kaže Biblija
Ima li opravdanja za građansku neposlušnost?
“KAD vidiš kako tvoj narod siluju i ubijaju”, rekao je jedan 30-godišnji katolički misionar, “kad vidiš kako vojnici uništavaju čitave gradove i kako djecu regrutiraju i odvlače iz njihovih domova, i kad shvatiš da 2 posto stanovništva već ima u rukama tri četvrtine bogatstva, ne možeš zaroniti glavu u Bibliju i ignorirati sve to” (Naglašeno od nas).
Da si u koži tog misionara, što bi učinio? Pridružio se mirovnim demonstracijama ili nekom štrajku? Što ako to ne dovodi do potrebnih promjena? Da li bi tada nasilje bilo opravdano? Ili revolucija, ili državni udar? Što preporučuju današnji “duhovni vođe”? Pogledaj slijedeće izvještaje:
● Jedan svećenik iz Nikaragve je rekao da on služi Bogu služeći narodu i revoluciji.
● Na Filipinima je jedan svećenik izgnan iz zemlje zato što je izazivao političke nemire i prikazivao Isusa kao buntovnika.
● Svećenici i opatice priključili su se gerilcima u pokušaju da se sruši vlada u Centralnoj Americi.
Njihovi postupci oglašavaju jasnu i glasnu poruku: Građanska neposlušnost je opravdana i čak je se smatra kršćanskom dužnošću. No, da li ona to jest, čak i onda kad su motivi i ciljevi iskreni i humanitarni? Što o tome kaže Biblija?
‘Postavljanje nasuprot Bogu’?
Bog ima jasno utvrđeni odnos prema ljudskim vladavinama i vlastima. Biblija kaže: “Nema vlasti koja nije od Boga; postojeće su vlasti od Boga postavljene u svoj uvjetni položaj”. Da, Jehova Bog ima neophodnu moć da se umiješa ili da ukine bilo koju postojeću vlast u bilo koje vrijeme. Ako one postoje, to je zato što to on dopušta (Rimljanima 13:1, NS).
Utvrdivši tu činjenicu, Biblija dalje kaže: “Stoga, tko se suprotstavi vlasti, postavlja se nasuprot Božjoj uredbi; oni koji joj se postavljaju nasuprot primit će sud na sebe” (Rimljanima 13:2, NS). Može li kršćanin, u svjetlu ovih riječi, savjesno reći da ‘služi Bogu služeći revoluciji’? Da li se ‘postavlja nasuprot Bogu’ netko tko sudjeluje ili čak zagovara aktivnosti koje predstavljaju direktan izazov postojećim vlastima?
Da bismo pronašli odgovor, zavirimo u biblijsku povijest. Krajem sedmog stoljeća pr. n. e. Jehova je dopustio Babilonskom carstvu za zavlada Izraelom i da Sedeciju, jeruzalemskog kralja, učini vazalnim kraljem. Međutim, nakon osam godina podložnosti Sedecija se osjetio prinuđenim da se odupre takvoj uredbi stvari. Tražio je pomoć od Egipta. Neće on više dopuštati stranoj sili – i to poganskoj – da vlada Božjim narodom. Njegovi motivi izgledali su čistima. Međutim, kako je na to gledao Bog? Je li Sedecija postao “borac za slobodu” pod božanskim odobrenjem? Ne! Jer, buneći se protiv Babilona, bunio se i protiv Boga. Zbog toga je Jehova odredio da Sedecija umre kao zarobljenik u Babilonu (2. Carevima 24:17-20; Ezekijel 17:15, 16).
Slučaj Sedecije nije usamljen. Povijest je uvijek iznova pokazivala da građanska neposlušnost, pa bila ona i u dobrim namjerama, ne može donijeti trajno rješenje ljudskih problema. Činjenica je da bune i revolucije možda samo još pogoršavaju situaciju. U mnogim slučajevima su, nakon naizglednog uspjeha revolucije, sami “osloboditelji” kasnije postali tirani i tlačitelji. S vremenom se nova generacija potlačenih ljudi diže u revoltu. Takav opaki krug doživjele su mnoge zemlje. Na primjer, jedna zemlja u Južnoj Americi nedavno je doživjela 189. puč u zadnje 154 godine!
Čovjekov neuspjeh – zašto?
Zašto iskreni ljudi ne mogu osloboditi čovječanstvo eksploatacije i tlačenja? Jednostavno zato što im nedostaju dvije stvari – mudrost i moć. Zato nije čudo što nas Biblija upozorava: “Ne uzdajte se u dostojanstvenike, ni u sina zemaljskog čovjeka, kome nikakvo spasenje ne pripada” (Psalam 146:3, NS).
Da bi si to predočio, zamisli sebe kako u bolnici čekaš na operaciju. Vičeš od boli i nelagode. Tuda prolazi neki ložač koji, pošto čuje tvoju viku, uzima skalpel i ponudi svoju pomoć kako bi ti pružio potrebno olakšanje. Hoćeš li mu dopustiti da te operira? Naravno ne nećeš! Zašto? Zato što mu njegova ljubav i samilost jednostavno ne pružaju sposobnost za tako težak posao. On bi samo povećao tvoje patnje i doveo te čak u smrtne opasnosti. Takvo bi ponašanje bilo drsko i vrlo neodgovorno. Time bi se zanemarila činjenica da će u određeno vrijeme to učiniti jedan za to osposobljeni kirurg. Bilo bi mnogo bolje da te on jednostavno ohrabri i uvjeri kako je pomoć na putu.
Slično tome, pravi se kršćani danas ne pridružuju građanskoj neposlušnosti. Oni čekaju dan i čas kad će Bog intervenirati na najsposobniji način. Samo on ima mudrost i moć da donese trajno rješenje čovječanstvu. Jehovini svjedoci svojim djelom propovijedanja ohrabruju i uvjeravaju one koji podnose nepravde da će takvo olakšanje uskoro doći (Izaija 9:6, 7; 11:3-5).
U međuvremenu, mi se možemo koristiti bilo kojim zakonskim i miroljubivim sredstvima koja su na raspolaganju da bi ostvarili i obranili svoja prava i oslobodili se tlačenja. Međutim, ako to ne uspije, bilo bi pogrešno pribjeći građanskoj neposlušnosti. U skladu s tim nam apostol Pavao savjetuje: “Koliko to o vama ovisi, budite miroljubivi sa svim ljudima. Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta srdžbi; jer je pisano: ‘Osveta je moja; ja ću platiti, kaže Jehova’”. Iskreni i poslušni kršćani uzimaju srcu taj mudri savjet (Rimljanima 12:18, 19, NS).