Naše bogato duhovno nasljeđe
ISPRIČAO PHILLIP F. SMITH
“Upaljeno je svjetlo koje će svijetliti diljem najcrnje Afrike.” Kako smo se samo radovali kad smo u 1992 Yearbook of Jehovah’s Witnesses (Godišnjaku Jehovinih svjedoka za 1992) na 75. stranici pročitali gornje riječi! Te je riječi naš djed Frank W. Smith, godine 1931, napisao u jednom pismu bratu Josephu F. Rutherfordu, tadašnjem predsjedniku Društva Watch Tower. Djed mu je pisao kako bi izvijestio o propovjedničkom putovanju koje su poduzeli on i njegov brat.
GODIŠNJAK za 1992. objasnio je: “Gray Smith i njegov stariji brat Frank, dva hrabra pionira iz Cape Towna [Južnoafrička Republika], krenuli su u britansku Istočnu Afriku kako bi istražili mogućnosti za širenje dobre vijesti. Uzeli su automobil, De Sotu koju su preuredili u karavan (kola za stanovanje), ukrcali ga zajedno sa 40 kutija knjiga na brod i otplovili za Mombasu, kenijsku morsku luku.”
U svom pismu bratu Rutherfordu, djed je opisao putovanje iz Mombase u Nairobi, glavni grad Kenije: “Krenuli smo na najužasnije putovanje automobilom koje sam ikada poduzeo. Trebalo nam je četiri dana, vozeći po čitave dane, da prijeđemo 580 kilometara (...). Kilometar za kilometrom morao sam izlaziti s lopatom i poravnavati neravnine, zasipavati rupe te sjeći visoku travu i stabla da popunimo bare kako bi kotači mogli ‘hvatati’.”
Nakon što su stigli u Nairobi, Frank i Gray radili su 21 dan uzastopce kako bi raspačali svoju biblijsku literaturu. “Sudeći po onome što čujemo”, napisao je djed, “djelo svjedočenja okrenulo je religiozni Nairobi naglavce.” Nakon toga, djed je jedva čekao da se vrati kući svom dvogodišnjem sinu Donovanu i svojoj ženi Phyllis, koja je bila trudna s njihovim drugim djetetom, našim ocem Frankom. Djed se ukrcao na prvi brod koji je plovio iz Mombase, no prije nego je stigao kući umro je od malarije.
Dok smo se, moja sestra, moj brat i ja, zadubili u taj izvještaj u Godišnjaku, sjetili smo se svog dragog oca. On je 1991, samo nekoliko mjeseci prije nego smo dobili Godišnjak za 1992, umro uslijed komplikacija nakon operacije srca. Iako nikad nije upoznao svog oca, imao je istu duboku ljubav prema Jehovi kakvu je imao njegov otac. Kako bi se samo djed, da je znao, radovao tome što je njegov sin 28 godina kasnije, godine 1959, slijedio njegov trag kao kršćanski propovjednik u Istočnoj Africi!
Očeva rana mladost
Naš se otac rodio 20. srpnja 1931, u Cape Townu, dva mjeseca nakon smrti svog oca, čije su mu ime dali. Otac je od rane mladosti, pokazivao svoju ljubav prema Jehovi. Kad je imao samo devet godina, stajao je na glavnom željezničkom kolodvoru u Cape Townu svjedočeći s plakatima dok su mu se njegovi školski drugovi rugali. Sa 11 godina, simbolizirao je svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Otac je ponekad dobio zadatak da u službi propovijedanja sam svjedoči u čitavoj ulici. Kad je imao 18 godina, vodio je studij Kule stražare s grupom starijih kršćanskih sestara u predgrađu Cape Towna.
Godine 1954. Društvo Watch Tower najavilo je da će se sljedeće godine u Evropi održati međunarodni kongresi. Otac je imao jaku želju da ode tamo, ali nije imao dovoljno novca za putovanje iz Cape Towna do tamo. Zato se na tri mjeseca zaposlio kao kemičar u rudnicima bakra u Sjevernoj Rodeziji (današnjoj Zambiji). Objekti u kojima se ispitivala mineralna ruda nalazili su se u afričkoj divljini.
Otac je znao da u Sjevernoj Rodeziji ima mnogo afričkih Svjedoka, te ih je potražio kad je stigao tamo i saznao gdje održavaju svoje sastanke. Premda nije govorio mjesnim jezikom, ipak se družio s njima i redovito pohađao sastanke Jehovinih svjedoka, skupštine Rudnik. Evropljani koji su radili u rudnicima imali su rasne predrasude i svoje su predrasude često pokazivali verbalnim zlostavljanjem Afrikanaca. Međutim, otac je uvijek bio prijazan.
Po isteku tri mjeseca, ocu je pristupio jedan afrički radnik koji nije bio Svjedok i upitao ga: “Znaš li kako te zovemo?” Čovjek se nasmiješio i rekao: “Zovemo te Bwana [gosp.] Kula stražara.”
Godine 1955, otac je bio u stanju posjetiti kongrese “Pobjedonosno Kraljevstvo” u Evropi. Tamo je upoznao Mary Zahariou, koja je naredne godine postala njegovom ženom. Nakon vjenčanja nastanili su se u Parmi (Ohio, SAD).
U Istočnu Afriku
Na jednom oblasnom kongresu u Sjedinjenim Državama, posjetiocima kongresa upućen je poziv da idu služiti tamo gdje je veća potreba za propovjednicima. Naši su roditelji odlučili otići u Istočnu Afriku. Učinili su baš ono što je društvo Watch Tower preporučilo. Uštedjeli su dovoljno novca za povratne karte u slučaju da otac ne bi uspio dobiti posao, jer su na tom području samo oni koji su imali radnu dozvolu dobili i boravak.
Nakon što su dobili pasoše, vize i nakon što su se cijepili, otac i majka otplovili su, u srpnju 1959, trgovačkim brodom iz New York Citya preko Cape Towna za Mombasu. Putovanje je trajalo četiri tjedna. Kršćanska braća koja su već prije njih došla služiti tamo gdje je veća potreba priredila su im u pristaništu u Mombasi srdačan doček. Kad su stigli u Nairobi, oca je dočekalo pismo. Bio je to odgovor na njegovu molbu da se zaposli kao kemičar u Odjelu za geološka istraživanja u Entebbeu (Uganda). Otac i majka putovali su vlakom u Kampalu (Uganda) gdje je otac išao na razgovor u vezi sa zaposlenjem te je dobio posao. U to je vrijeme na području Entebbe-Kampala bio samo još jedan Svjedok, George Kadu.
Kolonijalna je vlada ocu financirala tečaj mjesnog jezika, luganda. On se radovao, jer je ionako planirao naučiti taj jezik kako bi bio djelotvorniji u službi. Kasnije je otac čak pomogao prevoditi brošuricu “Ova dobra vijest o Kraljevstvu” na luganda jezik.
Otac je bio neustrašiv u svjedočenju drugima. Razgovarao je sa svim Evropljanima u svom odjelu i redovito je sudjelovao u propovijedanju Uganđanima. Svjedočio je čak i afričkom javnom tužiocu Ugande. Taj čovjek ne samo da je slušao poruku o Kraljevstvu nego je oca i majku pozvao i na večeru.
Moja sestra Anthe rodila se 1960, a ja 1965. Naša je obitelj jako zavoljela braću i sestre u maloj ali rastućoj skupštini u glavnom gradu Kampali. Kao jedini Svjedoci bijele rase u obližnjem Entebbeu, imali smo nekoliko zabavnih doživljaja. Jedanput je tatin prijatelj neočekivano usput navratio u Entebbe i pokušao je stupiti u vezu s ocem. Nije ga uspio naći sve dok nije pitao: “Poznajete li ovdje bračni par iz Evrope koji su Jehovini svjedoci?” Osoba ga je odmah odvela pravo do kuće majke i oca.
Proživjeli smo i teške situacije, uključujući dva naoružana ustanka. Vladine su trupe jedno vrijeme pucale u svakog pripadnika jedne određene etničke skupine. I danju i noću neprestano se pucalo. Budući da je od 18 sati navečer do 6 sati ujutro bio na snazi policijski sat, sastanci su se održavali poslijepodne u domu mojih roditelja u Entebbeu.
Kasnije, kad je policijski sat ukinut, otac nas je vozio na studij Kule stražare u Kampalu. Neki vojnik uperio je u nas pušku, zaustavio naš automobil i zahtijevao da mu kažemo kamo idemo. Ja sam tada još bio dojenče a Anthe je imala pet godina. Kad mu je to otac mirno objasnio, pokazavši vojniku naše Biblije i literaturu, on nas je pustio.
Godine 1967, nakon što su skoro osam godina živjeli u Ugandi, naši su roditelji, zbog zdravstvenih problema i zbog obiteljskih odgovornosti, odlučili vratiti se u Sjedinjene Države. Pripadali smo skupštini Canfield (Ohio) gdje je otac služio kao starješina. I tamo su roditelji isto tako srdačno zavoljeli braću kao što su voljeli malu skupštinu u Kampali.
Kršćanski odgoj pun ljubavi
Godine 1971. rodio se moj brat David. Dok smo odrastali, odgajani smo u kućnoj atmosferi punoj ljubavi i topline. To je nesumnjivo bilo tako zbog odnosa punog ljubavi koji su naši roditelji imali jedan prema drugome.
Dok smo bili mali, otac bi nam prije spavanja uvijek pročitao neku biblijsku priču, pomolio bi se i zatim bi nam, a da to mama nije znala, dao čokoladni bombon zamotan u sjajnu zlatnu foliju. Uvijek smo zajedno kao obitelj proučavali Kulu stražaru, ma gdje bili. Dok smo bili na obiteljskom godišnjem odmoru, proučavali smo je jednom na nekom brdu a drugom prilikom gledajući more. Otac je često spominjao kako su za njega te uspomene među najsretnijima. Rekao je da mu je žao onih koji propuštaju veliku radost koju može donijeti obiteljski studij.
Što se tiče pokazivanja ljubavi prema Jehovi, otac je poučavao primjerom. Kad god je stigao novi primjerak časopisa Kula stražara ili Probudite se! ili kad smo dobili neku drugu publikaciju Društva Watchtower, otac bi željno progutao njen sadržaj. Od njega smo naučili da biblijsku istinu ne smijemo uzimati olako, nego da je moramo cijeniti kao dragocjeno blago. Jedan od naših najdragocjenijih posjeda jest očeva Reference Bible (Biblija s objašnjenjima). Gotovo svaka stranica puna je zabilježaka koje je postupno sakupljao dok je proučavao. Kad sada čitamo njegove primjedbe na marginama, možemo ga još uvijek gotovo čuti kako nas poučava i savjetuje.
Vjeran do kraja
Dok je 16. svibnja 1991. bio u službi propovijedanja, otac je imao srčani napad. Nekoliko tjedana kasnije imao je naizgled uspješnu operaciju na otvorenom srcu. Međutim, u noći nakon operacije dobili smo telefonski poziv iz bolnice. Otac je krvario i liječnici su bili vrlo zabrinuti. Te je noći dva puta vraćen u operacijsku dvoranu gdje su pokušali zaustaviti krvarenje ali bezuspješno. Očeva se krv nije zgrušavala.
Sljedećeg dana, dok se očevo stanje naglo pogoršavalo, liječnici su odveli najprije majku a zatim mog mlađeg brata na stranu kako bi na njih vršili pritisak da pristanu da se ocu dâ transfuzija krvi. No, otac je prije toga liječnicima rekao da ni pod kakvim okolnostima neće prihvatiti transfuziju krvi. Objasnio im je svoje biblijske razloge za odbijanje krvi ali rekao im je da će prihvatiti beskrvne alternative (3. Mojsijeva 17:13, 14; Djela apostolska 15:28, 29).
Neprijateljsko raspoloženje nekih članova medicinskog osoblja stvaralo je vrlo napetu atmosferu u odjelu za intenzivnu njegu. To nam se, zajedno sa sve gorim očevim stanjem, ponekad činilo težim nego što možemo nositi. Molili smo se Jehovi za pomoć te smo nastojali primjenjivati praktične prijedloge koje smo dobili. Svaki put kad smo posjetili odjel za intenzivnu njegu lijepo smo se obukli te smo prema medicinskom osoblju bili uljudni. Aktivno smo se zanimali za očevo stanje postavljajući ciljana pitanja a svakom smo se članu osoblja koji je sudjelovao u očevoj njezi zahvalili.
Naša nastojanja nisu ostala nezapažena od strane medicinskog osoblja. U roku od nekoliko dana, napetu je atmosferu zamijenila prijazna atmosfera. Bolničarke koje su njegovale oca pratile su i dalje njegovo stanje iako više nisu bile zadužene da ga njeguju. Jedan liječnik koji je bio vrlo grub prema nama smekšao se čak toliko da je majku upitao kako sve to podnosi. Naša skupština i naši rođaci također su nas podupirali s puno ljubavi. Slali su hranu i mnoge utješne dopisnice i molili se za nas.
Nažalost, otac nije reagirao na liječenje. Umro je deset dana nakon prve operacije. Duboko tugujemo za ocem. Ponekad su osjećaji gubitka vrlo jaki. Srećom, naš Bog obećava da će ‘dnevno nositi teret za nas’ a mi smo naučili oslanjati se na njega kao nikad prije (Psalam 68:19, NW).
Svi smo odlučni da isto tako vjerno nastavimo služiti Jehovi kako bismo jednog dana doživjeli radost vidjeti oca u novom svijetu (Marko 5:41, 42; Ivan 5:28; Djela apostolska 24:15).
[Slika na stranici 21]
Frank Smith sa svojom majkom Phyllis u Cape Townu
[Slika na stranici 22]
Otac i majka u vrijeme svog vjenčanja
[Slika na stranici 23]
Za prvo krštenje u Entebbeu, braća su iznajmila bazen afričkog poglavice
[Slika na stranici 23]
Uobičajeno pozdravljanje
[Slika na stranici 24]
Otac i majka kratko vrijeme prije očeve smrti