Šećerna bolest — kako možeš živjeti s njom?

KATICA je mlada žena. Pazi na svoju dijetu i svoju težinu, mnogo vježba i slijedi savjete svog liječnika. Svaki dan si daje injekciju insulina. Katica je jedna između mnogih milijuna ljudi, koji imaju šećernu bolest.

Usprkos svojih mjera predostrožnosti, Katica priznaje: “Nikada ne mogu predvidjeti koliko će šećera biti u mojoj krvi. Jednog poslijepodne može biti 300, slijedećeg dana u isto vrijeme, možda samo 50, te padam u insulinsku komu ili šok”. Nedavno je dobila infekciju i tjednima je bila u bolnici.

Maja je starija žena. Ne pazi na svoju dijetu, a posljedica toga je, da ima 23 kg iznad dopuštene težine. Priznaje da nije doslijedna kod primjene liječnikovih savjeta. U stvari, iako joj se često povisi šećer u krvi čak i preko 300, samo slegne ramenima i odbija uzimati insulin. Iako uzima tablete protiv šećerne bolesti, ipak je neočekivano nezainteresirana za svoju bolest.

Premda su te žene izgledale različito, ipak imaju istu bolest, tj. šećernu bolest (diabetes mellitus). Zašto je tolika razlika kod uspoređivanja tih dviju žena? Još važnije je doznati što su one poduzele da bi lakše živjele sa šećernom bolesti?

Šećerna bolest — što je to?

Najprije trebamo znati, što je to šećerna bolest. Ključni činilac bolesti je u vezi tjelesne proizvodnje insulina, hormona, kojeg izlučuje gušterača. Insulin omogućava da tijelo dobije šećer iz krvi, te da ga posreduje u stanice, gdje će biti utrošen za energiju ili za uskladištenje.

Međutim, ako tijelo ne proizvodi dovoljno insulina, samo će malo šećera dospjeti do stanica, gdje će se potrošiti za energiju ili uskladištenje. Umjesto toga šećer u krvi naglo raste i počinje stvarati probleme. Jednostavno rečeno, to je šećerna bolest. Postoje dva glavna oblika kao što su pokazana u slučajevima Katice i Maje.

U slučaju Katice, bolest se naziva “Diabetes ovisan o insulinu” ili šećerna bolest Tip I. Problem je u nemogućnosti gušterače da izlučuje insulin. Nedavna istraživanja su pokazala, da se taj tip šećerne bolesti može izazvati, barem ponekad, virusnim infekcijama. Osobe s tim tipom bolesti obično se razbole u mladim godinama (prije 30-ih), najčešće su mršave, a da bi mogle živjeti, moraju uzimati insulin injekcije.

Kod Majinog slučaja, bolest je nazvana “Od insulina neovisan diabetes”, ili šećerna bolest Tip II. Često puta se javlja kao bolest odraslih i drugačija je od Tipa I. Kod ove bolesti, gušterača izlučuje insulin, ali ne u dovoljnim količinama i masne stanice upijaju veći dio tog insulina. Gušterača ne može proizvoditi dovoljnu količinu insulina, da bi svladao šećer u krvi i on se jednostavno povećava. Ljudi s tom vrstom šećerne bolesti su obično stariji od 30 godina, predebeli su i ponekad žive bez insulinskih injekcija. Po svemu sudeći, oni su svoju šećernu bolest naslijedili.

Liječenje šećerne bolesti Tipa I

Katičina šećerna bolest, Tip I, je mnogo ozbiljnija, iako je manje uobičajena. Izgledati može da je rješenje za Tip I jednostavno — samo nadomjestiti insulin. Međutim, iako insulinske injekcije mogu održati takvog bolesnika na životu, takvi bolesnici ne mogu precizno iz minute u minutu ocijeniti količinu insulina, koji je potreban tijelu.

Da bi se, koliko je moguće, ublažile posljedice šećerne bolesti, kao što je sljepoća i bubrežni problemi, veoma je značajno smanjiti količinu šećera u krvi i urinu. Potrebno je da se postigne normalno, jednakomjerno tjelesno kretanje insulina. No, pitanje je, kako to postići (učiniti)? Liječenje je dvostruko: (1) preventivno liječenje i (2) nadomještanjem insulina.

Kod preventivnog liječenja moraju se poduzeti koraci koji smanjuju dnevno variranje, potrebe tijela za insulinom. Pri tome je osnovni činilac hrana koju bolesnik uživa, jer nju probavni trakt pretvara u krvni šećer. Razborite osobe koje imaju šećernu bolest Tipa I će brzo naučiti da moraju provoditi dobro određenu dijetu. To uključuje složenije ugljikohidrate, kao i masti i bjelančevine. Ta dijeta zabranjuje šećer, med, kolače, slatka pića i ostalo slatko. Ti ugljikohidrati brzo nađu svoj put u krv.

Tu hranu tijelo mora dobiti u pravilnim vremenskim razmacima. Ako dijabetičar ne pazi na to i jede sve što mu se god sviđa u bilo koje vrijeme, ubrzo će količina insulina i šećera u krvi biti izvan normale (ravnoteže). To će dovesti do toga da će se osoba brzo i ozbiljno razboljeti ili će imati dugotrajne komplikacije.

Tjelesna aktivnost smanjuje krvni šećer. Tako će savjestan dijabetičar Tipa I uključiti u svoj plan svakodnevno vježbanje, kretanje, a kod toga će paziti da uvijek ima na dohvat ruke šećer (najbolji je šećer u kocki) u slučaju da vježbanje previše snizi krvni šećer. To može dovesti do dijabetičarskog šoka ili kome. I emocije mogu smanjiti ili takorekuć uništiti krvni šećer, a ponekad mogu čak prouzročiti slabu samodisciplinu pri držanju dijete. Infekcije i bolesti moraju se brzo liječiti, jer mogu prouzročiti da nivo krvnog šećera jako varira.

Usprkos uzimanja u obzir svih ovi činilaca, pacijent sa šećernom bolesti, kao Katica, može još uvijek imati problema kako stabilizirati šećer u krvi. Što tada?

Slijedeći glavni oblik liječenja su insulinske injekcije. Kada su prije 60 godina otkrili insulin, pokazao se kao spasitelj života mnogim šećernim bolesnicima. Kasniji napredak na tom polju koji je doveo do toga, da se može dnevno ubrizgati insulin, odmah je prihvaćen kao veliki dobitak ili prednost.

Iako su dnevne injekcije pogodne, postoji zabrinutost u vezi mogućnosti dugotrajnih komplikacija, kao otvrdnuće arterija. Zbog toga neki preporučuju učestalije injekcije s kratkotrajnim djelovanjem insulina, da bi mogli što bolje kontrolirati šećer u krvi u toku dana. Mnoga nedavna otkrića su pokazala da to nije samo nemoguće, nego da je i nepraktično.

Jedna od prednosti za kućno kontroliranje šećera u krvi je bila opisana kao “prvi uistinu značajni terapeutski napredak od pronalaska (otkrivanja) insulina.” Upotrebljavajući jednostavni prenosni aparat, dijabetičari su mogli jednostavno više puta dnevno kontrolirati krvni šećer. Na taj način može sam bolesnik odrediti svoje osobno učestalo doziranje insulina, te se može približiti stalnoj normalnoj razini šećera u krvi.

Nepovoljna strana kućnog kontroliranja je u tome, što se bolesnici moraju za svaki krvni test bosti u prst. Za to postoje specijalne lancete, a oni koji su iskusni u tom postupku kažu da nisu tako loše. Daljnja slaba strana tog aparata je njegova cijena. Međutim, taj bi se trošak trebao smanjiti s napretkom tehnologije.

Drugi izumi uključuju razvoj jeftinih, vrlo oštrih insulinskih igala. One su doprinjele tome da insulinske injekcije manje bole. Također, insulin koji se danas upotrebljava ne treba držati u hladnjaku, čime su se izbjegle ozbiljne neugodnosti na putovanjima.

Insulin, koji je jednako vrijedan čovječjem insulinu, priznat je i često ga se preporuča novim dijabetičarima, koji boluju od šećerne bolesti Tipa I. Također je nova insulinska brizaljka i insulinska pumpa, koja djeluje pod pritiskom. Pumpa je prenosna insulinska brizaljka, koju pacijent nosi na svom opasaču. Ona neprestano ubrizgava insulin kroz iglu u trbušnu šupljinu. Tu infuzijsku pumpu danas u upotrebi, mnogi liječnici smatraju opasnom te bi se trebala koristiti samo pod kontrolom specijalista.

S obzirom na djecu koja imaju šećernu bolest Tip I, suvremeno liječenje ne obraća veliku pažnju na dijetu. Neki smatraju da mogu jesti relativno normalnu hranu, a tada upotpuniti prehranu s insulinom, koji će biti neophodan. Naravno, takva djeca još uvijek ne smiju jesti puno slatkoga. Prava osnova za njihovo življenje je redovna kontrola krvnog šećera, te učestalo izjednačavanje insulina.

Liječenje šećerne bolesti Tipa II

Ne postoje ni izdaleka tolike prednosti u liječenju uobičajenije šećerne bolesti Tipa II. Kao što smo već rekli, ovdje nije problem u nesposobnosti gušterače da proizvodi ili izlučuje insulin, nego je problem u tome, da gušterača nije u stanju (niti sposobna) zadovoljiti potrebe tijela sa insulinom i to se obično pogoršava sa prekomjernom tjelesnom težinom.

Zbog toga se uzimaju tablete, koje prouzročuju da gušterača izlučuje više insulina. Međutim, postoji granica do koje se može ‘tući umornog konja’, u ovom slučaju preopterećenu gušteraču. Dobra dijeta koja skida težinu kao i smanjena upotreba čistog šećera, popraćene razboritom vježbom, može biti najkorisnije.

Ako dijeta, vježbanje i uzdržavanje od slatkog ne snizuje dovoljno nivo šećera u krvi, tek tada se prepisuju tablete. Ovdje se mišljenja razilaze. Neki liječnici daju prednost upotrebi insulinskih injekcija a ne tableta, pa čak i kod šećerne bolesti Tipa II. Tablete mogu imati popratno djelovanje, a postavlja se i pitanje, da li one stvarno spriječavaju dugotrajne komplikacije.

U svakom slučaju, sposobni liječnici trebaju prije nego preporuče liječenje odvagnuti sve činioce. I bolesnik mora odvagnuti preporuke i na kraju odlučiti što će učiniti.

Živjeti sa šećernom bolesti

Dakle, pomiri se sa šećernom bolesti, to uključuje različite korake, ovisno o vrsti bolesti koju imaš. Za šećernu bolest Tipa II možda je rješenje dijeta i gubitak tjelesne težine. Ali, neki liječnik je izjavio: “Realno, moje je iskustvo pokazalo da je mala vjerojatnost da se to dogodi. Ja sam spreman u većini slučajeva mojim pacijentima davati tablete ili čak i insulin od samog početka.”

Živjeti sa šećernom bolesti Tipa I nije tako jednostavno. I ovdje dio odgovora ne leži samo u liječenju, nego i u osobnom stavu pojedinca prema šećernoj bolesti. Istina je, da nije ugodno, ako pomislimo na svakodnevno ubrizgavanje insulina, ili bosti prst zbog provjeravanja šećera u krvi. Također nije jednostavno, ako pomislimo da treba uzimati jednoličnu hranu u pravilnim razmacima, otprilike u isto vrijeme, i da su vježbanje i pravilno kretanje kao i odmaranje dobro planirani.

Istodobno, morala bi se prihvatiti činjenica da trenutno ne postoji lijeka za šećernu bolest. Međutim, postoji liječenje, koje, ako se primjenjuje disciplinirano, može bolesnika održavati na životu još mnogo godina i to relativno zdravog.

Što treba izbjegavati

Za nekoga je potrebno da se čuva dviju skrajnosti. S jedne strane, osoba koja ima šećernu bolest mora izbjegavati nezainteresiranost za svoj problem. Mora nastojati slijediti razumna liječnička uputstva, a ne misliti da će problem možda sam od sebe nestati.

S druge strane, budući da uzrujanost prouzročuje variranje šećera u krvi, prekomjerna bi zabrinutost mogla imati protivno djelovanje. Ne pomaže biti u stalnom strahu ili biti sasvim zaokupiran bolesnom brigom zbog šećerne bolesti isključujući se iz normalnih djelatnosti. Iako život šećernog bolesnika mora biti neophodno reguliran, velika većina može živjeti dobro i izgrađujuće življenje.

Hoće li šećerna bolest, kao i ostale bolesti, ikada biti trajno izliječene? Božja riječ Biblija daje ohrabrujući jamstvo da će se to sigurno dogoditi tu na zemlji, pod upravom Božjeg kraljevstva, vladavine, za koju je Isus učio svoje sljedbenike da se mole (Matej 6:9, 10). U to vrijeme “nijedan stanovnik neće reći: ‘Bolestan sam’” (Izaija 33:24).