Usamljena, ali nikad napuštena

ISPRIČALA ADA LEWIS

Oduvijek sam bila sklona tome da budem usamljenik. Osim toga, jako sam odlučna — drugi tu osobinu ponekad nazivaju tvrdoglavost — u svemu što radim. Isto tako, znam kako je lako reći sve što se misli i ta mi je osobina godinama pravila probleme.

IPAK, zahvalna sam što me Jehova Bog nije odbacio zbog mana u osobnosti. Proučavajući njegovu Riječ, mogla sam mijenjati svoju osobnost i stoga služim interesima njegovog Kraljevstva oko 60 godina. Još od djetinjstva volim konje, i Božja pomoć pri kontroliranju moje poprilične svojeglavosti često me podsjećala na to kako se uzde mogu koristiti da bi se kontroliralo konja.

Rođena sam 1908. u blizini prekrasnog plavog jezera u Mount Gambieru u Južnoj Australiji. Moji su roditelji imali farmu mliječne stoke, a ja sam bila najstarija kći od osmero djece. Otac nam je umro još kad smo svi bili vrlo mali. Budući da su moja dva starija brata trebala raditi izvan doma kako bi donosila zaradu za obitelj, ja sam imala mnogo obaveza oko vođenja poslova na farmi. Život na farmi bio je naporan, trebalo je teško raditi.

Prvi kontakt s biblijskom istinom

Naša je obitelj išla u prezbiterijansku crkvu i bili smo redoviti, aktivni članovi. Postala sam učiteljica u nedjeljnoj školi i ozbiljno sam shvatila odgovornost poučavanja djece o onom što sam smatrala duhovno i moralno ispravnim.

Godine 1931. umro mi je djed, a među njegovim stvarima bilo je nekoliko knjiga koje je napisao tadašnji predsjednik Društva Watch Tower J. F. Rutherford. Počela sam čitati The Harp of God (Harfu Božju) i Creation (Stvaranje) i što sam više čitala, sve je više raslo moje zaprepaštenje kad sam saznala da Biblija ne podupire mnogo toga u što sam vjerovala i što sam učila djecu.

Bila sam šokirana kad sam saznala da ljudska duša nije besmrtna, da većina ljudi neće ići na nebo kad umre i da ne postoje vječne muke za zle u paklu. Osim toga, bila sam uznemirena kad sam saznala da držanje tjednog nedjeljnog sabata nije kršćanski zahtjev. Stoga sam morala donijeti ozbiljnu odluku: da li se držati tradicionalnih učenja crkava kršćanstva ili početi učiti biblijsku istinu. Ubrzo sam donijela odluku da prekinem sve veze s prezbiterijanskom crkvom.

Sada sam zaista bila usamljena

Mojoj obitelji, prijateljima i bivšim znancima iz crkve nije bilo po volji kad sam im objavila svoju odluku da napuštam crkvu te da više neću poučavati u nedjeljnoj školi. Ogovaranje se još više raspirilo kad su saznali da sam se povezala s ljudima suca Rutherforda, kako su ih zvali. Ja zapravo nisam bila izopćena, no većina članova moje obitelji i bivši prijatelji bili su, blago rečeno, hladni prema meni.

Što sam više proučavala i provjeravala citate navedene u knjigama koje sam čitala, sve sam više počela uviđati potrebu da javno propovijedam. Shvatila sam da Jehovini svjedoci idu od kuće do kuće, i da je to dio njihove javne službe. No tada u našem kraju nije bilo Svjedoka. Stoga me nitko nije hrabrio na to niti mi je pokazivao kako propovijedati dobru vijest o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14). Bila sam vrlo usamljena.

No, biblijska zapovijed da se propovijeda drugima stalno mi je zvonila u ušima i odlučila sam da nekako moram početi propovijedati. Nakon mnogih molitvi odlučila sam da počnem posjećivati susjede i da im jednostavno ispričam što sam naučila tokom proučavanja te da im to pokušam pokazati u njihovim Biblijama. Prvo sam navratila u kuću svog prijašnjeg upravitelja nedjeljne škole. Njegova hladna reakcija i negativni komentari o mojem napuštanju crkve sigurno nisu bili ohrabrujući za početak. No osjećala sam žarku revnost i neobičnu unutarnju snagu dok sam odlazila iz njegovog doma i nastavila posjećivati druge domove.

Nitko mi se zapravo nije izravno protivio, no bila sam zapanjena općenitom ravnodušnošću prijašnjih sučlanova crkve kad sam ih posjetila. Na svoje iznenađenje i razočaranje, najjače protivljenje doživjela sam od svog najstarijeg brata, što me je podsjetilo na Isusove riječi: “A predavaće vas i roditelji i braća i rodjaci i prijatelji (...). I svi će omrznuti na vas imena mojega radi” (Luka 21:16, 17).

Još kao dijete postala sam vješta jahačica, pa sam došla do zaključka da bih na konju mogla najbrže doći do domova ljudi. To mi je omogućilo da dođem do udaljenijih mjesta u obližnjem seoskom području. Međutim, jednog poslijepodneva moj se konj spotaknuo i pao na skliskoj cesti, a ja sam zadobila tešku frakturu lubanje. Jedno su vrijeme strahovali da možda neću preživjeti. Nakon tog pada, ako su ceste bile mokre ili skliske, putovala sam jednopregom a ne jašući na konju.a

Kontakt s organizacijom

Jednog dana, nakon te nesreće, grupa punovremenih propovjednika, kako su se tada zvali pioniri, posjetila je područje Mount Gambiera. Tako sam prvi put mogla razgovarati oči u oči sa suvjernicima. Prije nego što su otišli ohrabrili su me da pišem podružnici Društva Watch Tower i raspitam se o tome kako bih mogla organiziranije sudjelovati u djelu propovijedanja.

Nakon što sam pisala Društvu, dobila sam knjige, brošure i tiskanu karticu svjedočanstva kako bih je koristila dok se predstavljam na vratima. Zbog pismenog kontakta s podružnicom, osjećala sam se malo bližom svojoj duhovnoj braći i sestrama. No kad je grupa pionira otišla i krenula dalje u drugi gradić, osjećala sam se usamljenijom no ikada.

Zbog svojih svakodnevnih redovitih ruta svjedočenja — koje sam obavljala uglavnom konjem i jednopregom — postala sam dobro poznata u tom području. Pored toga mogla sam izvršavati svoje obaveze na farmi. Moja se obitelj dotada pomirila s ovim uobičajenim načinom života i više se nisu pokušavali miješati. Tako sam četiri godine služila kao izolirani, nekršteni objavitelj dobre vijesti.

Kongres i napokon krštenje

U travnju 1938. brat Rutherford posjetio je Australiju. Zbog snažnog otpora klera poništen je ugovor za sidnejsku Gradsku vijećnicu. Međutim, u posljednji trenutak dobivena je dozvola za korištenje sportskog igrališta. Prinudna promjena planova zapravo se pokazala korisnom, jer su daljnje tisuće mogle biti primljene na većem sportskom igralištu. Došlo je oko 12 000 ljudi, a interes mnogih vjerojatno je pobudilo protivljenje našem sastanku, koje je potaknuo kler.

S posjetom brata Rutherforda bilo je povezano i održavanje višednevnog kongresa u obližnjem sidnejskom predgrađu. Na tom sam kongresu napokon simbolizirala svoje predanje Jehovi Bogu krštenjem u vodi. Možete li zamisliti koliko sam bila radosna što sam se konačno sastala sa stotinama braće i sestara s cijelog ogromnog australskog kontinenta?

Povratak u Mount Gambier

Kad sam se vratila kući, osjećala sam se strašno usamljenom, no bila sam odlučnija no ikada da učinim sve što mogu u djelu Kraljevstva. Ubrzo sam upoznala obitelj Agnew — Hugha, njegovu suprugu i njihovo četvero djece. Živjeli su u gradiću Millicentu, udaljenom samo 50 kilometara od Mount Gambiera, pa sam putovala jednopregom 50 kilometara u jednom pravcu kako bih s njima redovito proučavala Bibliju. Kad su prihvatili istinu, bila sam manje usamljena.

Uskoro smo osnovali grupu za organizirano svjedočenje. Zatim se na moju radost moja majka počela zanimati te mi se pridružila na putovanju dugom 100 kilometara u oba pravca do studija s novoosnovanom grupom. Otada mi je majka uvijek pružala ohrabrenje i bila mi od pomoći iako je prošlo nekoliko godina prije nego što se krstila. Sada je nestalo usamljenosti!

Iz naše male grupe proizašla su četiri pionira, tri djevojke iz obitelji Agnew — Crystal, Estelle i Betty — i ja. Kasnije, početkom 1950-ih sve tri djevojke pohađale su Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower. Bile su dodijeljene kao misionarke u Indiju i Šri Lanku, gdje još uvijek vjerno služe.

U siječnju 1941. u Australiji je bilo zabranjeno djelovanje Jehovinih svjedoka, pa smo brzo stupili u akciju. Stavili smo sve što smo koristili u službi — literaturu, prijenosne gramofone, snimke biblijskih predavanja i ostalo — u veliki limeni sanduk. Zatim smo sanduk stavili u staju i dovezli vozove sijena kako bismo zatrpali sanduk.

Usprkos zabrani, nastavili smo oprezno propovijedati od kuće do kuće, koristeći samo Bibliju dok smo razgovarali sa stanarima. Časopise i brošure sakrila bih pod sedlo svog konja i izvadila ih samo kad je bio pokazan pravi interes za poruku o Kraljevstvu. Konačno je u lipnju 1943. bila ukinuta zabrana i ponovno smo mogli slobodno nuditi literaturu.

Novi zadaci

Godine 1943. prihvatila sam pionirsku službu i sljedeće godine otišla sam iz Mount Gambiera na drugi zadatak. Prvo sam nakratko bila pozvana da služim u podružnici Društva u Strathfieldu. Nakon toga dobila sam zadatke u malim gradićima u južnom dijelu Novog Južnog Walesa i u zapadnoj Victoriji. Međutim, jedan od zadataka koji mi je pružio najviše duhovne koristi bio je onaj u velikoj skupštini u gradu Melbourneu. Budući da sam došla iz malog seoskog mjesta, mnogo sam naučila dok sam tamo služila.

Na zadatku u donjem Gippslandu u oblasti Victoriji, moja partnerica Helen Crawford i ja vodile smo mnogo biblijskih studija i nakon kratkog vremena tamo je osnovana skupština. Ta je oblast imala veliko seosko područje i za prijevoz smo koristile stari, nepouzdani automobil. Ponekad smo se u njemu vozile, no mnogo puta smo ga gurale. Kako sam samo čeznula za konjem! Ponekad sam zaista mogla reći: “Dala bih sve (osim Kraljevstva) za konja!” Danas u većini gradića u toj oblasti postoje jake skupštine i lijepe Dvorane Kraljevstva.

Godine 1969. dobila sam zadatak u Canberri, glavnom gradu Australije. Bilo je to živopisno mjesto puno izazova za svjedočenje, jer smo često dolazili u dodir s osobljem mnogih stranih ambasada. Još uvijek služim ovdje, no posljednjih sam godina svoje svjedočenje usmjerila na industrijski dio grada.

Godine 1973. imala sam prednost prisustvovati velikim kongresima u Sjedinjenim Državama. Godine 1979. bila sam kongresni delegat i putovala sam Izraelom i Jordanom, što je bio još jedan istaknuti događaj u mojem životu. Bilo je zaista uzbudljivo posjećivati stvarna mjesta spomenuta u Bibliji i razmišljati o događajima koji su se ondje odigrali. Mogla sam isprobati kakav je osjećaj plutati u Mrtvom moru čije su vode jako slane, a tijekom našeg posjeta Petri u Jordanu imala sam priliku još jednom jahati na konju. To me podsjetilo na one ranije dane kad su mi konji omogućili da s porukom o Kraljevstvu dođem do rasijanih i seoskih područja.

Nastavak punovremene službe

Svoju želju da nastavim s punovremenom službom usprkos starosti održavala sam živom pomoću posebnih priprema kao što su Škola pionirske službe i pionirski sastanci koji su se održavali u sklopu pokrajinskih sastanaka te pomoću stalnih ohrabrenja koja sam dobivala od putujućih nadglednika. Zaista mogu reći da se Jehova ljubazno pobrinuo da su moji usamljenički dani stvar prošlosti.

Sada imam 87 godina i nakon otprilike 60 godina služenja Jehovi, želim ohrabriti druge koji možda isto tako kažu sve što misle i koji su jako neovisni: Uvijek se podložite Jehovinom vodstvu. Neka nam Jehova pomogne kontrolirati našu sklonost da kažemo sve što mislimo i neka nas stalno podsjeća da nas nikada neće napustiti, iako se često možemo osjećati usamljenima.

[Bilješka]