Stotinu godina star i još uvijek aktivan
ISPRIČAO RALPH MITCHELL
Moj otac, čovjek srednje visine, bio je metodistički propovjednik. Svake dvije ili tri godine bio je premještan iz crkve u crkvu kroz cijeli niz uglavnom malih gradića, uključujući Asheville (Sjeverna Karolina, SAD) gdje sam se ja rodio u veljači 1895. godine. Stoga sam se dosta dobro upoznao s kršćanstvom dok sam rastao.
SJEĆAM se da su me kao malog dječaka znali dovesti u “pokajničku klupu” na revivalističkim skupovima da bih se ispunio svetim duhom — da bih “dobio vjeru”, kako su to oni nazivali. Bilo mi je rečeno da ispovjedim svoje grijehe, držim Deset zapovijedi i da budem dobar. Tada ću ići na nebo kad umrem. ‘Pa’, rekao sam sâm sebi, ‘mislim da ću ići u pakao, jer ne mogu biti dovoljno dobar za nebo.’ Mislio sam da samo odrasli — osobito propovjednici — žive po biblijskim mjerilima.
No, još i prije tinejdžerskih godina počeo sam uočavati licemjerstvo u religiji. Naprimjer, moj je otac žrtvovao materijalne potrebe svoje obitelji samo da bi na generalnoj konferenciji priložio veliku svotu novca u biskupov fond. Nadao se da će na taj način dobiti službu u većoj crkvi. Sjećam se jednog mjesnog propovjednika koji je također uzgajao pamuk. Žarko je želio dobiti istaknut položaj, pa je prodao stotinu bala pamuka i otišao na konferenciju s punim džepom novca. Kad je izgledalo da su od prisutnih dobili sav novac koji su god mogli — a prisutni su bili uglavnom propovjednici — taj propovjednik koji je uzgajao pamuk skočio je na noge i viknuo: “Je li to sve što dajete svom biskupu? Svakog propovjednika koji dade pet dolara, ja ću premašiti s deset!” Bilo je sakupljeno preko tisuću dolara, a biskup je tog čovjeka imenovao za predsjedavajućeg starješinu mom ocu. Nisam mogao vjerovati da je takvo imenovanje došlo od Boga. Otada sam bio sumnjičav prema svemu što je imalo veze s religijom.
Bio sam regrutiran kad su se Sjedinjene Države uključile u prvi svjetski rat. Dobro se sjećam da sam slušao vojne kapelane kako nama vojnicima propovijedaju o lojalnoj borbi za svoju zemlju, a to je samo povećalo moje gađenje prema religiji. Moji su ciljevi bili da preživim, završim školu i da se oženim. U mojim planovima za budućnost nije bilo mjesta za religiju.
Promjena stava
Godine 1922. zaljubio sam se u mladu ženu Louise. Pokazalo se da je bila revna katolkinja, i kad smo se odlučili vjenčati, željela je katoličko vjenčanje. No ja nisam želio nikakvu religioznu ceremoniju, pa se složila da se vjenčamo u zgradi općine u New York Cityu.
Isprva se nismo sukobljavali oko religije. Jednostavno sam joj dao do znanja da nemam povjerenje u religiju i da ćemo se dobro slagati ako se religija ne bude spominjala. Kasnije, u razdoblju između 1924. i 1937. rodila su nam se djeca — jedno za drugim, sve dok nismo imali pet dječaka i pet djevojčica! Louise je željela da naša djeca pohađaju katoličku školu. Ja nisam želio da dobiju ikakvo religiozno obrazovanje, pa smo se zbog toga svađali.
Početkom 1939. dogodilo se nešto što je sasvim promijenilo moj stav o religiji. Henry Webber i Harry Piatt, dvojica Jehovinih svjedoka, došla su u moju kuću u Roselleu (New Jersey). Ubrzo je postalo jasno da žele razgovarati o temi koja mene nije zanimala — o religiji. Moja je vjera još uvijek bila poljuljana zbog činjenice da su kapelani u vojsci govorili: ‘Borite se za svoju zemlju’, dok su svećenici kod kuće govorili: ‘Ne ubij.’ Kakvog li licemjerja! Mislio sam da ću ispraviti tu dvojicu Svjedoka. “Dozvolite da vam nešto kažem”, rekao sam im. “Ako je vaša religija prava, onda su sve druge krive. A ako je samo jedna od tih drugih religija prava, tada su sve ostale, uključujući i vašu, krive. Može postojati samo jedna prava religija.” Na moje veliko iznenađenje, oni su se složili sa mnom!
Zatim su me zamolili da donesem svoju Bibliju i otvorim 1. Korinćanima 1:10. Ondje sam pročitao: “Molim vas pak, braćo, imenom Gospodina našega Isu[sa Kri]sta da svi jedno govorite, i da ne budu medju vama raspre, nego da budete utvrdjeni u jednom razumu i u jednoj misli.” Taj me redak zainteresirao. U isto sam se vrijeme pribojavao da me ta dvojica muškaraca pokušavaju uključiti u neku vrstu kulta. No nešto sam naučio — naučio sam da među kršćanima ne bi trebalo biti razdora. Imao sam mnoga druga pitanja. Naprimjer: Što se događa s dušom prilikom smrti? Kako sam samo želio s njima diskutirati o tom pitanju! No mislio sam da će to izazvati preveliku religioznu prepirku u domu.
Zatim je jedan od dvojice muškaraca rekao: “Voljeli bismo ponovno navratiti sljedećeg tjedna i ponovno razgovarati s vama.” Pokušao sam ih taktično otpraviti, no javila se moja žena. “Ralph”, rekla je, “oni žele znati kada mogu ponovno navratiti.” To me iznenadilo, jer je bila revna katolkinja! No pomislio sam: ‘Možda ćemo na kraju pronaći neke zajedničke točke na temu religije.’ Tako sam se složio da Henry Webber i Harry Piatt ponovno navrate sljedećeg petka.
Tako sam počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Nedugo nakon toga, bio sam pozvan da prisustvujem kongresu u Madison Square Gardenu u New York Cityu. Živo se sjećam govora Josepha F. Rutherforda “Vladavina i mir”, iznesenog 25. lipnja 1939. godine. Bio sam jedan od 18 000 prisutnih. Zapravo, govor je čulo 75 000 osoba, kad se uzme u obzir i one koji su bili povezani međunarodnom radio-mrežom koja se služila radio-telefonskim linijama.
No nije sve išlo glatko. Sljedbenici katoličkog svećenika Charlesa Coughlina prijetili su da će prekinuti kongres, i doista, otprilike na pola predavanja brata Rutherforda, stotine gnjevnih ljudi počelo je negodovati i uzvikivati parole kao što su: “Heil Hitler!” i “Viva Franco!” Nastalo je takvo komešanje da se galama mogla čuti preko telefonskih linija! Trebalo je oko 15 minuta da redari utišaju svjetinu. Cijelo to vrijeme, brat Rutherford nastavio je govoriti, ne obazirući se na njih, dok mu je publika ponavljanim pljeskom pružala podršku.
Sada sam stvarno postao znatiželjan. Zašto bi neki katolički svećenik poticao toliku mržnju protiv Jehovinih svjedoka? Zaključio sam da mora biti nečeg u onome što je Rutherford propovijedao — nečeg što svećenstvo nije željelo da ljudi poput mene čuju. Stoga sam nastavio proučavati Bibliju i napredovati. Konačno, u listopadu 1939. simbolizirao sam svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Neka moja djeca bila su krštena sljedeće godine, a moja žena Louise 1941.
Suočavanje s kušnjama
Ubrzo nakon što sam prihvatio istinu umrla mi je majka i morao sam se vratiti u Sjevernu Karolinu na pogreb. Osjećao sam da ne bih mogao čiste savjesti prisustvovati misi koja se trebala održati u metodističkoj crkvi. Stoga sam, prije nego što sam krenuo na put, nazvao svog oca i zamolio ga da lijes ostavi u mrtvačnici. Složio se s time, no kad sam stigao tamo, oni su već krenuli u crkvu, misleći da ću im se sigurno pridružiti.
No, nisam to učinio i to je izazvalo priličan skandal u mojoj obitelji. Iako smo moja sestra Edna i ja uvijek bili bliski, nakon maminog pogreba više nije sa mnom razgovarala. Pisao sam joj pisma, no nije odgovarala na njih. Pokušavao sam je vidjeti svakog ljeta kad je dolazila u New York kako bi pohađala tečaj za učitelje u City Collegeu. No ona je to odbijala, govoreći da je zauzeta. Na kraju sam odustao, jer je izgledalo da joj samo dosađujem. Prošle su mnoge godine prije nego što sam se ponovno čuo s njom.
Zbog toga što su odbili pozdraviti zastavu, šestero moje djece bilo je 1941. izbačeno iz škole, kao što je to bio slučaj i s mnogom drugom djecom u Sjedinjenim Državama i Kanadi. Kako bi udovoljili zakonskom zahtjevu za obrazovanjem, Svjedoci su organizirali vlastite škole nazvane Škole Kraljevstva. Škola koju su pohađala moja djeca bila je smještena u bivšem hotelu u Lakewoodu (New Jersey). Na prvom katu nalazila se Dvorana Kraljevstva, zajedno sa školskom učionicom, kuhinjom i blagovaonicom. Spavaće sobe za djevojčice nalazile su se na drugom katu a za dječake na trećem. Bila je to dobra škola. Većina djece koja je boravila tamo išla je kući samo vikendima. Ona koja su živjela dalje išla su kući svaki drugi vikend.
Još od prvih godina u istini, žarko sam želio postati pionir, kako se zovu punovremeni evangelizatori Jehovinih svjedoka. Na kongresu u St. Louisu (Missouri) jedan je brat u programu ispričao kako može biti pionir iako odgaja 12-ero djece. Pomislio sam: ‘Ako on može biti pionir s 12-ero, i ja mogu biti s 10-ero.’ Međutim, okolnosti su mi dopustile da s pionirskom službom počnem tek 19 godina kasnije. Konačno, 1. listopada 1960. mogao sam početi služiti Jehovi kao opći pionir.
Iznenađujući posjet
Godine 1975. nazvala me moja sestra Edna. Imao sam 80 godina i nisam je vidio niti čuo nekih 20 godina. Nazvala je s aerodroma i zamolila me da dođem po nju i njenog supruga. Bilo je divno ponovno vidjeti Ednu, no najveće je iznenađenje tek trebalo uslijediti. Na putu prema kući, njen suprug je rekao: “Imaš obraćenika.” Nisam znao što je time mislio. Kad smo stigli kući, još jednom je rekao: “Ovdje imaš obraćenika.” Moja je žena odmah shvatila. Okrenuvši se mojoj sestri, pitala je: “Edna, jesi li ti Svjedok?” “Naravno da jesam”, odgovorila je Edna.
Kako to da je Edna prihvatila istinu? Pa, 1972, pokušavajući obnoviti naše zahladnjele odnose, poslao sam joj na poklon pretplatu na Kulu stražaru. Oko godinu dana kasnije Edna se razboljela i morala je biti u kući. Časopisi su se još uvijek nalazili na njenom stolu u svojim omotnicama. Edna je iz radoznalosti otvorila jedan i počela čitati. Kad je pročitala časopis, pomislila je: ‘Ovo je istina!’ Dok su je Jehovini svjedoci posjetili u njenom domu, ona je pročitala cijelu hrpu časopisa Kula stražara. Prihvatila je biblijski studij i s vremenom postala Jehovin svjedok.
Izlaziti na kraj s gubitkom
Nakon nekog vremena moja je žena Louise dobila dijabetes i stanje joj se pogoršavalo sve dok 1979. nije umrla, u dobi od 82 godine. Zajedno s Louise umro je i dio mene. Moj cijeli svijet je stao. Nisam znao što da učinim. Nisam imao planove za budućnost i očajnički sam trebao ohrabrenje. Putujući nadglednik Richard Smith ohrabrio me da nastavim s pionirskom službom. Shvatio sam da najveću utjehu nalazim kad tješim druge kojima je umrla voljena osoba.
Društvo Watch Tower organiziralo je 1979. putovanje po Izraelu, pa sam se prijavio. To je putovanje za mene bilo velik poticaj i kad sam se vratio kući, odmah sam nastavio s pionirskom službom. Otada sam si svake godine stavio u zadatak da pomažem na neobrađenom području ili na području koje se ne obrađuje redovito u drugom dijelu zemlje. Usprkos svojim poodmaklim godinama, još se uvijek mogu staviti na raspolaganje za tu prednost.
Procjenjujem da sam tijekom godina imao radost pomoći da nekih 50 osoba dođe na put života. Većina moje djece je u istini. Dvije kćeri služe kao opći pioniri. Jedna druga kći, Louise Blanton, zajedno sa svojim suprugom Georgeom služi u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York), a jedan od mojih sinova godinama služi kao starješina.
Naravno, zbog nesavršenosti koju smo naslijedili od svojih ljudskih praroditelja, svi smo podložni bolesti i smrti (Rimljanima 5:12). Moj život svakako nije bio oslobođen bola i patnji. Sada bolujem od artritisa u lijevoj nozi. Ponekad mi to zadaje mnogo boli, no nije me spriječilo da budem aktivan. A molim se da me i nadalje ne sprečava. Želim nastaviti. Moja je najveća želja da nastavim s pionirskom službom sve do kraja, čineći sve što je u mojoj moći kako bih obznanio Jehovino ime i njegove naume.
[Slika na stranici 23]
Sa svojom kćerkom Ritom