Što zapravo znamo o vremenu i vječnosti?

“IZGLEDA da je vrijeme jedan od najtajnovitijih oblika ljudskog iskustva”, kaže se u jednoj enciklopediji. Da, gotovo da je nemoguće definirati vrijeme jednostavnim riječima. Možemo reći da vrijeme “prolazi”, “ide”, “leti”, pa čak i da se nalazimo u “struji vremena”. No mi zapravo ne znamo o čemu govorimo.

Vrijeme se definira kao “razmak između dva događaja”. Pa ipak, izgleda da nam naše iskustvo govori da vrijeme ne ovisi o događajima; čini se da ono prolazi bez obzira na to da li se nešto događa ili ne. Jedan filozof tvrdi da vrijeme zapravo ne postoji, već da je to jednostavno jedan zamišljeni pojam. Može li to, na čemu je izgrađeno toliko našeg iskustva, biti tek proizvod naše mašte?

Biblijsko gledište o vremenu

To što Biblija ne daje nikakvu definiciju vremena pokazuje da ga čovjek možda i ne može u potpunosti razumjeti. Ono je poput beskrajnog prostranstva svemira koje nam je također teško shvatiti. Vrijeme je očito jedna od onih stvari koje samo Bog može u potpunosti razumjeti, jer je on sam “od nedoglednog vremena do nedoglednog vremena” (Psalam 90:2, NW).

Iako Biblija ne definira vrijeme, ona o vremenu govori kao o nečem stvarnom. Za početak uzmimo naprimjer to da Biblija govori da je Bog stvorio “vidjela” — Sunce, Mjesec i zvijezde — kao vremenske oznake, da “budu znaci vremenima i danima i godinama”. Mnogi događaji zapisani u Bibliji točno su smješteni u struji vremena (1. Mojsijeva 1:14; 5:3-32; 7:11, 12; 11:10-32; 2. Mojsijeva 12:40, 41). Biblija o vremenu isto tako govori kao o nečemu što bismo trebali mudro koristiti da bismo bili među onima koji će iskusiti Božji vječni blagoslov — mogućnost da živimo zauvijek (Efežanima 5:15, 16).

Vječni život — je li logičan?

Koliko god da je frustrirajuće pokušavati razumjeti što je zapravo vrijeme, mnogim ljudima misao o vječnom životu, odnosno životu koji traje zauvijek, predstavlja još veću zagonetku. Jedan razlog tome može biti to što je naše poimanje vremena uvijek bilo povezano s krugom rađanja, odrastanja, starenja i umiranja. Tako smo protjecanje vremena počeli poistovjećivati sa samim procesom starenja. Za mnoge bi svaki drugačiji način razmišljanja izgledao kao narušavanje same predodžbe vremena. ‘Po čemu su to ljudi iznimka da ne bi dobili ono što naizgled čeka sva druga živa stvorenja?’ možda se pitaju.

Takvim se načinom razmišljanja često previdi činjenica da su ljudi na mnogim područjima već iznimka u odnosu na ostala stvorenja. Naprimjer, životinje nemaju intelektualne sposobnosti koje imaju ljudi. Usprkos drugačijim tvrdnjama, one mogu biti kreativne samo onoliko koliko im to dozvoljava njihov instinkt. One, za razliku od ljudi, nemaju umjetničkih sklonosti niti su sposobne pokazivati ljubav i cijenjenje. Ako je ljudima dano toliko više u tim svojstvima i sposobnostima da bi imali smislen život, zašto je nemoguće da im je dano i više vremena kad se radi o samom životu?

S druge strane, zar nije čudno to što neka stabla, koja ne mogu razmišljati, žive tisućama godina, dok inteligentna ljudska stvorenja u prosjeku mogu živjeti samo 70 do 80 godina? Zar nije paradoksalno to što kornjače, koje nemaju ni kreativne ni umjetničke sposobnosti, mogu živjeti više od 200 godina, dok ljudi, bogato obdareni tim sposobnostima, žive možda trostruko kraće od njih?

Iako čovjek ne može u potpunosti razumjeti vrijeme i vječnost, obećanje vječnog života još je uvijek nada zasnovana na Bibliji. U njoj se izraz “vječni život” pojavljuje skoro 40 puta. No ako je Božji naum da ljudi žive vječno, zašto se on već nije ostvario? To pitanje razmotrit će se u sljedećem članku.