Stvaranje genija

“Svijet bi mogao biti pun intelektualnih divova poput Einsteina, Shakespearea, Beethovena i Leonarda da Vincija kad bismo umjesto djece poučavali bebe” (dr Glenn Doman, direktor Instituta za dostizanje ljudskog potencijala).

“Ni jedno se dijete ne rađa genijem, i ni jedno se ne rađa glupim. Sve ovisi o stimulaciji stanica mozga u ključnim godinama. A to su prve godine nakon rođenja. U dječjem vrtiću je prekasno” (Masaru Ibuka, autor knjige “U vrtiću je prekasno”).

ZADIVLJUJUĆI potencijal bebinog mozga pruža roditeljima mogućnost odluke. Kada ste započeli s posebnim poučavanjem? Što ih učite? Koliko? Kako brzo? Neki su rezultati bili spektakularni: mala djeca od dvije do pet godina su čitala, pisala, govorila dva ili više jezika, svirala klasičnu muziku na violini ili klaviru, jahala, plivala, gimnasticirala.

U mnogim slučajevima takav cilj nije tjelesne nego mentalne prirode. Jedan dvogodišnjak broji do 100, točno zbraja, ima rječnik od 2000 riječi, čita rečenice od 5 riječi i razvio je savršenu intonaciju. Jedan trogodišnjak nabraja dijelove stanice kad mu se pokaže slika: mitohondriji, endoplazmatski retikulum, Golgijeva tijela, centriole, vakuole, kromozomi, itd. Jedan drugi trogodišnjak svira violinu. Jedan četverogodišnjak prevodi japanski i francuski na engleski. Jedan instruktor koji malu djecu uči matematiku tvrdi: “Kad bih ja bacio 59 novčića na pod, naša djeca bi vam odmah mogla reći da ih ima 59, a ne 58”.

Dok neki s entuzijazmom gledaju na takvo intenzivno poučavanje, drugi su u tom pogledu rezervirani. Evo nekih primjedbi profesionalaca s tog područja:

“Sve u svemu, dokazi nisu vrlo povoljni da je dobro započeti sa poučavanjem djece akademskim vještinama u ranoj dobi. Ima dovoljno dokaza da se to može učiniti. Pitanje, međutim, nije u tome da li se to može učiniti, nego koje su posljedice toga, bilo neposredne ili dalekosežne”.

“To je teorija koja pretvara djecu u male kompjutere, ne da im prostora za disanje”.

“Djeca uče tako da poduzimaju inicijativu i sami istražuju svoju okolinu. Mi se možemo umiješati (tako da forsiramo mentalni razvoj) s nekim drugim razvojem koji se odvija (kao što je emocionalni razvoj i društvene vještine)”.

“Moja poruka je: čuvajte se da ne izjednačite pamet sa dobrim razvojem. Intelektualna nadmoćnost se često postiže nauštrb napretka u drugim područjima jednake ili čak veće važnosti”.

“To nije zdrav odnos roditelj-dijete. On posreduje djetetu poruku: ‘Volim te zato što si pametno’”.

Nesumnjivo je da ima takvih roditelja koji forsiraju svoju djecu i pokušavaju od njih napraviti čudo od djeteta ili genija. U takvim slučajevima prevladavaju roditeljski ego i ponos. Djecu se koristi kao izložbene primjerke, a roditelji uživaju u slavi. Međutim, to sigurno nije bio poticaj za neke od vodećih stručnjaka na području ranog učenja.

Glen Doman, koga smo citirali na početku ovoga članka, protiv je toga da se stvara superbebe. On ima slijedeći cilj: “Pružiti svim roditeljima znanje o tome kako da svoje bebe učine visoko inteligentnom, izvanredno sposobnom i ljupkom djecom”. Učenje treba za bebe biti raznovrsno i zabavno. One trebaju biti mentalno, fizički i emocionalno ispunjene. Doman je protiv ispitivanja, “Ispitivanje je suprotno učenju. Puno je stresa. Učiti djecu znači dati im divan dar. Ispitivati ih znači zahtijevati plaću — unaprijed”.

Masaru Ibuka, također citiran na početku članka, rekao je slijedeće kad su ga upitali da li rano učenje stvara genije: “Jedina svrha ranog razvoja je obrazovati dijete da razvije fleksibilan um i zdravo tijelo, te da bude bistro i umiljato”.

Shinicki Suzuki, koji je poznat po svom uspjehu u poučavanju djece sviranju violine, kaže: “Izraz, ‘talentirano obrazovanje’ ne primjenjuje se samo na znanje ili tehničku vještinu, nego i na moralnost, izgradnju karaktera i cijenjenje ljepote. Mi znamo da su to sve ljudska svojstva koja se stječu obrazovanjem i okolinom. Tako se naš pokret ne bavi stvaranjem takozvanih čuda od djece, niti mu je namjera da naglašava samo ‘rani razvoj’. To moramo izraziti kao ‘sveukupno ljudsko obrazovanje’”.

Suzuki smatra da je praksa prisiljavanja kako nedjelotvorna tako i nepoželjna. Kad ga pitaju koliko dugo djeca trebaju vježbati, on nikad ne postavlja neki kruti raspored. “Bolje je vježbati pet puta na dan po dvije minute s pripremom i dobrom pažnjom”, kaže on, “nego biti uz njih pola sata dok oni izbjegavaju učenje”. Njegova formula je slijedeća: “Dvije minute s radošću pet puta na dan”.

Kako ćete, dakle, uravnoteženo primijeniti rano učenje na svoje malo dijete? Slijedeći članak daje neke smjernice u tom pravcu.

[Slika na stranici 10]

Ne forsirajte. Suzukijeva formula: “Dvije minute s radošću pet puta na dan”.