Jedanaest godina u potrazi za pravim blagom
BEJRUT. Taj je grad većini ljudi poznat iz novinskih članaka, kao mjesto potresano građanskim ratom. No, tu je moj dom. Nekako u vrijeme kad je usplamtjela mržnja mojih sunarodnjaka, a moja domovina postala bojnim poljem, ustuknula je moja mržnja pred mirom, koji je mnogo dragocjeniji od bilo kakvog blaga na Zemlji. Da vam ispričam kako je došlo do toga.
Rođen sam 1949. godine u Bejrutu kao najmlađe od sedmero djece u roditelja Arapa. Još kao dijete bezuvjetno sam se želio približiti Bogu. Ali, nitko u mojoj obitelji nije bio religiozan, iako su svi tvrdili da su kršćani. Vrlo rijetko je tko od njih išao u crkvu, stoga sam uvijek išao sam.
Često sam se klečeći, očiju punih suza, molio pred slikom Isusa ili djevice Marije. Molio sam da bih upoznao istinu. Svaki puta kad bih prošao pored neke crkve, prekrižio sam se. Želio sam se dopasti Bogu, a kad sam porastao mislio sam da bih to mogao najbolje učiniti kao svećenik.
Godine 1962. — u starosti od trinaest godina — natjecao sam se za zvanje svećenika. Pratila me je majka. Uspinjali smo se mnogim stepenicama glavne upravne zgrade grčko-ortodoksne crkve u Bejrutu, do ureda patrijarha. Kad sam mu objasnio da želim postati svećenikom, samo me je upitao: “Imaš li dobar glas?” “Da”, odgovorio sam. Uvjerivši se u to, rekao je: “Primljen si”. Kakove li sreće — služiti Bogu kao svećenik! Učinilo mi se kao da sam dobio neko blago.
Je li to bilo pravo blago?
Kad smo izlazili, neka žena koja je radila u glavnom sjedištu crkve, rekla je nešto, što me je zbunilo: “Ne idi u svećenike”, opomenula me. “Još ćeš više griješiti.” Što je time mislila? Nisam razumio. Ali, nakon toga, kroz tri godine školovanja za svećenika, često sam se sjetio tih riječi i razumio ih. Zašto? Zbog stvari koje sam vidio.
Libanonski svećenici su bili umiješani u politiku; podupirali su jednu partiju, suprotstavljajući se drugoj. Poznavao sam svećenika koji je nosio pištolj sakriven pod službenim ogrtačem. Smatrao sam neispravnim da svećenik tako spremno sudjeluje u ratu. Pitao sam se: “Bi li tako postupali Isus i njegovi apostoli?”
Osim toga, svećenici su bili lakomi za novac. Vidio sam kako se bore za priloge i proklinju jedan drugoga. Obično su govorili: “To je moje.” Gledao sam kako imaju prijateljice, pa kad je neki svećenik služio misu, dolazila mu je prijateljica. Mnogi su znali da je grijeh to što rade. Kad sam jednom primijetio kako je došla svećenikova prijateljica i odgurnula neku staricu, da bi ona dobila mjesto uz svećenika, počeo sam ga mrziti. No, još sam uvijek mislio, da je crkva u pravu, a da su zli samo svećenici.
Nakon tri godine prekinuo sam školovanje, ali sam i dalje ostao aktivan u crkvi. Posjećivao sam je redovito i pjevao u crkvenom zboru. Moji ciljevi su se promijenili, glavno zanimanje usmjerio sam k sportu, prije svega košarci. Osim toga, tijekom školskih praznika radio sam u radioni svog starijeg brata, izučivši tako i zanat. Budući da nam je otac umro, dvadeset godina stariji brat od mene, bio mi je poput oca.
Sastanak sa svjedocima
Crkvena općina kojoj sam pripadao, bila je jako neprijateljski raspoložena prema Židovima, a učili su nas da mrzimo i Jehovine svjedoke. Rekli su nam da su cionisti, te da su protiv Krista. Oni su, doduše, upotrebljavali Kristovo ime, ali mislio sam da to rade samo naizgledno. Kada bi netko samo spomenuo riječ “Jehova”, pobjesnio sam i pripremio se za borbu. Organizirali smo mlade ljude da prate Svjedoke po kućama, da im dosađuju i gađaju ih kamenjem.
Jednog dana kad sam nakon košarkaškog treninga svratio do svoje sestre, prvi puta sam se osobno sreo sa Svjedocima, koji su razgovarali u njenoj kući. Kod Arapa je običaj da budu uljudni sa posjetiteljima koji dođu u njihov dom, pa je tako bilo i ovaj puta. Kad su Svjedoci postavljali pitanja na koja nisam znao odgovoriti, rekao sam: “Dođite drugi puta, a ja ću dovesti svećenika”.
Sastali smo se slijedećeg tjedna. Vidio sam da se svećenik ne snalazi u Bibliji — nije se mogao braniti. Kad su Svjedoci objasnili da ne zovemo nijednog duhovnog vođu “ocem”, on je jednostavno rekao: “To je u redu. Ne zovite me više ocem” (Matej 23:9). Pa iako se nije snalazio u Bibliji, on je još uvijek bio moj svećenik. Stoga sam zapovjedio Svjedocima: “Ne dolazite mi nikada više, jer ću vam prebiti kosti.” Tako sam stvarno i mislio.
Slava sportaša
U međuvremenu sam narastao preko 180 cm, što je za Arapa prilično puno. Košarka je bila moj život. Godinama sam trenirao po pet sati dnevno. Želio sam biti najbolji. 1971. postao sam poznat u cijeloj zemlji. Te sam godine bio izabran u nacionalnu momčad, koja je zastupala Libanon na međunarodnim natjecanjima u Saudijskoj Arabiji.
Slijedeće godine stekao sam još veće priznanje i bio izabran za kapetana momčadi, koja se sastojala od najboljih igrača u cijelom Libanonu. Igrao sam u obrani i uvježbavao igru kluba. Putovali smo u Irak na turnir svih arapskih zemalja i zamalo pobijedili. Bili smo na drugom mjestu, iza Iraka. Godine 1973. ponovno sam izabran u najbolju momčad Libanona.
Postigao sam cilj — postati najboljim košarkašem u najmanju ruku u Libanonu. Ljudi su me prepoznavali. Bio sam čuven, djevojke su me salijetale u gomilama. Ali, sve to nije mi donijelo sreću kojoj sam se nadao. To nije bilo pravo blago.
Ponovni susret sa svjedocima
U rano proljeće godine 1973. započeo je moj najbolji prijatelj, klupski drug i zvijezda momčadi, proučavati Bibliju sa Jehovinim svjedocima. Čim sam to saznao, posjetio sam ga i rekao mu: “Sami, ti ljudi ti mogu štetiti, ne sklapaj s njima prijateljstvo.” Tada sam u bijesu prokleo Jehovino ime.
“Ne! Ne, Josipe, ne govori tako”, prekorio me je. “Razgovaraj sa Svjedocima.”
“U redu”, rekao sam. “Ali, ako ti dokažem da oni ne posjeduju istinu iz Biblije, da li ćeš prestati proučavati s njima?”
“Dobro. No, ako se ustanovi da imaju istinu”, odgovorio je, “hoćeš li tada postati Jehovin svjedok?”
Suglasio sam se.
Nas petero bili smo dobri prijatelji. Obavijestio sam ostalu trojicu, pa smo svi zajedno krenuli k našem svećeniku. “Molimo vas, pođite s nama i razgovarajte sa Svjedocima”, zamolili smo ga. No, on nije želio poći s nama, stoga su moji prijatelji rekli: “Ako ne ide svećenik, ne idemo niti mi.” Ali, ja sam obećao Samiju da ću doći i morao sam održati riječ.
U dogovoreno vrijeme sakupilo se u Samijevom domu oko tucet svjedoka. Bili su vrlo prijazni, ali ja nisam želio biti takav. “Hajde, započnimo sa diskusijom!” zapovjedio sam. Svjedok koji je vodio diskusiju, pozvao me je da ja započnem. “Sirijski bog El je pravi bog”, rekao sam. “Jehova je Židovski Bog, on je ubojica”.
Svjedok se nije svađao, nego je jednostavno upitao: “Vjerujete li u cijelu Bibliju?”
“Da”, odgovorio sam.
Tada me je zamolio da otvorim Psalam 83:18. Pročitavši stavak, ostao sam zaprepašten. Bilo mi je kao da me je netko udario šakom. Nikada nisam vidio u Bibliji ime “Jehova”. Tamo piše: “Nek znaju: ti si komu je ime Jahve, jedini Višnji nada svom zemljom.” A kako sam samo često proklinjao to ime!
Svjedok me je zamolio da pronađem još jedan biblijski stavak. (Božje ime Jehova pojavljuje se oko 20 puta u arapskoj Bibliji.) Tada sam rekao: “Ne. Ako ne vjerujem tom stavku, tada ne vjerujem ni cijeloj Bibliji. Jedan stavak je dovoljan.”
“Dobro. Želio bih još razgovarati”, predložio sam. “Ali, nešto vam moram reći: Ako ste vi uistinu učenici Isusa Krista — pravi učenici — tada ću postati Jehovin svjedok. No, ako niste, ako ste cionisti, sve ću vas poubijati.”
“Dobro”, glasio je odgovor. “Ako utvrdite da smo cionisti, slobodno nas ubijete.”
Tog sam dana počeo čitati Bibliju — što ranije nisam nikada činio. Za tri mjeseca cijelu sam je pročitao, proučavajući istovremeno s Jehovinim svjedocima knjigu Istina koja vodi do vječnog života. Spoznaja o Bogu i njegovu Kraljevstvu predstavljala je za mene nešto dragocjeno. Bilo je točno onako, kako je Isus rekao: “S kraljevstvom je nebeskim kao s blagom što sakriveno leži u polju. Kad ga netko pronađe, sakrije ga te pun radosti, ode da proda sve što ima i kupi ono polje” (Matej 13:44, ST). Želio sam naučiti kako mogu postati zemaljskim podanikom Kraljevstva. Ali, nije mi bilo lako dati tome prednost ispred svega drugoga.
Sve prodati za blago
Duboko u svojoj nutrini bio sam razdijeljen. Još uvijek sam volio košarku. Često su me mnoge djevojke pozivale da iziđem s njima. “Radovati se životu” u njihovom društvu silno me je privlačilo. Moji su rođaci podupirali taj nemoralni način života, jer su bili protiv toga da se družim sa Svjedocima. Napustiti sve za to blago, učinilo mi se prevelikom žrtvom, pa sam stoga prekinuo biblijski studij.
Baš nekako u to vrijeme moj se je brat jako zadužio, izgubivši u igri. Napustio sam fakultet i danima radio da bih mu pomogao spasiti obrt. Svjedoci su i dalje razgovarali sa mnom, kako bi razvijali moje cijenjenje, ali sve je bilo uzalud. Ipak, nakon otprilike šest mjeseci, upitao sam se: ‘Josipe, što se to događa s tobom? Pa ti znaš da Svjedoci imaju istinu’.
Bilo je nužno potrebno da poduzmem neke promjene. Hoću li biti u stanju učiniti to? Da bih dokazao svoju odlučnost, po prvi puta sam odbacio cigaretu. Pošao sam do telefona i pozvao Fadija, Svjedoka koji je sa mnom proučavao. “Ti si odgovoran za moju krv”, rekao sam mu. “Moraš proučavati sa mnom”.
“Misliš li ozbiljno? Dođi, i večeras ćemo početi iznova”, odgovorio je. Bilo je to u prosincu 1973.
Ubrzo sam počeo posjećivati skupštinske sastanke, ali svaki puta sam poveo sa sobom drugu prijateljicu. Kad je koja od njih željela imati odnose sa mnom, objasnio sam: “Ne, to ne radim više.” Budući da nijedna od mojih prijateljica nije prihvatila istinu, konačno sam se u potpunosti prestao družiti s njima.
Moj košarkaški trener bio je jako ljut. Utrošio je godine u to da učini od mene velikog igrača, bili smo najbolji tim u Libanonu. A sada sam odjednom prekinuo sa svime. Odlučio sam se za pravo blago. 24. kolovoza 1974. krstio sam se, simbolizirajući tako svoje predanje. Želio sam služiti Bogu.
Slijedeće godine oženio sam Kathy, koja je djelovala kao opći pionir (punovremeni sluga Jehovinih svjedoka). Godine 1976. bio sam imenovan za starješinu u kršćanskoj skupštini. Nekako u isto vrijeme kupio sam vulkanizersku radionicu; bila je to ista vrsta radionice, kakovu je imao moj brat. Jedini radnici bili su Svjedoci — njih petorica. Obično sam zatvarao radionu oko 16 sati, nakon čega sam sudjelovao sa svojom suprugom u službi propovijedanja do 23 sata. Vodili smo mjesečno 20 biblijskih studija. Ali, osjećao sam se rastrganim između ta dva posla.
Stoga sam u veljači 1978. prodao radionu i prihvatio specijalnu pionirsku službu. Kakvog li blagoslova! Slijedećeg je mjeseca bomba odnijela u zrak tu radionu. Da je nisam prodao, ona bi za mene bila sada praktično bezvrijedna.
Blago koje je vrijedno svake žrtve
Služba našem ljubaznom Ocu Jehovi i interesima njegovog Kraljevstva donijela mi je pravo zadovoljstvo, i to unatoč opasnostima koje vrebaju u službi Božjoj sa svih strana u toj ratom izmučenoj zemlji. U prvoj godini građanskog rata, koji je započeo 1975. bilo je ubijeno 15 000 do 20 000 ljudi, a otada su umrle daljnje desetine tisuća. Budući da Libanon ima samo oko tri milijuna stanovnika, to je u brojčanom odnosu tako, kao da bi SAD u nekom ratu izgubile mnogo milijuna svojih građana. U službi smo često izloženi tuči granata i bombi.
Godine 1980. bio sam imenovan za pokrajinskog nadglednika za Bejrut, gdje sam posjećivao skupštine da bi ih duhovno jačao. Tijekom dvije i pol godine sudjelovanja u toj službi, nismo izostavili posjet niti jednoj skupštini, iako je ponekad padala tuča više od tisuću granata i bombi u minuti. Zbog posebno žestokih borbi na području jedne skupštine bilo je neizvjesno, je li uputno posjetiti skupštinu. Neki su se pitali: “Da li će uopće tko doći na sastanak pod takovim uvjetima?” Savjetovali su nam da odemo tamo. Skupština broji 45 objavitelja i unatoč jakim borbama, svih 45 je došlo na sastanak.
Dok se održavaju sastanci, vani često eksplodiraju bombe, a mi u službi sagibamo glave pred mecima, sakrivajući se poput vojnika. Ipak, nastavljamo s propovijedanjem, misleći, ako trebamo umrijeti, onda je najbolje da to bude u službi Božjoj. Jednom smo učinili sve pripreme da krenemo u službu, ali je artiljerijska vatra bila tako jako da smo tri sata nas desetorica u jednom uskom trijemu čekali da prestane bombardiranje. Pjevali smo kraljevske pjesme i objašnjavali neka biblijska pitanja.
Nekom drugom prilikom radio sam od kuće do kuće s jednim devetogodišnjim dječakom, koji je prvi puta bio u službi. Razgovarali smo s nekim čovjekom, koji je bio umiješan u rat. Prislonio mi je pušku uz čelo da će me ubiti. Pomolio sam se Jehovi za pomoć. Tada sam mu rekao: “Ako me ubijete, vrlo vjerojatno će vas moji rođaci koji nisu Jehovini svjedoci, potražiti i ubiti”. Pustio nas je, a mi smo nastavili s propovijedanjem od kuće do kuće. Dječak je pokazao pravu kršćansku neustrašivost.
Često smo osjetili Jehovinu zaštitu. Primjerice, jednog su dana borci zaplijenili kuću, koja nam je služila za održavanje skupštinskih sastanaka. Neki su se možda pitali: “Zašto je Jehova to dozvolio?” Slijedećeg ponedjeljka, u vrijeme kada se je obično održavao skupštinski sastanak, izbile su u toj ulici žestoke borbe. Borci su došli točno do kuće, u kojoj se trebao održati naš sastanak. Zgrada je bila izrešetana tučom metaka i prilično je sigurno da bi smrtno stradali mnogi Svjedoci. Kuću su zauzeli borci druge partije, i kasnije sam pregovarao s njima, da bismo je dobili natrag za održavanje skupštinskih sastanaka.
Nakon što sam više od dvije godine služio kao pokrajinski nadglednik u tom ratom razorenom gradu, bio sam ožujka 1983. pozvan u New York u centralu Jehovinih svjedoka, da bih tamo stekao posebno obrazovanje. Mjeseci koje smo Kathy i ja tamo proveli, bili su vrhunac u našem životu. Sada, kad smo se vratili kući u Libanon, odlučniji smo nego ikada ranije, dokazivati svojom službom da je Božje Kraljevstvo za nas dragocjenije od svega drugoga — pravo blago.
[Istaknuta misao na stranici 26]
Organizirali smo omladinu da ometaju i napadaju Svjedoke