Podržavalo me moje pouzdanje u Jehovu

ISPRIČAO AGENOR DA PAIXÃO

Naš jedini sin, Paul, umro je od bronhitisa kada mu je bilo samo 11 mjeseci. Tri mjeseca kasnije, 15. kolovoza 1945, moja ljubljena žena umrla je od upale pluća. Imao sam 28 godina i ti su me udarci ostavili u žalosti i tjeskobi. Ipak, podržalo me pouzdanje u Jehovu i njegova obećanja. Dozvolite mi da vam ispričam kako sam stekao to pouzdanje.

OD VREMENA mog rođenja 5. siječnja 1917, u Salvadoru, država Bahia (Brazil), majka me poučavala da obožavam “svece” Katoličke crkve. Čak je moju braću i mene rano ujutro budila da bismo se zajedno molili. Međutim, moji su roditelji isto tako posjećivali sastanke candombléa, afričko-brazilske voodoo obrede. Poštovao sam ta vjerovanja, ali nisam imao povjerenja u takozvane svece katolicizma ili u candomblé. Ono što me naročito razočaralo bile su rasne predrasude koje su se očitovale unutar tih religija.

S vremenom su moja dva starija brata otišla od kuće kako bi tražila posao. Kasnije je moj otac napustio obitelj. Tako da sam, kada mi je bilo devet godina, morao pronaći posao kako bih pomogao svojoj majci i mlađoj sestri. Oko 16 godina kasnije, razgovori koje sam vodio s kolegom iz tvornice pokazali su se prekretnicom u mom životu.

Stjecanje pouzdanja u Jehovu

Godine 1942. sreo sam Fernanda Telesa. On je često govorio da je pogrešno obožavati “svece” (1. Korinćanima 10:14; 1. Ivanova 5:21, St). U početku uopće nisam obraćao pažnju na njega. Ali njegova iskrenost i zanimanje za ljude, bez obzira na boju njihove kože, privukli su me i počeo sam se diviti njegovoj biblijskoj spoznaji, naročito onome što je rekao o Božjem Kraljevstvu i rajskoj Zemlji (Izaija 9:6, 7; Danijel 2:44; Otkrivenje 21:3, 4). Kada je zapazio moj interes, dao mi je Bibliju i nešto biblijske literature.

Nekoliko tjedana kasnije prihvatio sam poziv za skupštinski studij Biblije. Grupa je proučavala knjigu Religion (Religija), koju je objavio Watch Tower Bible and Tract Society. Uživao sam u studiju te sam počeo posjećivati sve skupštinske sastanke Jehovinih svjedoka. Ono što me se posebno dojmilo bilo je to što nije bilo predrasuda kao i način na koji sam odmah bio prihvaćen. Negdje u to vrijeme počeo sam se udvarati Lindauri. Nakon što sam s njom razgovarao o onome što sam učio, počela je sa mnom pohađati sastanke.

Još jedna stvar koja me se dojmila na sastancima bio je naglasak koji se stavljao na djelo propovijedanja (Matej 24:14; Djela apostolska 20:20). Na poticaj pionira, kako se zovu punovremeni propovjednici, počeo sam neformalno govoriti drugima u vlaku dok sam putovao na posao i natrag. Kada bih pronašao nekoga tko je zainteresiran, uzeo bih njegovu adresu i posjetio ga s ciljem da razvijem njegov interes.

U međuvremenu je moje pouzdanje u Jehovu i organizaciju koju on koristi sve više raslo. Zato sam se 19. travnja 1943, nakon što sam poslušao biblijsko predavanje o kršćanskom predanju, krstio u Atlantskom oceanu. Tog sam istog dana prvi put sudjelovao u redovnoj službi od kuće do kuće.

Dva tjedna kasnije, 5. svibnja, Lindaura i ja smo se vjenčali. Zatim se ona, u kolovozu 1943, krstila na prvom skupu koji su Jehovini svjedoci održali u gradu Salvadoru. U Godišnjaku Jehovinih svjedoka 1973 (engl.) s obzirom na ovaj skup navedeno je: “Akcija svećenstva uspjela je spriječiti javno predavanje u Salvadoru, ali ne prije nego što mu je uvelike pridan (...) izvrsni publicitet.” Dokaz Jehovinog vodstva za vrijeme teškog progonstva jačao je moje pouzdanje u njega.

Kao što sam u početku ispričao, samo dvije godine nakon Lindaurinog krštenja — i tri mjeseca nakon smrti našeg sina — moja je draga supruga umrla. Imala je samo 22 godine. No tokom tih teških mjeseci podržavalo me pouzdanje u Jehovu koje sam imao.

Ojačan duhovnom aktivnošću

Godinu dana nakon što sam izgubio ženu i sina, 1946, postao sam imenovani sluga za biblijski studij u jedinoj skupštini koja je tada postojala u Salvadoru. Te iste godine u skupštinama u Brazilu započela je Teokratska škola propovijedanja, a ja sam postao prvi voditelj škole u državi Bahia. Zatim se u gradu São Paulu, u listopadu 1946, održao teokratski kongres “Radosne nacije”. Moj poslodavac za kojeg sam deset godina radio rekao je da sam mu potreban i vršio pritisak na mene kako ne bih išao na kongres. No, nakon što sam mu objasnio koliko bi mi značilo prisustvovanje tom skupu, dao mi je velikodušan poklon i zaželio sretan put.

Kongresni program u Gradskom kazalištu u São Paulu održan je na portugalskom — jeziku koji se govori u Brazilu — kao i na engleskom, mađarskom, njemačkom, poljskom i ruskom. Na tom je kongresu najavljeno izlaženje časopisa Probudite se! na portugalskom. Kongres me toliko dirnuo — na javnom predavanju bilo je nekih 1 700 prisutnih — da sam ispunio molbu kako bih od 1. studenoga 1946. započeo s pionirskom službom.

U to smo vrijeme u našem pionirskom djelu u velikoj mjeri koristili fonografe. Jedan od govora koje smo često puštali stanarima bio je govor “Zaštita”. Nakon govora, rekli smo: “Da bismo se zaštitili od nevidljivog neprijatelja, moramo se držati prijatelja koji je također nevidljiv. Jehova je naš najveći prijatelj i mnogo je moćniji od našeg neprijatelja, Sotone. Zato da bismo se zaštitili od njega moramo se čvrsto držati Jehove.” Zatim smo ponudili brošuricu Protection (Zaštita), koja je pružala daljnje informacije.

U pionirskoj službi proveo sam manje od godinu dana kada sam primio poziv da služim kao specijalni pionir u skupštini Carioca u Rio de Janeiru. Tamo smo se ponekad suočavali sa snažnim protivljenjem. Jednom je jedan stanar zaista napao mog partnera, Ivana Brennera. Susjedi su pozvali policiju i svi smo bili odvedeni na policijsku stanicu.

Tokom preslušavanja bijesni stanar optužio nas je za ometanje mira. Šef policije naredio mu je da ušuti. Zatim se šef policije obratio nama i blagim glasom rekao da smo slobodni. Našeg je tužitelja zadržao i optužio ga zbog napada. Takve su situacije podržavale moje pouzdanje u Jehovu.

Proširena punovremena služba

Bio sam oduševljen kada sam 1. srpnja 1949. bio pozvan da služim u Betelu, što je naziv za objekte podružnice Jehovinih svjedoka u nekoj zemlji. U to je vrijeme Betel u Brazilu bio smješten u Rio de Janeiru, u ulici Licínia Cardose 330. Tada je cijela betelska obitelj imala samo 17 članova. Jedno sam vrijeme išao u mjesnu skupštinu Engenho de Dentro, ali sam kasnije bio dodijeljen kao predsjedavajući nadglednik u jedinu skupštinu u Belford Roxu, gradu smještenom nekoliko kilometara od Rio de Janeira.

Vikendi su bili vrlo ispunjeni. Subotom sam vlakom putovao u Belford Roxo, poslijepodne sudjelovao u službi propovijedanja, a zatim uvečer išao na Teokratsku školu propovijedanja i Službeni sastanak. Preko noći ostajao sam kod braće i sljedećeg jutra išao u službu propovijedanja. Nedjelju poslijepodne prisustvovao sam javnom biblijskom predavanju i Studiju Kule stražare i vraćao se u Betel oko 21.30. Danas u Belford Roxu ima 18 skupština.

Nakon tri i pol godine takvog rasporeda, 1954. dodijeljen sam natrag u Rio de Janeiro kao predsjedavajući nadglednik u skupštini São Cristóvão. U toj sam skupštini služio sljedećih deset godina.

Moja betelska zaduženja

Moje prvo zaduženje u Betelu bilo je izgraditi garažu za jedino vozilo koje je posjedovalo Društvo, kombi tipa Dodge iz 1949, kojem smo dali nadimak Čokolada zbog njegove smeđe boje. Kada je garaža bila gotova, dodijeljen sam na rad u kuhinji gdje sam ostao tri godine. Zatim sam premješten u Odjel za tiskanje araka, gdje radim sada već preko 40 godina.

Tiskarska oprema koju smo posjedovali velikim je dijelom bila polovna. Naprimjer, godinama smo imali jedan stari zaklopni stroj koji smo od milja zvali Sara, po Abrahamovoj ženi. Godinama je korišten u tiskari centrale Društva Watch Tower u Brooklynu (New York). Zatim su ga 1950-ih poslali u Brazil. Ovdje je, poput Abrahamove žene, u svojoj ostarjeloj dobi davao plod — u obliku časopisa Kula stražara i Probudite se!

Nikada se nisam prestao čuditi porastu broja proizvedenih publikacija u brazilskoj tiskari. Tokom cijele 1953. tiskali smo 324 400 časopisa, a sada proizvodnja iznosi više od tri milijuna svakog mjeseca!

Objekti našeg Betela

Bilo je uzbudljivo tokom godina promatrati širenje naših betelskih objekata u Brazilu. Godine 1952. izgradili smo dvoetažnu tiskaru iza našeg betelskog doma u Rio de Janeiru. Zatim je 1968. Betel premješten u novi objekt u gradu São Paulu. Kada smo se uselili, sve je izgledalo veliko i prostrano za našu betelsku obitelj sa 42 člana. Zaista smo mislili da će ova zgrada biti dovoljna za sav naš budući porast. Međutim, dva dodatna peterokatna objekta izgrađena su 1971, te je kupljena susjedna tiskara koja je obnovljena i povezana s tim kompleksom. No već za nekoliko godina, neprestani porast objavitelja Kraljevstva — granicu od 100 000 prešli smo 1975. — zahtijevao je još prostora.

Zato je, oko 140 kilometara od São Paula u blizini malog grada Cesário Langea, izgrađen novi kompleks zgrada. Naša se betelska obitelj od 170 članova 1980. preselila u ove nove objekte. Otada je naše djelo Kraljevstva drastično poraslo. Sada preko 410 000 osoba redovito sudjeluje u djelu propovijedanja u Brazilu! Da bismo se pobrinuli za duhovne potrebe svih tih objavitelja Kraljevstva, morali smo i dalje graditi nove tiskare za tiskanje biblijske literature te nove stambene objekte za smještaj betelskih dobrovoljaca. Trenutno imamo oko 1 100 članova betelske obitelji!

Dragocjene prednosti

Betelsku službu cijenim kao jednu dragocjenu prednost. Tako da sam, iako sam ranijih godina razmišljao o tome da se ponovno oženim, odlučio potpuno se usredotočiti na svoje prednosti u Betelu i u djelu propovijedanja. Ovdje sam imao radost služiti uz nebrojene mlade ljude u tiskari i obučavati ih u njihovim zaduženjima. Nastojao sam postupati s njima kao da su mi sinovi. Njihova revnost i nesebičnost izvor su velikog ohrabrenja za mene.

Još jedna prednost bila je uživati u društvu izvrsne braće s kojom sam tokom godina dijelio sobu. Istina, ponekad su razlike u osobnostima predstavljale izazov. No, naučio sam da ne očekujem savršenstvo od drugih. Nastojao sam da ne radim od buhe slona ili sebe smatram previše važnim. To što sam se smijao vlastitim greškama pomoglo mi je da se nosim s tuđim.

Još jedna dragocjena prednost koju sam uživao bilo je to što sam mogao prisustvovati velikim međunarodnim kongresima u Sjedinjenim Državama. Jedan od njih bio je i kongres “Vječna dobra vijest”, održan 1963. na Yankee stadionu u New Yorku, a drugi je bio Međunarodni kongres “Mir na Zemlji” održan na istom mjestu 1969. Za vrijeme prisustvovanja radost mi je bila posjetiti obližnju svjetsku centralu Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York)!

Prednost mi je bila i to što sam deset godina imao udjela — naizmjence s drugim starješinama — u predsjedavanju tokom jutarnjeg obožavanja betelske obitelji. Ipak, najveličanstvenija prednost, ona koja mi je donijela veliku radost i ohrabrenje, jest donošenje poruke Kraljevstva osobama iskrena srca, kao što je to činio i naš Gospodar, Isus Krist.

Posljednjih se godina suočavam s izazovom življenja s Parkinsonovom bolešću. Briga puna ljubavi koju pokazuju braća i sestre u betelskoj ambulanti za mene je neprestano izvor pomoći i utjehe. S potpunim pouzdanjem molim se da mi Jehova da snagu kako bih mogao i dalje davati sve od sebe za pravo obožavanje.

[Slika na stranici 23]

Podružnica u Brazilu gdje sada živim

[Slike na stranici 23]

S mojom ženom, koja je umrla 1945