Da li bi kršćanin morao biti vegetarijanac?
“VEGETARIJANSTVO: SVE VIŠE LJUDI, OSOBITO MLADIH, POSTAJU VEGETARIJANCI”, tako je glasio veliki natpis u New York Timesu, od 21. marta 1975. g. U tom članku rečeno je, da su danas utjecajne osobe na strani vegetarijanaca, kao na primjer, dr. Jean Mayer, profesor znanosti o ishrani na Harvardskom sveučilištu. U članku je dalje spomenuto, da jedan dio vegetarijanaca “pripada religioznim grupama kao što su adventisti sedmog dana ili Hare Krišna, koji odbijaju jesti meso”.
Zbog toga se ljudi pitaju, treba li bogobojazan čovjek živjeti vegetarijanski? Ako da, za koju vrstu vegetarijanstva bi se trebao odlučiti? Na međunarodnom kongresu vegetarijanaca, održanom u augustu 1975. g. u Oronou (Maine, SAD), došlo je do izražaja da postoji više vrsta vegetarijanaca. Među prisutnima bilo je “onih koji jedu nekuhanu biljnu hranu ... isključivo plodove; zatim laktovegetarijanaca, kojima služi za ishranu, osim biljnih proizvoda i jaja, mlijeko i mliječni proizvodi; pa zatim vegetarijanaca, ... koji uopće ne jedu proizvode životinjskog porijekla, niti upotrebljavaju odjeću životinjskog porijekla; i vegetarijanaca, koji ne upotrebljavaju kuhinjsku sol, šećer, bijelo brašno i koji ne jedu kod jednog te istog obroka voće i povrće zajedno; zatim su jain-vegetarijanci iz Indije, koji ništa ne jedu što raste u zemlji — kao na primjer, krumpir, mrkvu”, a postoje još i mnogi drugi (New York Times, od 22. augusta 1975). U Izvještaju je također pisalo da su se “vegetarijanci ponekad — u svakom slučaju dobronamjerno — upuštali u žestoke diskusije o tome, čiji je način ishrane najbolji”.
Iako postoji u vegetarijanstvu različitih smjerova, to je po mišljenju dr. Jean Mayera ideja, u prilog koje govore trostruki razlozi: ekonomski, odnosno financijski, zdravstveni i etički razlozi. Dr. Mayer je mogao tome još dodati i religiozne razloge.
Ekonomski činilac
Nikako ne smijemo zanemariti ekonomski razlog, sa svoja dva gledišta. Jedno od njih su troškovi. Vegetarijanska ishrana nije tako skupa kao ona, koja uključuje i meso; i što se meso više jede, to je ishrana sve skuplja. To može biti valjani dokaz u korist vegetarijanske ishrane, jer “ne živimo da bi jeli, nego jedemo da bi živjeli”. Međutim, ipak ostaje činjenica da vegetarijanska ishrana nije svuda praktična. Ljudi, koji žive na Arktiku morali bi se odseliti u krajeve sa umjerenijom klimom, ako bi željeli biti vegetarijanci. Još nešto što navodi na kolebanje jest užitak, koji može nekome pričiniti meso, dok ga jede.
Drugo gledište ekonomskog činioca još je važnije od prvog! Povezano je sa samom proizvodnjom hrane. Tako se izvještava, da je potreban godišnji prinos od jednog hektara zemlje da bi se proizvelo 225 kilograma mesa. Međutim, ta zemlja bi mogla roditi deseterostruko više žitarica i stostruko više krumpira. Takvo stanje, dakako, stoji u vezi sa sadašnjim sustavom stvari. Svakako da bi svi ljudi mogli biti siti, kada bi svi stanovnici Zemlje živjeli vegetarijanski. Koliko bi to koristilo čovječanstvu, kad bi obožavaoci istinitog Boga, koji sačinjavaju samo djelić svjetskog stanovništva, živjeli bez mesa? Dokle god svijetom vladaju sebični ljudi, koji su pod vodstvom i utjecajem Sotone, boga ovog svijeta, postoji mala vjerojatnost da će se pravedno raspodjeljivati živežne namirnice (2. Kor. 4:4).
Zdravstveni činilac
Mnogi su postali vegetarijanci iz zdravstvenih Razloga. Dr. Mayer je pisao u članku, objavljenom u novinama New York Daily News 14. maja 1975. g., da je njegov prethodni članak o sve većoj popularnosti vegetarijanstva naišao na jak odjek i uvjeravao je svoje čitaoce, da je “vegetarijanska ishrana korisna za tijelo”. Liječnici se općenitom slažu, da osobito Argentinci, Amerikanci i Kanađani jedu previše mesa. Međutim, sporno je, bi li svakome bilo bolje kad ne bi jeo meso. Osim toga, pita se, da li bi to bilo praktično, kad pomislimo, kako se hrani većina stanovništva. Dr. Mayer je ukazao na to, da je vegetarijanska ishrana pomogla mnogima smršaviti. Oni sada mogu više jesti ugljikohidrata, a manje masti. (Masti sadrže dvostruko više kalorija od ugljikohidrata.)
Strogoj vegetarijanskoj ishrani često nedostaje vitamin B12. Taj vitamin je važan “jer sprečava opasnu slabokrvnost (Anaemia perniciosa), koja konačno može izazvati degeneraciju određenih dijelova mozga i kičme”. “Vegetarijanska ishrana je, također, siromašna vitaminom D ... Takvoj ishrani može još nedostajati željezo, jer meso — osobito jetra, školjke, puževi itd. — najbolje nadoknađuje željezo.” Dr. Jean Mayer je na kraju izjavio: “Što je stroža ishrana, to je veća vjerojatnost, da je ona jednostrana i da joj nedostaju jedne ili druge hranjive tvari. To pravilo vrijedi kako za vegetarijansku ishranu, tako i za razne neobične vrste kura mršavljenja.”
Etički i religiozni činioci
Po shvaćanju mnogih vegetarijanaca, najvažniji je etički faktor — uvjerenje, da čovjek nema pravo ubijati životinju. Takvi vegetarijanci proizvode i raspačavaju naljepnice za automobile, na kojima piše: “Volite životinje — nemojte ih jesti”, kao i značke na kojima piše: “Budite ljubazni prema životinjama — ne jedite ih”. Da bi podržali svoje stanovište, ne navode samo glasovite ljude kao što su: Buda, Platon, Sokrat, Pitagora, Ovidij, Voltaire, Shaw i Schweizer, nego i čuvene ljude sa visokim vojnim odlikovanjima poput britanskog maršala Montgomerya i generala zrakoplovstva lorda Dowdinga (RAF, “Battle of Britain”).
Bez sumnje je najvažniji etički činilac, koji se navodi protiv upotrebe mesa u ishrani. Da li je on nepobitan? Prije svega je značajno pitanje: da li se to stanovište podupire u Božjoj Riječi, Bibliji?
I u tom pogledu vrijede očigledno mudre riječi, zapisane pod djelovanjem Božjeg duha, koje nalazimo u Jeremiji 10:23 i 8:9, (ST): “Znam, Jahve, da put čovjeka nije u njegovoj vlasti, da čovjek koji hodi ne može upravljati korake svoje.” “Mudraci (ovog svijeta) ... gle, oni prezreše riječ Jahvinu, a njihova mudrost, što im koristi?” Božja Riječ nam pruža razumno gledište u vezi te teme, jer ona sadrži Božju mudrost. Što saznajemo iz tog izvora?
Najprije moramo napomenuti da u Bibliji piše, da je ljudski život svet i da svatko tko bi ubio čovjeka proigrava svoj vlastiti život. Kad je Bog, nakon potopa, izdao tu zapovijed Nou i njegovoj obitelji — tadašnjim predstavnicima čovječanstva — dozvolio im je istovremeno jesti meso (1. Mojs. 9:3-5). Drugim riječima: u isto vrijeme je strogo zabranio ubijanje ljudi i za to postavio smrtnu kaznu, ali je dozvolio ubijanje životinja u svrhu ishrane.
Te razlike između ljudi i životinja nalazimo svuda u Svetom pismu. Već u najstarija vremena žrtvovale su se životinje uz Božje odobravanje (1. Mojs. 4:2-5; 8:20, 21). Kod mnogih žrtava, koje je zahtijevao Mojsijev zakon, nije malo životinja bilo ubijeno. Osim toga, zar nije Bog zahtijevao od Izraelaca, da jedu bar jedanput godišnje meso, za praznik Pashe, i to, meso od janjeta ili jareta? I zar nisu morali svaki puta jesti meso kad su prinosili zajedničku zahvalnu žrtvu? Naročito su svećenici jeli mnogo mesa, jer su dobivali nešto od svake zajedničke zahvalne žrtve, da, čak se i za Boga kaže da u prenesenom smislu jede meso, jer ono što je izgorjelo na oltaru, vrijedilo je kao njegov dio (2. Mojs. 12:3-9; 34:25; 3. Mojs. 7:11-15).
To je suglasno s primjerom, koji je dao Isus Krist, Božji Sin. Nema nikakve sumnje da je on ljubio čovječanstvo i s njim suosjećao (Fil. 2:5-8). Otkrio nam je volju Božju i služio nam istovremeno kao uzor (1. Petr. 2:21). Da li je bio protiv uživanja mesa? Ne, kao bogobojazan Židov je najmanje jednom godišnje na praznik Pashe jeo meso. Osim toga, nije ga uznemiravala savjest kad je lovio i jeo ribe, jer je dva puta pomogao svojim učenicima uhvatiti veliku mreža punu riba. Pored toga, prouzročio je najmanje dva puta, ‘da nekoliko riba umnoži na nadnaravan način, kako bi nahranio tisuće muževa, žena i djece’ (Mar. 8:18-20; Luka 5:4-6; Iv. 21:6-11).
Također se i među prvim kršćanima pojavilo pitanje da li se smije jesti meso ili ne, ali ne zbog toga što su neki vjerovali da čovjek nema pravo ubijati životinje. Židovima je bilo zabranjeno jesti određene vrste mesa, stoga je bilo prijeko potrebno, objasniti tim židovskim kršćanima, da su te odredbe pripadale Mojsijevom zakonu i da više nisu vrijedile (Dj. ap. 15:19, 20). Također je postojao problem upotrebe mesa, koje je bilo žrtvovano idolima. Apostol Pavao je nedvosmisleno pokazao, da se bogobojazne osobe ne smiju ocjenjivati po tome, da li jedu meso ili ne: “Jedan vjeruje da smije sve jesti; drugi, naprotiv, koji je slab u vjeri, jede samo povrće. Koji jede sve neka ne prezire onoga koji ne jede sve; a koji ne jede sve, neka ne sudi onoga koji jede sve.” Mora se uvažiti da taj biblijski savjet, kao i spomenuti primjeri, bez prigovora opovrgavaju gledište osoba koje ne jedu meso iz religioznih razloga (Rim. 14:2, 3, ST).
Dosadašnje objašnjenje jasno pokazuje, da se čovjek ne ogriješi o volju Božju, ako ubija životinje za podmirivanje svojih potreba. Pa ipak nas Božja Riječ potiče da volimo životinje (Pr. Sal. 12:10). Ali ne zahtijeva, da volimo životinje isto toliko, koliko i ljude. Kada su se Adam i Eva još nalazili u Edenskom vrtu, Bog se pobrinuo da budu ubijene životinje, kako bi njih dvoje dobilo odjeću od kože (1. Mojs. 3:21-23). Očigledno je, da vrlo nelogično misle ljudi, koji se energično zalažu protiv ubijanja životinja u svrhu ishrane, a istovremeno ništa ne prigovaraju tolikim krvavim ratovima, u kojima se topovima, torpedima i bombama milijuni muškaraca, žena i djece bacaju u krajnja bijedu i siromaštvo, ili zbog kojih moraju podnijeti patnje pa čak izgubiti živote.
Odgovor na pitanje “Da li kršćanin mora biti vegetarijanac” stoga glasi: to je osobna stvar, koju svatko sam treba odlučiti. Ako netko iz financijskih i zdravstvenih razloga smatra vegetarijanski način života boljim i praktičnijim, neka mirno živi vegetarijanski. Ali za vegetarijanstvo iz etičkih razloga ne nalazimo u Bibliji nikakvu potporu. Međutim, ako bi se kršćanin zalagao kod drugih za vegetarijanski život, prestao bi gledati na stvari onako, kako na njih gleda Bog.
Danas se ne ide za tim, jede li netko meso ili ne, nego da li netko obožava istinitog Boga Jehovu duhom i istinom, da li ga obožava onako, kako je to poželjno po Jehovinoj Riječi, Svetom pismu. Isus Krist nam je ostavio dobar primjer. Služio je ljudima podmirujući, kako njihove materijalne, tako i duhovne potrebe, osobito duhovne, jer je rekao: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.” Svi koji obožavaju istinitog Boga, neka bi si uzeli za ugled Isusa Krista (Mat. 4:4; Iv. 4:24, ST).