Što se događa s hranom koju pojedeš?

“GLADAN sam”. Kad tijelo postavi taj izričiti zahtjev, jedva da će mu tko pružiti otpor.

No, jesi li se ikada pitao što se događa s hranom koju pojedeš? (Bez obzira što se rastvori na dijelove.) Isus Krist je jednom utvrdio da “sve što ulazi na usta ide u trbuh i izbacuje se na određenom mjestu” (Matej 15:17, ST), Ipak, što se događa u međuvremenu i zašto se tako događa, najvećim je dijelom prava tajna — čak za znanstvenike. Ali, razmotrimo pobliže što se prema današnjim teorijama događa nakon “punjenja” čovječjeg “mehanizma”.

Zašto si gladan

Izreka “Ti si ono što jedeš” izgleda, doduše, pretjeranom, ali ima u tome nešto istine. Stanice tvog tijela sastoje se gotovo u potpunosti od molekula, koje potječu od živežnih namirnica i tekućina, a koje uzimaš u sebe. Stanice tvog organizma stalno se pune, obnavljaju, popravljaju ili razaraju. Dakle, jelo ispunjava višu svrhu nego samo punjenje želuca. Ono služi da bude na raspolaganju dovoljno građevnog materijala za neprekidni građevni program tvog organizma. Stvoritelj nas je brižno opremio alarmnim uređajem, koji nam daje na znanje kad je tijelu opet potrebna hrana.

Mnogi istraživači vjeruju da dio mozga označen hipotalamus — a ne želudac — sudjeluje u izazivanju osjećaja gladi. Točno je, tko ima prazan želudac može, kako to čitamo u Bibliji, trpjeti “ljutu glad” (grčeve u želucu) (Plač Jeremijin 5:10, ST). Ipak, većina od nas nije to nikada doživjela. Zahtjev za jelom često izazivaju navika ili prirodni činioci. Već samo pogled na jelo ili miris hrane može izazvati glad! Osim toga, izgleda da mozak regulira sadržaj glukoze (grožđani šećer) u krvi i čim on padne, u tebi se javi osjećaj gladi. Neki čak vjeruju da mozak na temelju utvrđene vrijednosti nadgledava količinu masti u tvom organizmu. Kemijski “vjesnici” obavještavaju mozak o tome kad je nivo masti “prema mišljenju” mozga prenizak, a posljedica toga je osjećaj gladi. Srećom, mozak te obavještava i o tome kada si dosta jeo. No, ako taj sistem ne funkcionira ispravno (što je izgleda slučaj kod mnogih ljudi), jede se daleko više nego je potrebno. To bi mogao biti jedan od mnogih razloga debljanja.

Putovanje od usta do želuca

Otkako je Bog dopustio ljudima da jedu “sve bilje ... po svoj zemlji”, čovjek postupa suglasno tome (1. Mojsijeva 1:29). Nakon potopa u vrijeme Noa, jelovnik ljudi obogaćen je još jednim prehrambenim artiklom — mesom (1. Mojsijeva 9:3). Meso i povrće sadrže hranjive tvari, primjerice bjelančevine, mast i škrob. Ipak, problem je u tome što tvoje tijelo prerađuje samo male molekule hrane, dok su molekule bjelančevina, masti i škroba prilično velike. Stoga se prilikom probavljanja taj dugački lanac molekula još usitnjava.

Od trenutka kad ugledaš, pomirišeš ili čak i samo pomisliš na ukusnu hranu, tvoje se tijelo počne pripremati na probavljanje. Predstavi si da imaš pred sobom izvrstan kruh sa šunkom. Već pri pogledu na nj dolaze ti sline na usta, zar ne? Tvoj želudac počinje tajno izlučivati probavne sokove. Zagrizeš li veliki zalogaj, probavni sustav tvog organizma dostiže vrhunac. U tvojim se ustima hrana zagrijava (ili hladi) da bi postigla ispravnu temperaturu, žvakanje ti pruža ne samo mogućnost kušanja hrane, nego se tako hrana pretvara u kašu, koju potom lako progutaš. Slina ili žlijezda slinovnica pridonosi kvašenju i rastapanju hrane. Enzimia u pljuvački počinju prerađivati kruh, pretvarajući škrob u obični šećer.

Hrani predstoji sada putovanje od usta do slijedeće stanice — želuca. Tamo se probavlja šunka. Dakle, progutaj zalogaj. Jednim refleksom zatvara se tvoj dušnik, da bi hrana mogla kliznuti u jednjak, gdje se zadržava samo kratko vrijeme. Kroz nekoliko sekundi kontrakcijom mišića otprema se u želudac. “Kontrakcije su tako jake”, piše neki autor, “da bi se hrana otpremala dalje, čak kada bi onaj tko jede dubio na glavi”. Jedan ulazni ventil na donjem kraju jednjaka, takozvani cardiac (kardio)b pušta hranu u želudac, ali sprečava otjecanje sadržaja želuca i probanih sokova u jednjak.

Onaj tko je ikada doživio neugodno iskustvo, odnosno tko je povraćao, taj zna da je želudac pun kiseline. Tu se hrana nekoliko sati miješa s enzimima i solnom kiselinom, dakle šunka se izmiješa, sterilizira i rastvara u molekule bjelančevina, koje nazivamo polypeptidima.

Na nesreću, mnogi ljudi nemaju dovoljno solne kiseline i želučanih enzima, stoga im je probavljanje hrane jako otežano. A kad se još najedu hranjivih živežnih namirnica, to je sasvim sigurno pogrešan način prehranjivanja. S druge strane, neki imaju previše želučane kiseline, stoga pate od žgaravice ili čak dobe čir na želucu. Stoga činiš dobro ako paziš na prehranu, ne uzimajući živežne namirnice koje obično prouzrokuju želučane tegobe. Pazi također na djelovanje svojih osjećaja. U vrijeme Joba, mladić po imenu Elijuv, doživio je psihičko opterećenje kad je potisnuo želju da prigovori nečemu. Rekao je: “Gle, nutrina mi je ko mošt zatvoren, ko nova će se raspući mješina” (Job 32:19, ST). Međutim, onaj tko je “mirna srca” može si uštedjeti želučane tegobe (Priče Salamunove 14:30, ST).

Upijanje i raspodjela

Nakon višesatnog zadržavanja u želucu hrana postaje tekućom masom, koju zovemo kaša probavljene hrane. Ta se tekućina postupno uštrcava u dvanaesterac, prvi dio tankog crijeva, gdje se nastavlja probavljanje hrane.

Enzimima koji se nalaze u crijevu dolaze u pomoć jetra, koja proizvode žuč — svijetložutu alkalnu tekućinu. Tvoje tijelo proizvede dnevno 0,5 do 0,8 litara te slane tekućine i gomila je u žučnom mjehuru. Taj organ izlučuje po potrebi dovoljnu količinu žuči, koja prerađuje mast u male kuglice. Kad je to učinjeno, enzimi mogu neometano izvršiti svoje kemijsko čudo. Ono što je preostalo od tvog kruha i šunke pretvara se u mikroskopski male djeliće. Kako mogu ti djelići postati dio tvog organizma?

Upijanjem. Putovanje probavljene hrane iz tankog crijeva do slijedeće stanice — debelog crijeva — traje oko četiri sata. U međuvremenu ona nailazi na milijune sićušnih prstenastih izbočina, nazvanih crijevne resice, kojima je obložena unutarnja stijena debelog crijeva. Te resice upijaju hranu — bilo da odlazi u limfni sistem, bilo u krvotok. Krvotok prenosi probavljene dijelove hrane do značajne “tvornice”. To su jetra, gdje se molekule još više usitnjavaju. Kad se tvoje stanice trebaju obnavljati, jetra koriste tu sirovinu za proizvodnju “rezervnih dijelova” — aminokiselina i bjelančevina. Osim toga, ona mogu uskladištiti glukozu, da bi je kasnije predala tvojim stanicama. Jetra su također “skladište robe”. Kad je potreban veći popravak stanica, tijelo daje signal, a jetra po potrebi, stavljaju na raspolaganje odgovarajući materijal za taj popravak.

Ali, što se događa s hranom koja ne bude upijena? Ona otputuje vodom u bubrege, da bi se izlučila kroz mokraćni mjehur. Tvrdi ostaci odlaze u debelo crijevo. Budući da debelo crijevo radi najbolje kad je razmjerno puno (postoje i dokazi za daljnje zdravstvene prednosti), mnogi liječnici preporučuju hranu bogatu neprobavljivim tvarima, kao što su mekinje, kako bi dolazilo do redovitog pražnjenja (izlučivanja).

“Zadivljujuće stvoren”

Ovo kratko razmatranje čovječjeg probavnog sustava, potvrda je izjave, koju je dao psalmist: “Tebe ću slaviti (Jehova) jer sam zadivljujuće stvoren” (Psalam 139:14, NS). Kakva smo mi samo dobro promišljena i divna stvorenja! Bog se pobrinuo ne samo za tvari i fizička sredstva potrebna za život, nego nam je dao i potrebno vodstvo da bismo život koristili na najbolji način! (Ivan 17:3).

[Bilješka]

[Slike na stranici 14]

Pogledaj!