Živjeti pomoću umjetnog bubrega

“PREOSTAJE vam još 10 do 15 godina života.“ Tako je glasilo gorko saopćenje liječnika, dano mi 1965. godine. Ali, to me nije jako iznenadilo, jer sam već skoro 10 godina imala problema s bubrezima. Postepeno su zakazivali, dok nije došlo do potpunog prestanka njihova rada. Velike količine antibiotika donijele su olakšanje, ali u vezi moje budućnosti liječnici nisu bili veliki optimisti.

Unatoč zlokobnom predviđanju odlučila sam svoje “posljednje” godine provesti u službi za Boga. Moj suprug Bill, bio je putujući nadglednik Jehovinih svjedoka i u to je vrijeme nadgledavao jednu oblast. Iako vrlo narušenog zdravlja željela sam ga i dalje pratiti, što mi je uspijevalo kroz narednih 10 godina. Međutim, godine 1975. dolazi do akutnog zakazivanja rada bubrega. Bill je u to vrijeme nadgledavao manji broj skupština jedne pokrajine kojoj je pripadao uglavnom Sheffield — grad čuven po industriji čelika. Na sreću Sheffield je bio poznat i po istraživanjima na području bubrega. Budući da sam bila bolesna da bih mogla u bolničkim kolima prevaliti put dugačak 260 km do jedne bolnice u Londonu, specijalist za bubrege u Sheffieldu pokazao se spremnim da me on liječi.

U vrijeme kad sam dopremljena u bolnicu, otrovni plinovi izmjene tvari toliko su se nagomilali u mom tijelu, da sam stalno morala povraćati. Da bi mi pomogli provukli su mi kroz nosne šupljine cijev u želudac i tako odstranjivali dio tog otrova. Postupak je ponavljan danima svakih pola sata. Zatim je uslijedila peritonalna dijaliza. Nakon davanja lokalne anestezije liječnici su mi uveli u trbušnu šupljinu tanku plastičnu cijev. Uz pomoć spojnog komada u obliku slova Y cijev je bila povezana s dvije vrećice, koje su viseći na stalku sadržavale dijalizator. Način funkcioniranja bio je jednostavan. Zbog sile teže tekućina je odlazila u trbušnu šupljinu, ostajući tamo 20 minuta, da bi preuzela otrov iz krvi. Nakon toga obješene vrećice se spuštaju do visine poda, kako bi iscurila tekućina. Taj je kružni tok trajao 48 sati, a cijeli se postupak provodio jednom tjedno. Neugodnosti te procedure doprinosi i mokar krevet, kada se dogodi da tekućina iscuri. Ipak, moje se tijelo priviklo na to i moram priznati da mi je četveromjesečno liječenje činilo dobro.

Vezana uz stroj

Peritonalna dijaliza mi je, doduše, pomogla, ali sam ipak morala biti priključena na umjetni bubreg. To je značilo da se moram podvrgnuti dvjema malim operacijama, kako bi se postavio arteriovenozni otvor. Pri tom se postupku uvećava jedna vena, što olakšava zabadanje igala pri liječenju s umjetnim bubregom (hemodijaliza). Prvi pokušaj stvaranja arteriovenoznog otvora nije uspio. Potekla je krv. Pokušali su iznova na desnoj ruci i zahvat je uspio. Nakon četveromjesečnog boravka u bolnici, srpnja 1975. bila sam premještena u drugu kliniku. Tamo sam prvi puta vidjela umjetni bubreg.

Mislim da je to bilo najteže razdoblje mog života. Promatrajući aparaturu odjednom sam shvatila koliko ću biti ovisna u budućnosti. Ostatak života bit ću tri dana u tjednu najmanje šest sati priključena na taj aparat, kao i još dva dodatna sata potrebna za pripreme i temeljito čišćenje. Osim toga, nikada se za dulje vrijeme neću smjeti odvajati od aparata. Nakon života u slobodi — mogla sam služiti Jehovi Bogu gdje god je to bilo potrebno — učinilo mi se to strašnim teretom.

“Morat ćete naučiti”

Hemodijaliza je zadivljujući postupak. Najprije se uvedu u žile dvije igle. Gumena pumpa usisava krv kroz jednu od igala i kroz dugačku cijev u umjetni bubreg. Dakle, ona se upotrebljava za čišćenje krvi. Otamo teče krv kroz daljnju plastičnu cijev u drugu iglu, a zatim natrag u tijelo. Sam aparat nadgledava odvod.

Ubadanje igala je na početku vrlo neugodno. Bolno je, a ponekad uspije tek nakon nekoliko pokušaja. To je zbog toga što treba iglu uvesti u venu, koju se ne smije probosti. U protivnom krv bi došla u okolno tkivo i prouzročila bolnu oteklinu. Tu je i problem duševne i tjelesne pripreme na stalno ponavljajući se postupak.

Aparat mi se učinio toliko kompliciranim da sam mislila kako se nikada neću moći posluživati njime. Ta misao, kao i problem s iglama toliko su me ražalostili da mi potekoše suze. Tada mi je jedna bolničarka rekla: “Morat ćete naučiti služiti se aparatom, inače ćete umrijeti.”

“Ima gorih stvari od smrti”, odgovorila sam. “Ja se ne bojim umrijeti.”

“Dobro”, nastavila je. “Razmotrimo stvar s drugog stajališta. Vaša djelatnost uključuje pružanje pomoći ljudima kojima je ta vrsta pomoći potrebna. Dakle, mislite na te ljude, na sve ono što možete učiniti za njih.” To me je potaknulo na razmišljanje.

Još me je nešto jako ohrabrilo. U početku mog boravka u bolnici prilikom jedne vizite rekao je specijalist za bolesti bubrega jednoj bolničarki: “Mislim da znate da je gospođa Bull Jehovin svjedok. Pobrinite se da ni u kom slučaju ne primi krv. Ne želim da bilo tko u njenoj blizini rukuje s bocama krvi. Molim, prekontrolirajte stoji li u njenim podacima odgovarajuća bilješka.”

Urediti stan

S obzirom da sam bila teško bolesna, bilo je bezuvjetno potrebno imati stan. No, budući da smo godinama putovali, nismo imali dom. Unajmiti stan učinilo nam se gotovo nemogućim, tim više što godinama nismo nigdje ostajali dulje od nekoliko dana. Osim toga, nismo imali sredstva potrebna za namjestiti stan. Ipak, dok sam ležala u bolnici Bill je krenuo u potragu za stanom. Imali smo u mislima Jehovino obećanje da nikada neće napustiti svoje sluge (Psalam 37:25, 26).

Dogodilo se da su u to vrijeme dvije objaviteljice u punoj službi bile pozvane da posjete biblijsku školu Gilead (škola koja obrazuje misionare) Udruženja Kula stražara. Baš u vrijeme kada je nama bio potreban stan, one su iselile, pa smo tako unajmili taj stan. Sada smo stajali pred problemom kako namjestiti stan.

Iz cijele zemlje dobili smo novac i poklone. Tako smo primjerice kupili jedan potrebni komad namještaja iz druge ruke po nižoj cijeni, od 155 funti (tada 310 SAD dolara). Ostali smo bez novaca. Sljedećeg jutra stiglo je pismo od jedne sestre u vjeri, koju nismo poznavali, niti je ona znala što o našoj nabavci. Pismo je sadržavalo ček na preko 150 funti (tada 300 SAD dolara)!

Nakon što smo namjestili stan, otpuštena sam iz bolnice, ali sam kroz četiri mjeseca morala svaki tjedan u bolnicu na peritonalnu dijalizu. Primila sam preko 500 razglednica i pisama sa željama za brzo ozdravljenje. Često je u njima bilo spominjano da su braća molila za moje dobro. Budući da sam se sama osjećala više ili manje bespomoćnom, znanje o tim molitvama pružalo mi je beskrajnu utjehu. Kroz sve to vrijeme Bill je i dalje služio skupštinama u svojoj pokrajini, da bi na kraju ipak morao potražiti svjetski posao, kako bi mogli udovoljiti našim potrebama. Postao je dimnjačar.

Dijaliza kod kuće

Kratko nakon useljenja u stan montirali smo moderno tehnološko čudo; aparat za kućnu dijalizu, visok samo 1,22 m, a širok 69 cm. On nadgledava temperaturu, protok krvi i miješanje dijalizatora s vodom, što znači postupak uzimanja otrova iz krvi. Alarmni uređaj koji osigurava te i ostale stvari, čini ga uistinu pouzdanim aparatom. Ipak, korištenje njime tražilo je od Billa i mene prava ograničenja. Bill je u početku radio samo dva i pol dana tjedno, jer je sve vrijeme dok sam bila priključena na aparat morao biti sa mnom. Već nekoliko godina dolaze u različite dane k meni dvije drage sestre u vjeri, da bi tijekom dijalize bile sa mnom. Kad mi se jako snizi krvni tlak postoji opasnost da se onesvijestim. Aparat je, doduše, blagoslov ali rukovanje njime predstavlja za sve koji sudjeluju u tome, pravi ispit strpljenja. Tri puta tjedno moram izdržati to šestsatno mučenje.

Nakon 18-mjesečnog liječenja postepeno mi se vratila određena mjera snage, tako da sam opet mogla sudjelovati u nekim kršćanskim aktivnostima. Ali, veljače 1977. počeo je krvariti moj nenormalno povećani lijevi bubreg. To je onemogućilo daljnje provođenje dijalize na domu, pa sam morala ponovno u bolnicu. Moje se stanje stalno pogoršavalo, a gubitak krvi bivao je sve veći. Budući da su zakazale sve ostale metode liječenja — predočili su mi zadnju nadu — transfuziju krvi.

Smrt je zaustavila svoju ruku

Iako bolesna na smrt, odbila sam taj prijedlog. Kroz proučavanje Biblije saznala sam da bi to bilo protivno Božjem zakonu. (Vidi 1. Mojsijeva 9:4; Dj. ap. 15:29.) Ali, moja krvna slika se vidljivo pogoršavala, postajala sam sve umornijom. Vanjsko krvarenje je prestalo, no u unutrašnjosti crvena krvna zrnca su i dalje umirala. Pala sam u komu, što je potrajalo četiri i pol dana. Hemoglobin mi je pao na nevjerojatno nisku vrijednost od 1,8 g%. Puno prije tog stanja svi su napustili nadu, saopćivši mojim rođacima i prijateljima da sljedeću noć neću preživjeti.

Peti dan sam se probudila i ugledavši svog muža rekla sam: “Bille, popila bih malo vode.” Sjela sam i pila, dok mi je Bill češljao kosu. Potom sam opet legla i zaspala. “To je kraj”, mislio je Bill. Ali, u stvarnosti bila je to prekretnica. Na iznenađenje bolničkog osoblja krenulo mi je na bolje, što su oni označili “čudom”. Postadoh dokaz ispravnosti Jehovine Riječi i njegova zakona.

Tada nastupa opet teško vrijeme. Bila sam jako slaba, nisam mogla hodati, uhvatila me strašna depresija. Za kratko vrijeme došla sam kući. Smatrala sam se stalnim invalidom, koga će posvuda trebati nositi. Međutim, sadržaj hemoglobina počeo je rasti i krajem rujna odstranjen mi je bolesni bubreg. U to vrijeme sadržaj hemoglobina porastao je na 11,9 g%, a nakon operacije čak do nevjerojatne vrijednosti od 10,3 g%! Kirurg je primijetio da još nikada nije prilikom nefrektomije (odstranjivanje jednog bubrega) primijetio tako neznatni gubitak krvi. Deset dana kasnije prilikom vađenja konaca, sadržaj hemoglobina iznosio je 11,3 g% — razmjerno vrlo visoka vrijednost, ako se sjetimo da većina bubrežnih bolesnika redovito prima transfuzije.

Živjeti s umjetnim bubregom

Ovisnost o umjetnom bubregu znači da treba naučiti živjeti s mnogim ograničenjima. Ipak, ja mogu obavljati kućanske poslove i kuhati. Također sudjelujem redovito u propovijedanju vijesti o Kraljevstvu od kuće do kuće i posjećujem sve skupštinske sastanke. Doduše, nikada ne smijem napustiti stan dulje od dva do tri dana (četvrti se dan moram podvrgnuti dijalizi), ipak bilo mi je moguće čak posjetiti pokrajinske i oblasne kongrese Jehovinih svjedoka.

Što se prehrane tiče moram izbjegavati živežne namirnice koje sadrže puno kalija ili soli. Ne smijem jesti previše voća, ne čokoladu, lješnjake i sušeno voće. Smijem trošiti samo bijeli kruh i jesti kolače samo od bijelog brašna. Od pića dozvoljeno mi je piti samo malo i to slabu kavu i čaj. Ne smijem konzumirati vino, pivo i kakao.

Unatoč svemu osjećam se jako blagoslovljenom. Jehova mi je obratio pažnju i pokazao ljubazno zanimanje za mene. Imam požrtvovnog supruga koji mi i dalje u svemu pomaže. Draga braća i sestre u vjeri također su doprinijeli tome, jačajući me kroz sve te godine. Nedostaju mi riječi kojima bih opisala prijaznost liječnika specijalista, kirurga i bolničkog osoblja. Više nego jednom pričali su ostalim specijalistima i medicinskim sestrama kako sam skoro umrla zbog velikog gubitka krvi. Pa iako sam odbila primiti krv, danas imam normalnu krvnu sliku.

Naučila sam, doduše, da je smrt neprijatelj, ali ne neprijatelj koga se treba bojati. Iako sam hodala dolinom smrti, nikada se nisam trebala bojati zla (Ps. 23:4). Živjeli ili umrli, Jehovini smo, jer naš je život u njegovoj ruci (Rim. 14:8). Često sam se pitala: “Što da uzvratim Jehovi za sve što mi je učinio?” (Psalam 116:12). Dar života je uistinu dragocjen. Da, ja živim danas uz Božju pomoć, uz ljubazno zalaganje dobro osposobljenog bolničkog osoblja — i uz pomoć umjetnog bubrega. (Ispričala Dorothy Bull.)

[Istaknuta misao na stranici 13]

Budući da su zakazale sve ostale metode liječenja, predočili su mi zadnju nadu — transfuziju krvi

[Istaknuta misao na stranici 14]

Saopćili su mojim rođacima i prijateljima da sljedeću noć neću preživjeti

[Istaknuta misao na stranici 15]

“To je kraj”, pomislio je Bill. Ali, u stvarnosti bila je to prekretnica

[Istaknuta misao na stranici 15]

Naučila sam, doduše, da je smrt neprijatelj, ali ne neprijatelj koga se treba bojati

[Slika na stranici 12]

Tri puta tjedno moram biti najmanje šest sati priključena na umjetni bubreg — ali ja živim