Jehova nam je pomagao da “cvjetamo ondje gdje smo posađeni”

Bračni par Kassholm pohađao je Gilead 1979. i nakon toga je služio u mnogim zemljama: Iranu, Mauricijusu, Mjanmaru, Tanzaniji, Ugandi i Zairu. Jack Redford, jedan od nastavnika u Gileadu, rekao je nešto što im je pomoglo svaki put kad su bili “presađeni”, odnosno kad su dobili neki novi zadatak. U nastavku ćemo vidjeti što oni kažu o tome.

Recite nam kako ste upoznali istinu.

Mats: Moj je otac za vrijeme Drugog svjetskog rata živio u Poljskoj i tamo je vidio koliko licemjerja ima u Katoličkoj crkvi. Ipak, često je znao reći: “Istina sigurno negdje postoji!” S vremenom sam se i sam uvjerio u to. Kupovao sam puno rabljenih knjiga. Jedna od njih bila je plava knjiga s naslovom Istina koja vodi do vječnog života. Naslov mi je bio jako zanimljiv, pa sam je odmah počeo čitati. Do jutra sam je cijelu pročitao i znao sam da sam pronašao istinu!

Od travnja 1972. pročitao sam još puno publikacija Jehovinih svjedoka i dobio odgovore na svoja pitanja. Osjećao sam se poput trgovca iz Isusove usporedbe koji je, nakon što je pronašao skupocjeni biser, otišao i odmah prodao sve što je imao kako bi ga kupio. Slično tome i ja sam odustao od svojih planova da idem na fakultet i postanem liječnik kako bih kupio “biser”, odnosno istinu koju sam pronašao (Mat. 13:45, 46). Krstio sam se 10. prosinca 1972.

U narednih godinu dana moji roditelji i mlađi brat prihvatili su istinu te su se i oni krstili. U srpnju 1973. započeo sam s punovremenom službom. Među revnim pionirima iz naše skupštine bila je i Ann-Catrin, lijepa i duhovna sestra. Zaljubili smo se i zatim smo se 1975. vjenčali. Sljedeće četiri godine proveli smo u prekrasnom švedskom gradiću Strömsundu, u kojem je mnogo ljudi željelo saznati istinu.

Ann-Catrin: Moj otac upoznao je istinu dok je bio na fakultetu u Stockholmu. Ja sam tada imala samo tri mjeseca, ali vodio me na sastanke i u službu. Mami se to nije sviđalo i pokušala je dokazati da su Jehovini svjedoci u krivu. No nije uspjela i s vremenom se i ona krstila. Kad sam imala 13 godina, i ja sam se krstila, a sa 16 godina započela sam s pionirskom. Dok sam služila u Umeåu, gdje je bilo potrebno više objavitelja, postala sam specijalni pionir.

Nakon što smo se Mats i ja vjenčali, proučavali smo s nekoliko osoba koje su na kraju prihvatile istinu. Među njima je bila i Maivor, mlada djevojka koja je odustala od sportske karijere te je zajedno s mojom mlađom sestrom služila kao pionir. One su 1984. pohađale Gilead i sada zajedno služe kao misionarke u Ekvadoru.

Dok ste služili kao misionari, kako vam je koristio savjet “cvjetaj ondje gdje si posađen”?

Mats: Često smo dobivali nove zadatke, ali trudili smo se ostati “ukorijenjeni” u Kristu tako što smo davali sve od sebe da se ugledamo na njega, a posebno na njegovu poniznost (Kol. 2:6, 7). Naprimjer, umjesto da očekujemo da se braća na području prilagode nama, mi smo nastojali razumjeti zašto postupaju na određeni način. Željeli smo upoznati njihovu kulturu i njihov način razmišljanja. Što smo se više trudili oponašati Isusa, to smo više imali osjećaj da smo posađeni “pokraj voda tekućica” i cvjetali smo na svakom našem zadatku (Ps. 1:2, 3).

Ann-Catrin: Da bi drvo moglo rasti nakon što je presađeno, potrebna mu je toplina i sunčeva svjetlost. I stvarno, Jehova nam je uvijek bio poput Sunca (Ps. 84:11). Dao nam je puno duhovne braće i sestara koji su nam pokazivali pravu bratsku ljubav. Naprimjer, braća u našoj maloj skupštini u Teheranu bila su jako velikodušna i gostoljubiva. To nas je podsjetilo na neke primjere gostoljubivosti opisane u Bibliji. Bilo nam je jako lijepo u Iranu i nismo htjeli otići odande, ali u srpnju 1980. Jehovini svjedoci službeno su bili zabranjeni i morali smo napustiti zemlju unutar 48 sati. Poslani smo u Zair (danas poznat kao Demokratska Republika Kongo).

Kad sam saznala da smo poslani u Afriku, bilo mi je toliko teško da sam plakala. Sve ono što sam čula o zmijama i bolestima u Africi jako me uplašilo. Ali naši bliski prijatelji koji su ondje dugo služili, rekli su nam: “Ne bojte se! Još niste ni došli u Afriku, ali kad dođete, zavoljet ćete je.” I zaista je bilo tako! Braća i sestre ondje su jako srdačni i puni ljubavi. Zapravo, kad smo šest godina kasnije trebali napustiti Zair zbog zabrane, smijala sam se sama sebi jer sam shvatila da se sada molim Jehovi da ostanemo u Africi.

Koje ste blagoslove doživjeli služeći Jehovi?

Mats: Moram istaknuti prijateljstva koja smo razvili s misionarima iz raznih krajeva svijeta. Osim toga, na nekim područjima svatko od nas vodio je i po 20 biblijskih tečajeva. Zbog toga smo bili jako sretni! I još nešto, nikad neću zaboraviti gostoljubivost i ljubav naše braće i sestara u Africi. Naprimjer, tijekom naših posjeta skupštinama u Tanzaniji mnoga braća pokazala su nam gostoljubivost “i preko svojih mogućnosti” (2. Kor. 8:3). Mi smo spavali u svom kombiju koji smo parkirali pokraj njihovih kuća, a oni bi se pobrinuli da imamo sve što nam je potrebno, iako su i sami bili jako siromašni. Jako su nam dragocjeni bili i trenuci na kraju svakog dana. Tada bismo nas dvoje sjeli i razgovarali o tome što nam se taj dan dogodilo te bismo zahvalili Jehovi što se brinuo za nas.

Ann-Catrin: Za mene je blagoslov to što sam upoznala braću i sestre iz cijelog svijeta. Naučili smo nove jezike, među kojima su farsi, francuski, luganda i svahili, a upoznali smo i mnoge zanimljive kulture. Pomagali smo novima u istini, stekli prave prijatelje i s njima “rame uz rame” surađivali u službi Jehovi (Sef. 3:9, bilješka).

Osim toga, vidjeli smo bezbroj Jehovinih prekrasnih djela stvaranja. Svaki put kad bismo prihvatili neki novi zadatak u službi Jehovi, imali smo osjećaj da nas on vodi na neko novo putovanje. S Jehovom smo doživjeli ono što sami nikad ne bismo doživjeli.

S kojim ste se poteškoćama suočili i kako ste ih nadvladali?

Mats: Tijekom godina bolovali smo od raznih tropskih bolesti, uključujući i malariju. A Ann-Catrin je imala nekoliko hitnih operacija. Isto tako, bili smo zabrinuti za naše ostarjele roditelje. Zato smo jako zahvalni ostalim članovima naših obitelji što su oni preuzeli glavnu ulogu u brizi za njih. Oni su to činili s puno ljubavi, strpljenja i radosti (1. Tim. 5:4). S vremena na vrijeme bi nas ipak preplavile negativne emocije jer smo htjeli učiniti više za svoje roditelje, ali mogli smo im pružati podršku samo iz daljine.

Ann-Catrin: Godine 1983., dok smo služili u Zairu, teško sam oboljela od kolere. Doktor je rekao Matsu: “Odvedite je iz Konga još danas!” Idućeg dana ukrcali smo se u teretni avion. To je bio jedini let prema Švedskoj.

Mats: Mislili smo da je tu našoj misionarskoj službi došao kraj i zato smo gorko plakali. No suprotno doktorovim prognozama, Ann-Catrin se oporavila. I godinu dana kasnije mogli smo se vratiti u Zair. Ovog puta služili smo u Lubumbashiju, u jednoj maloj skupštini koja djeluje na svahiliju.

Ann-Catrin: Dok smo služili u Lubumbashiju, imala sam spontani pobačaj. Iako nismo planirali imati djecu, ovo me jako pogodilo. U tom periodu, kad mi je bilo strašno teško, Jehova nam je dao neočekivan dar. Započeli smo više biblijskih tečajeva nego ikad prije. U manje od godinu dana broj objavitelja u našoj skupštini narastao je s 35 na 70, a broj prisutnih na sastancima narastao je s 40 na 220. Bili smo jako zaokupljeni službom i Jehova nas je bogato blagoslovio. To mi je donijelo veliko olakšanje. Pa ipak, često razmišljamo i razgovaramo o našoj bebici i jedva čekamo vidjeti kako će Jehova u novom svijetu izliječiti naše rane.

Mats: U jednom trenutku Ann-Catrin postala je jako iscrpljena, a meni je dijagnosticiran četvrti stupanj raka debelog crijeva i čekala me teška operacija. Ja sam se oporavio i sada se bolje osjećam. A Ann-Catrin i dalje služi Jehovi najbolje što može.

Shvatili smo da nismo jedini koji doživljavaju kušnje. Nakon genocida u Ruandi 1994. posjećivali smo mnogu braću i sestre u izbjegličkim kampovima. Kad smo vidjeli njihovu vjeru, ustrajnost i gostoljubivost u tako teškim okolnostima, uvjerili smo se da Jehova može poduprijeti svoj narod u bilo kakvoj kušnji (Ps. 55:22).

Ann-Catrin: Još jedna tragedija dogodila nam se nakon što smo 2007. prisustvovali svečanom otvorenju podružnice u Ugandi. Nakon programa putovali smo u autobusu s 25 misionara i betelaša u Nairobi (Kenija). Prije nego što smo stigli na granicu s Kenijom, iz suprotnog smjera dolazio je kamionet, vozač je izgubio kontrolu nad vozilom i frontalno se zabio u nas. Vozač i petero naših prijatelja poginuli su na licu mjesta, a jedna sestra umrla je kasnije u bolnici. Jedva čekamo da ponovno vidimo svoje drage prijatelje! (Job 14:13–15).

S vremenom sam se oporavila od tjelesnih ozljeda. Ali Mats i ja bili smo među nekoliko putnika kod kojih je došlo do posttraumatskog stresa. Ja sam noću imala napadaje panike i osjećala sam simptome slične srčanom udaru. Bilo je zastrašujuće. Ali usrdno smo se molili Jehovi i čitali smo naše omiljene biblijske retke. To bi nas često umirilo. Isto tako, tražili smo stručnu pomoć i to nam je puno pomoglo. S vremenom su simptomi postali blaži. Sada se molimo Jehovi da nam pomogne da i mi tješimo one koji se bore s tjeskobom.

Kad ste govorili o tome što vam je pomoglo da se nosite s teškim situacijama, rekli ste da vas je Jehova “nosio kao košaru s jajima”. Što ste time mislili?

Mats: Taj izraz dolazi iz jezika svahili i glasi: “Tumebebwa kama mayai mabichi”, ili doslovno “nose nas kao košaru s jajima”. Kao što netko pažljivo nosi jaja kako se ne bi razbila, Jehova se s puno ljubavi brinuo za nas na svakom našem zadatku. Uvijek smo imali sve što nam je bilo potrebno, pa čak i više od toga. Suosjećanje koje nam je pokazalo Vodeće tijelo bilo je jedan od načina na koje nam je Jehova pokazao ljubav i podršku.

Ann-Catrin: Htjela bih spomenuti jedan primjer toga kako se Jehova brinuo za nas. Jednog dana dobila sam poziv i saznala da je moj otac, koji je u Švedskoj, završio u bolnici na intenzivnoj. Mats se tek oporavio od malarije. Nismo si mogli priuštiti avionske karte, pa smo odlučili prodati auto. A zatim smo primili još dva telefonska poziva. Prvo nas je nazvao jedan bračni par koji je čuo za našu situaciju. Oni su se ponudili da nam plate jednu kartu. Zatim nas je nazvala jedna starija sestra koja je uštedjela nešto novca. Ona je ušteđeni novac stavljala u kutiju s natpisom “Za pomoć drugima”. I tako nam je za samo par minuta Jehova priskočio u pomoć! (Hebr. 13:6).

Kad se osvrnete na 50 godina punovremene službe, što ste naučili?

Ann-Catrin: Uvjerila sam se da su riječi iz Izaije 30:15 doista istinite. Ondje piše: “Sačuvajte mir i pouzdajte se u mene – to će biti vaša snaga.” Kad se uzdamo u Jehovu, naše bitke postaju njegove bitke (2. Ljet. 20:15, 17). Zato što smo na svakom zadatku služili Jehovi najbolje što smo mogli, dobili smo više blagoslova nego da smo radili bilo što drugo.

Mats: Najvažnije što sam naučio je da se uvijek oslanjam na Jehovu i vidim kako će nam on pomoći (Ps. 37:5). Još se nikad nije dogodilo da nije ispunio svoje obećanje. A i na našem sadašnjem zadatku u Betelu u Mjanmaru vidimo kako se brine za nas.

Nadamo se da će još mnogi mladi koji u većoj mjeri žele služiti Jehovi osjetiti njegovu vjernu ljubav, baš kao i mi. Uvjereni smo da će i oni, ako dozvole Jehovi da ih vodi u životu, cvjetati gdje god bili posađeni.